Na Sajmu knjige i učila u Sarajevu, u aprilu mjesecu ove godine, promoviran je roman Ševke Kadrića "Zaljubljen u sunce", objavljen u izdanju švedske izdavačke kuće "Hamlet forlag". Autor Ševko Kadrić je na promociji kazao da je roman inspirisan životnom pričom slikara i boema Lazara Drljače, ali je posvećen i svima onima koji imaju snage i hrabrosti da odžive svoj život.
Lazar Drljača je kao umjetnik stasao uz poznata imena koje zapad slavi kao velikane slikarstva kao sto su Modiljani, Pikaso i drugi... Ono što čini Lazara Drljaču neobičnim je to da je on, na svoj umjetnicki i neobican nacin, u jednom momentu svog zivota - poceo vjerovati da je Bogumil? Sebe je smatrao Državljaninom Univerzuma a na popisima se izjasnjavao kao Bogumil.
To je roman koji se cita “u jednom dahu”… knjigu je tesko iz ruku ostaviti dok se ne iscita jedan zivot i jedna prica koja nas nagoni da razmisljamo o svom zivotu...
Roman ima svoju stranicu gdje mozete naruciti tu veoma cudnu pricu o jos cudnijem covjeku i velikanu bosanskog slikarstva.
Sevko Kadric - Zaljubljen u sunce: w1.370.telia.com -- zaljubljen
Roman je objavljen 2008 u izdanju švedske izdavačke kuće Hamlet forlag -- roman mozete naruciti putem emaila na toj adresi (ovde je necemo navesti zbog spamera): w1.370.telia.com -- knjige
Autor Ševko Kadrić: Nakana
ŽIVOTNA priča slikara i boema Lazara Drljače, ispričana prije nego sam prispio za pisanje, odzvanja u meni poput željeznog klina dobro uglavljena u pukotinu prenjskog Materhorna, poput planinskog vrha u mehkotu neba jutrom pobodena ili bogumilskog stećka što vrišti za klesarom da u njemu trag ostavi. To je priča koja se desila i život koji nam je davno slao signale koje, dotučeni ljepotom tehnološkog izobilja i usamljeni u vrevi velegrada, možemo tek sad da razumijemo.
Lazar Drljača je prvo olovkom, a kasnije četkicom i bojama ušao u svijet velikih slikara i da je po slikarstvu trebao je biti tamo gdje su i njegovi savremenici pa i lični prijatelji poput Pikasa i Modiljanija, ali nije. Jedan razlog je to što je takvu «čast besmrtnika» sam odbio, napuštajući galerije i salone Pariza, Rima, Beča, Sarajeva... vraćajući se netaknutoj ljepoti planinske prirode ostajući njen zatočenik dok iz njega život nije iscurio, drugi je to što nije bio pripadnik velikih naroda koji znaju i mogu slaviti ljepotu duhovnog stvaranja i njena stvaraoca.
Ono što Drljaču čini većim i od onih koje smo navikli smatrati najvećim, jeste to da se on, poput Sidarte, odrekao ljepote i sjaja velegrada u kojoj su mnogi od njegovih prijatelja i kolega tražili besmrtnost i otišao u planinu, otišao sebi. Taj čin je objašnjavao jednostavnim ljudskim porivom da sopstveni život okači sebi o vrat a sebe o stijene planinske i nebo nad njima poput platna razapeto. U to nebesko platno htio je da u boji opjeva ljepotu naših planina i njihovih rijeka.
Desetinama godina sam i sam nogama mjerio planinska bespuća otkrivajući sopstvenu prirodu izazivan prirodom okruženja, diveći i čudeći se Drljači dok i sam nisam proslikao i to bi nam moglo biti zajedničko. Ono što se čini drugačijim jeste činjenica da je starog slikara potraga za slikarskim motivima dovela u planinu, mene odvojenost od planina stavila pred slikarsko platno. Bez i najmanje želje da ovdje svoja platna slikarskim zovem a najmanje da ih kačim uz platna velikog slikara, priznajem da su nam životi obilježeni još jednim zajedničkim međašem, to je onaj bogumilski. I dok Lazar još uvijek čeka dobrog klesara da mu stećak iskleše i u njega, po njegovoj želji oporuku upiše: «Ovdje leži posljednji bosanski bogumil», to sam ja dvojici svojih junaka (Salih begu Pervizu i Halimu Foči) takve ploče već podigao ne da njima mjera budu već da se i ja pod njih mogu uvući.
Ovom pričom, koja se nestvarnom čini, takvu ploču želim podići i njemu, ljubomoran da je on imao snage i hrabrosti da se odvoji od velegrada, tuđe ravnice i toplih soba skupim tapetama oblijepljenih i vrati svojim planinskim kolibama kroz koje vjetrovi pričaju priče dalekih predaka.
A sad udrimo gvozdenim čekićem po tvrdom sivom krečnjaku skidajući naslage vremena sa stare oporuke da iz nje život vani istisnemo.
Autor, novembra 2007. godine kad je mraz ledom okivao nepreglednu ravnicu a on osluškivao zov dalekih planina...
Nesto vise od Kadrica:
Sevko Kadric -- Zaljubljen u sunce
Sevko Kadric -- Odisej sa planine
Sevko Kadric -- Zagubljene slike
Sevko Kadric -- Posljednji bosanski bogumil i druge price
Sevko Kadric -- Bogumili kao inspiracija
Sevko Kadric -- PROLETER u srcu
Sevko Kadric -- RODJEN za doktora
Sevko Kadric -- Ekologija - neodrzivi razvoj...
| « Konjic – Juli 12. 2008 | Banja Luka – Juli 19. 2008 » |
This is very fascinating, You are an overly professional blogger. I've joined your feed and stay up for in search of more of your magnificent post. Also, I have shared your site in my social networks!