Travnik
Travnik je grad u centralnoj Bosni i Hercegovini, 90 km zapadno od Sarajeva, a ujedno glavni grad Srednjobosanskog kantona.
Poznat je po tome, što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1699. do 1850. godine, pa i njegovo kulturno nasljeđe datira iz tog perioda.
Travnik se nalazi vrlo blizu geografskog centra Bosne i Hercegovine. Rijeka Lašva protiče kroz grad, od zapada prema istoku, prije svoga ušća u rijeku Bosnu.
Grad Travnik se nalazi u velikoj lašvanskoj dolini, koja povezuje dolinu rijeke Bosne na zapadu sa dolinom rijeke Vrbas, na istoku. Travnik je veoma važna raskrsnica saobraćajnih puteva, a u davnoj prošlosti i željezničkih pruga.
Medjutim širenje grada je suočeno sa problemom uske kotline, što otezava njegovu inače povoljnu regionalno - geografsku poziciju.
Travnik leži na nadmosrskoj visini od 514 metra. Njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, koja je dobila ima po stočarima Vlasima. Travnik ima kontinentalnu klimu. Padavine su dobro rasporedjene tokom cijele godine.
Ta okolnost pruža uvjete za dobru vegetaciju i razvoj poljoprivrede Travnika.
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Travnik imala je 70.747 stanovnika, raspoređenih u 88 naselja. Prema istom popisu - Grad Travnik je imao ukupno 19.041 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 39%,
Hrvata - 32%,
Srba - 11%,
Jugoslavena - 15%, i
Ostalih - 3%.
Pozivni telefonski broj Travnika je 30 uz 387 za BiH Poštanski broj Travnika je 72.270
U bližoj okolini Travnika pronadjeni su ostaci raznih kultura koje su se u odredjenim istorijskim periodima smjenjivale na ovom prostoru. Prvi tragovi života potiču iz mladjeg kamenog doba, neolita nadjeni u lokalitetima Nebo i Mujevine u dolini Bile i Crkvine u dolini Lašve, pripadaju trećem i drugom mileniju prije naše ere.
U dolini Lašve i njenih pritoka identificirano je oko 40 gradina iz bronzanog i željeznog doba.
Iako nije bilo sistematskih istraživanja, površinskim iskopavanjem se ustanovilo da su to bila trajna naselja sa organiziranim načinom života.
Sačuvali su se fragmenti keramike, metalnih predmeta, nakita i oružja.
Rimljani ove krajeve zauzimaju početkom naše ere i u njima ostaju sve do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine. U to vrijeme je okolina Travnika bila relativno gusto naseljena.
U gornjoj dolini Lašve, na području današnjeg Turbeta pronadjeni su ostaci rimskih grobnica, vojne utvrde, temelji naselja, ranohrišćanske bazilike, novac, keramika i dr.
I u Travniku se naišlo na tragove rimskog boravka, kao što su opeka, grnčarija, novci i nadgrobna ploča sa natpisom.
Na lokalitetima Mali Mošunj i Kalvarija su iskopani temelji većeg naselja. U selu Fazlići, u dolini Bile, pronadjena je nadgrobna ploča sa natpisom u kojem se spominje ime gradskog vijećnika municipija Bistue. Na mnogim mjestima su nadjeni ostaci željezne troske koji ukazuju na eksploataciju željezne rude u ovim krajevima.
Rimski robovi su ispirali zlato iz rijeke Lašve i njenih pritoka, o čemu svjedoče mnogobrojne gomile pijeska uz obale rijeke. Naselja su bila medjusobno povezana mrežom lokalnih puteva, koji su se naslanjali na glavni drum “Salona-Argentarija”.
U VI stoljeću na pozornici historijskih zbivanja pojavljuju se Istočni Goti, a početak VII stoljeća obilježen je upadima avarskih i slavenskih plemena i trajnim naseljavanjem Slavena u ovim krajevima. U IX i X stoljeću dolazi do pokrštavanja slavenskih plemena na Balkanu i stvaranja prvih državica.
Teritorijalno upravne jedinice srednjovjekovne Bosne bile su župe, od kojih je jedna obuhvatala poriječje rijeke Lašve.
Župa Lašva se prvi put pominje 1244. godine u Povelji ugarskog kralja Bele IV. U sklopu ove župe je bio i kraj oko današnjeg Travnika.
