Ramiz i Vahida Mehmedspahić su iz Foče. 1992. godina ih je razdvojila, Ramiz otišao sa muškinjem niz Drinu prema Goraždu, Vahida ostala u gradu sa ostalom nejači. Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Švedskoj. Svakog ljeta su, baš kao i najveći dio Bosanaca ljeto provodili u Bosni. Vraćali se tužni i radosni u isto vrijeme, čudili se onima što su se u tragici rata «snašli» saosjećali sa prognanim i na rubu gladi. «Kad ćete se vi Bošnjaci vratiti da nas u tu Evropu protjerate», šalio se sa njima poznanik Srbin u Foči zavideći im na izgledu, autu, činjenici da imaju mogućnost da žive negdje drugdje. «Majku li im njihovu» čuli i u Foči ali i u Sarajevu kako za njima zavidni govore, oni kojima je Bosna i njene nedaće sudbina. Mehmedspahići ovo ljeto nisu planirali otići u Bosnu, mamio ih poziv iz Amerike, Kolorado im se preko internet pozivnice pred očima smješio. Odluku donijeli, ljeto u Americi.
Ljubazni domaćini Hajrudin i Mubera te Osmo i Nada Krkalić, svi iz Foče, isplanirali odmor da što duže zajedno provedu.
- 1 Brže smo došli u Ameriku nego do Bosne a skoro isto potrošili, govori Ramiz opisujući let i 11 sati provedenih u zraku.
- 2 Teško je opisivati, kako je tamo, sve je drugačije, kuhinja, toalet, TV, sve, sve, dodaje Vahida, dok montiraju kameru da gledamo zabilješke sa putešestvija do Kolorada i Buffalo Billa.
- 10 Krkalići u Americi trče za poslom baš kao mi u Švedskoj tu nema ništa novo, kapitalizam je tamo žešći, govori Ramiz oslikavajući u par rečenica život američki.
- 14 Lejla Krkalić, Hajrudinovai i Muberina, je bila najbolji učenik u Koloradu, govori Vahida pokazujući sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo. Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili, samo Leila bila kojih šesnaest godina mlađa.
Na ekranu se dvije velike stijene rastavile a među njima se ugnijezdio Red Roks. Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobala najveća imena rok muzike svijeta. Priroda dvoranu započela, čovjek dovršio i prilagodio svojim namjenama.
Malo iza toga ekranom promiče «Ćiro» pravi pravcati sa kojim su rudari i tragači za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina išli u podnožje visokih planina ili kanjon i rovili kamenje sanjajući da će sreću izroviti. I danas dosjetljivi Ameri istim vozom, za skupe novce, vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeći im krampe, lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumenčićima koje mogu kućama ponijeti kao suvenire.
- 21 I naš Ćiro je u Foču zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli, podsjeća Ramiz na dobrog Ćiru kojim se jutrom kanjonom Drine, Prače i Miljacke putovalo za Sarajevo a u veče kući vraćalo.
- 22
Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu Divljeg Zapada koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Đeronimom. Čitam da ulaznica u muzej za odrasle košta 3, djecu 1 a penzionere 2 dolara. U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis. Iznad groba visoko podignuta američka zastava, grob ograđen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac. Nekom za sreću nekom za održavanje. Tu su se i slikali, Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa a Vahida u haljine vjerne Luis.
Na sledećoj slici se ukaza kanjon Kolorada. Visoke litice, golih škriljaca stijesnile vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona. Mutna, brza, bez traga života.
- 28 Kolorado ti je za Taru groblje slonova, ni zelene vode ni zelene šume, samo sivilo i prijetnja, objašnjava Ramiz vraćajući se mislima na bistre brzake Tare, Drine i dane kad se kanjonom spuštao splavom ili gumenim čamcem loveći ribu, uživajući u prirodi.
- 37 Pazi sad ovo, skreće Vahida pažnju na slike posjete muzeju «Mesa Verde» a riječ je o indijanskom gradu smještenom ispod velike kamene ploče. I sam grad je u kamenu, od kamena a u njemu voštane figure indijanaca, različite dobi uhvaćene u svakodnevnim aktivnostima života. Oko njih predmeti od drveta i metala, ćilimi, nakiti, totemi. Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu. I jedan i drugi podigli poluispruženu desnu ruku na pozdrav ili pokazujući čist obraz i dobre namjere.
- Koja sličnost, Indijanca više nema u njihovom gradu, posjetioce dočekuju kauboji, isti oni koji su ih protjerali, pobili ili satjerali u rezervate. Nebi me čudilo kad bih za koju godinu išao u moju Foču da obiđem «Muzej Bošnjaka» smješten negdje u Prijekoj čaršiji. U njemu mi ljubazni domaćini pokazuju predmete koje smo koristili, običaje koje smo imali, bogomolje u kojim smo se okupljali, prikrivajući razloge zašto su nas protjerali, govori Ramiz prepoznavajući se u slici voštanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.
Ševko Kadrić
| « Prozor – Avgust 16. 2008 | Gračanica – Avgust 23. 2008 » |
I like this sentent so much. I have many sentent for you. That just about says it all, doesn't it?
opino como tu! muy buen sitio
fixture mundial 2010. Muchas gracias por este interesante post!
Ako su Mehmedspahici porijeklom sa Pogledinja, mislim da smo familija i volio bih da se neko javi. Jedan od Mehmedspahica bio je ozenjen Fatimom, mojom tetkicnom, Kameric, imao kucu u Donjem Polju...