Na području nekadašnje župe Lašve utvrdjeno je postojanje oko 900 stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.
Pronadjeni su i mnogobrojni primjeri srednjovjekovnog novca (dubrovački, mletački, vizantijski, bosanski i dr.).
Kao posjednik imanja u župi Lašva često se pominje tepčija Batalo Šantić. Tepčija je oznaka za odgojitelja mladih plemića na kraljevskom dvoru. Batalo je podigao dvor u Toričanu, na području današnjeg Turbeta, a u blizini njega i mauzolej u kome je sahranjen.
Natpis na mauzoleju djelo je Radomila Dijaka, a Mak Dizdar ga uvrštava u svoju antologiju starih bosanskih tekstova:
“A se leži/ uzmožni muž/ tepčija/ Batalo/ bosanski./ A pisa/ Radomil dijak.”
Medju najbolje sačuvane tvrdjave spada travnički Stari Grad (Kaštel). Smješten je na prirodnom uzvišenju, koje je sa tri strane okružen vodenim tokovima što mu otežava pristup. Podignut je u prvoj polovini XV stoljeća kao odbrambeni punkt pred turskom najezdom koja je prijetila sa istoka.
Turski povjesničar Dursun-beg, veli da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu sultan Mehmed II 3. Juna 1463. Godine osvojio Travnik. Ujedno je to i prvo pominjanje imena ovog grada u njegovoj istoriji. Predpostavlja se da je i prije dolaska Turaka u podnožju grada vec postojalo manje podgradje sa trgom.
To srednjovjekovno jezgro će postati osnova za razvoj turske varoši.
U toku XVI i XVII stoljeća ispod tvrdjave se formira manje naselje, kasaba, sa glavnim trgom Baš-ćaršijom, na mjestu današnje džamije Sulejmanije. Baš-ćaršija se pominje vec 1590. godine u vezi sa gradnjom kamenog mosta preko rijeke Lašve.
1660. godine turski putopisac Evlija Celebi pominje džamiju u Baš-ćaršiji i pored nje han i hamam i još sedamnaest džamija, što je za ono vrijeme izuzetan broj.
Krajem XVII stoljeća Travnik postaje upravni centar bosanskog pašaluka. Nakon ratnog pohoda austrijskog princa Eugena Savojskog na Bosnu i velikog požara kojeg je u Sarajevu izazvao, bosanski vezir Defterdar Halil-paša Ćoso prenosi vezirsku stolicu iz Sarajeva u Travnik.
Od 1699. godine, uz dva manja prekida, Travnik će biti sjedište bosanskih namjesnika.
Dakle, punih 150 godina Travnik je bio glavni grad Bosne I Hercegovine.
Za to vrijeme grad se ekonomski i teritorijalno razvija i postaje važan zanatski i trgovački centar.
U prvoj polovini XVIII stoljeca na periferiji grada, na lijevoj obali Lašve, izgradjena je vezirska rezidencija, zgrada Konaka. To je bilo veliko zdanje gradjeno u bosanskom arhitektonskom stilu. Uz nekoliko popravki, odolijevalo je vremenu preko dvije stotine godina, ali je nažalost, nakon drugog svijetskog rata srušeno, što predstavlja veliki gubitak za ovaj grad.
U Konaku je u toku 150 godina stolovalo 77 bosanskih vezira – od Halil-Paše-Ćose do Tahir-Paše, od kojih je nekolicina više puta postavljana na tu funkciju, tako da je bilo ukupno 90 promjena na vezirskoj stolici. Sedam vezira je umrlo u Travniku.
U vezirsko doba u Travniku su podignuti mnogi objekti koji su služili u različite svrhe, kao što su džamije, medrese, hamami, hanovi, bezistani, vodovodi, ulične česme i dr. Kao veliki donatori ističu se posebno Mehmed-paša Kukavica, Hadži Ali-beg Hasanpašić i Sulejman-paša Skopljak.
Veći broj spomenika iz tog vremena uništen je u čestim požarima. Katastrofalne razmjere imao je požar koji je izbio u mjesecu septembru 1903. godine.
U njemu su do temelja izgorjeli mnogi objekti, kuće i dućani u Donjoj ćaršiji i kompletne mahale na lijevoj obali Lašve.
Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište.
Najprije Francuska, 1906. godine, a godinu dana poslije nje Austrija, otvaraju svoje konzulate u Travniku.
U to vrijeme je Turska već oslabljena imperija na čije teritorije pretendiraju velike evropske sile Austrija, Rusija i Francuska.
Konzulati su otvoreni u cilju bolje saradnje medju carevinama, ali su se iza diplomatskih kodeksa krili osvajački, politički, vojni i drugi interesi.
U romanu “Travnicka Hronika” književnik Ivo Andrić je poetski sugestivno i upecatljivo predočio sudbine ljudi i dogadjaje iz tih nesigurnih “konzulskih” vremena, zasigurno najslavnije dane u burnoj prošlosti travničkoj.
Po dogovoru velikih sila, na Berlinskom kongresu 1878. godine Austrougarska monarhija je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, a 1908. godine službeno je proglasila i njenu aneksiju.
Uspostavljanjem nove vlasti u zemlji, prilike će se u Travniku naglo izmjeniti. Grad se polako počinje uključivati u industrijsku epohu.
Otvaraju se prvi industrijski pogoni: Tvornica duhana (1893), Tvornica šibica (1901), Preduzeće za preradu drveta “Ugar” u Turbetu (1912).
U značajne momente za razvoj grada spada prolazak željezničke pruge, koja ovu regiju povezuje sa ostalim dijelovima monarhije, te izgradnja hidrocentrale koja snabdijeva grad električnom energijom. Podižu se nove stambene zgrade, posebno duž glavne ulice, parkovi i šetališta, te javni objekti medju kojima se ljepotom i monumentalnošću posebno ističu: zdanje hotela “Vlašic” današnja zgrada direkcije SP “Borac”, bivša pošta u kojoj je danas smještena banka, zgrada kotarskog ureda u kojoj se danas nalazi sud, zgrade osnovne i državne škole, Hrvatske banke, Oficirskog doma, Radničkog doma, Gimnazije, bolnice, željezničke stanice, medrese, samostana i osnovne škole Milosrdnih sestara…
Travnik će u Kraljevini SHS s donošenjem Vidovdanskog ustava postati glavni grad jedne od šest oblasti, na koliko je podijeljena teritorija današnje Bosne i Hercegovine.
Podjela na banovine 1929. godine smjestit će Travnik u Splitsku banovinu, a nagodba Cvetković-Maček u Banovinu Hrvatsku.
Nakon toga dolazi NDH, a 22. oktobra 1944. godine Titova je vojska oslobodila Travnik.
Nakon pedesetak godina SFRJ i četverogodišnje agresije na BiH, Travnik je danas glavni grad Srednjobosanskog kantona u entitetu koji se zove Federacija Bosne i Hercegovine.
TRAVNIK - 2
Oni koji su obišli svijet vele da Travniku nema slike i prilike. U njemu se čovjeku zbriše hrđa sa srca, njegova voda i zrak razgaljuju dušu, rekao je još u 18-om stoljeću mostarski pjesnik Bulbulija. Travnik - grad u srcu Bosne, potonuo u zelenilo planinskog krajolika, umiven vodama zlatonosne rijeke Lašve i bistrim tokovima planinskih brzaka, nosi ime koje još iz srednjeg vijeka upućuje na travu i bogatu ispašu ovaca u okolici.
U svijetu poznat po istoimenom romanu nobelovca Ive Andrića rođenog ovdje 1882.godine, ali i po Vlašičkom siru, po autohtonoj pasmini ovčarskog psa Tornjaka i Travničkom kratkokljunom golubu.
Grad jedinstvene panorame koju ocrtavaju obrisi srednjovjekovne utvrde, vertikale mnogobrojnih munara i crkvenih tornjeva, grad koji ima dvije čaršije, donju i gornju, i u svakoj po jednu sahat kulu.
U historijskim spisima dolina se spominje 1244. godine, kada je mađarski kralj Bela IV jednom od svojih uglednika poklonio komad zemlje u dolini Lašve. Do tada je ovo područje bio feudalni posjed Bosanske države. Iako ostaci iz ovoga stoljeća ne pokazuju bogatstvo, koje je bilo poznato u rimsko doba, ipak je tu bilo i dvoraca i tvrđava. Travnička tvrđava je najimpresivnija tvrđava u Bosni i Hercegovini, koja još uvijek postoji i najbolje je očuvana od svih.
Turski period obnovio je slavu Travnika.
Bio je glavni grad i vojni centar Otomanske imperije u Bosni i Hercegovini. Odavde su Turci upravljali i organizirali svoje prodore dalje na jugozapad.
Preko 150 godina, vezir - Sultanov namjesnik- ovdje je imao svoje sjedište privlačeći tako i konzule i trgovce.
Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul.
Bio je to najorijentalniji grad u Bosni.
Odlomak iz briljantne “Travničke hronike” daje nam više uvida u taj period:
«…Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje… Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi.
Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje.
Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.
Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.
To ne poriču ni Travničani ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom.
U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigdje nema prava puta ni ravna mjesta, koliko da čovjek nogu metne slobodno i bezbrižno.
Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama.
Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana…
Tako se smjenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene tjelesne i duševne osobine, nego i zemlju i vjeru, ne samo nasljedno osjećanje mjere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte.
Sa svim tim dolaze travnička djeca na svijet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog svijeta. To osnovno osjećanje, da su oni stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje sa hladnim vjetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa ’slatkim’ žitom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bijedi ni na samrtnom času.”
No nisu jedino Travničani pripisivali Travniku posebnost. Ušao je ovaj grad i u srca brojnih putopisaca. Evlija Čelebi usporedio ga je s rajskom baščom. Arthur Evans ovako kaže:
“Na ovaj grad se pruža, sa posljednjeg brežuljka preko kojeg vodi put, prekrasan pogled, te je, po mom mišljenju, najljepši grad u cijeloj Bosni, čak ljepši i od Sarajeva.”
Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve okružen Vlašićem sa sjevera i planinom Vilenicom sa juga. Planina Vlašić je druga planina po visini u centralnoj Bosni.
Najviši vrh je Paljenik visok 1,943 m, a od davnini je bila s rimskim putevima, karavanskim stazama trgovaca s Istoka i zapada i katunima stočara Vlaha po kojima je dobila i ime. Vlašić je poznat po svojim blagim i lako dostupnim padinama. Ova planina se često koristi kao kratica između Travnika i Banjaluke. Skijaši i borderi su pronašli novu oazu i mnogi klubovi tu otvaraju svoje kampove tokom cijele zime kako bi trenirali. Vlašić je čuven po Vlašićkom siru.
Strano tržište tek sad otkriva ovaj božanski, bijeli slani sir, a njegovo organsko porijeklo i tradicionalni način pripreme čine ga još cjenjenijim.
Povoljan geografski položaj, ali i izuzetna prirodna bogastva učinili su da Travnik kroz historiju bude frekventno i razvijeno područje. I danas su u okolini grada razvijeni poljoprivreda i stočarstvo.
Na tragu naslijeđa starih zanatlija i prvotnih industrijalaca u Travniku je i danas aktuelna tekstilna, obućarska, drvna i prehrambena industrija, ali i stočarstvo i zemljoradnja. Posljednjih decenija Travnik je imao nekoliko preduzeća u različitim industrijskim granama, koja su činila kičmu razvoja grada, ali i regije. “Borac” - firma koja zapošljava najviše radnika je uprkos ratnim dešavanjima, sačuvala domaće i inostrano tržište.
Nažalost, ratni vihor, ali i neadekvatni i nejasni zakoni o privatizaciji nakon agresije, doveli su nekadašnje gigante u jako loš položaj. Nakon rata, javlja se mogućnost većeg ulaganja privatnog kapitala, pa se pojavljuju: “Pharmamed” (farmaceutska ind.), “Bajra” i “Prima-inter” (mesna ind.), “Vlašić-milk” u Karauli (proizvodnja mlijeka), “Nuno-flips” (proizvodnja flipsa), “Feniks” (proizvodnja tjestenine) i drugi.
Travnik ima snažnu kulturu, koja datira još iz perioda kada je ovaj grad bio sjedište vezira Osmanskog carstva, odgovornih za Bosanski ejalet. U gradu se nalaze brojne džamije i crkve, kao i grobovi važnih historijskih ličnosti, te odlični primjeri osmanske arhitekture.
Gradski muzej, izgrađen 1950. godine, je jedna od najimpresivnijih kulturnih institucija u regiji. Bogata i uspjesima ukrašena tradicija kulturnog života oličena je u postojanje najstarijeg Muzičkog društva u BiH, Amaterskim pozorištem kao jednim od najuspješnijih u bivšoj Jugoslaviji, KUD-ovima. U Travniku su poznate gitarijade, Andrićevi dani, likovne kolonije.
Travnik ima bogatu i svijetlu tradiciju u oblasti školstva i obrazovanja. Grad je prepoznatljiv i po Elči-Ibrahim Pašinoj medresi iz 1706.godine, nadbiskupskoj Gimnaziji iz 1882.godine, osnovnoj pravoslavnoj školi iz 1822.godine, a pismenost i obrazovanje širi se djelatnošću derviških tekija i franjevačkog samostana u Gučoj Gori. Travnička gimnazija je, inače, nakon sarajevske Prve gimnazije najstarija bosanskohercegovačka srednja škola.
Danas postoji 11 osnovnih i 6 srednjih škola, te veći broj odsjeka Tuzlanskog i Sarajevskog univerziteta kao i nekoliko privatnih fakulteta..
Od fratarskih likaruša i sefardskih liječnika u Travniku je razvoj zdravstva danas dosegao postojanje savremene Kantonalne bolnice „Travnik“, Bolnice za plućne bolesti i Bolnice „dr.Fra Mato Nikolić“, te jednim Domom zdravlja i pet ambulanti.
Najstarijim travničkim medicinarima mogu se smatrati dr. Sulejman-beg Hafizadić, dr. Anton Rakiđija, dr. Jakov Gaon…
Od sportskih klubova tu su:
Rukometni klub Borac Travnik
Nogometni klub Travnik
Lovačko drustvo Vitez
Planinarsko drustvo Zabrdje
Planinarsko drustvo Vlasić
Snowboard klub Underboard
Ribarsko drustvo Travnik
Paraglajding klub Travnik
Spomenimo na kraju i znamenite ličnosti Travnika:
Batalo - tepčija, gospodar Lašve i Toričana
Ivo Andrić - književnik i političar, bosanski nobelovac
Miroslav Bilać - slikar
Miroslav Blažević Ćiro- nogometni trener
Srebrenka Sena Jurinec – sopranistica, počasni član Bečke državne opere
Zinka Kunc – Milanov - sopranistica svjetskog glasa
Jozef Paleniček - kompozitor, klavirski virtuoz
Seid Memić – Vajta - pjevač
Nikša Bratoš - pjevač
Josip Pejaković - glumac
Travnik - 3
Poznat po piscu nobelovcu Ivi Andriću, ovaj otomanski gradić još uvijek najbolje predstavlja ono što se jednom nazvalo evropskim Istanbulom. Bosanska arhitektura u svojoj punoj originalnosti daje ovom gradu poseban šarm.
Šta vidjeti I raditi u Travniku?
Jedini spomenik iz srednjeg vijeka koji se sačuvao u Travniku je Stari Grad (Kaštel). Izgradjen je u doba bosanske samostalnosti u prvoj polovini XV stoljeća, pretpostavlja se u vrijeme bosanskog kralja Ostoje ili kralja Tvrtka II. Grad se sastoji od nekoliko arhitektonskih cjelina, vrlo skladno sklopljenih u cjelokupan izgled tvrdjave, pri čemu je vješto vodjeno računa o izgledu terena i svrsi svakog pojedinog bedema.
Travnička srednjovjekovna tvrđava, koja je jedan od objekata koji su preživjeli požar 1903. godine, svojom impozantnom strukturom, kojom je već stoljećima branila grad od osvajača, još uvijek dominira horizontom.
Tvrđava je otvorena za posjetitelje, a u starom dijelu grada oko nje nalaze se neki od veoma impresivnih primjeraka tradicionalnih kuća. Danas - ovo je vjerovatno najbolje očuvana tvrđava u središnjoj Bosni.
Izvor Plave vode u podnožju planine Vlašić, potok Hendek i rijeka Lašva su stoljecima davali poseban dah ovom dijelu grada, a zbog neprekidne vodene huke ova travnicka mahala nosi naziv Šumece. Kako piše Ivo Andrić tu su se za turskoga zemana okupljali ćaršijski prvaci i raspravljali o “političkim” gibanjima u gradu, a bez sumnje ovo je kroz historiju omiljena destinacija svakog ko je željan daha prirode!
Najzanimljivija lokacija na Plavoj Vodi je Lutvina kahva, mala kafanica koju je 18. juna 1887. godine posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv Rudolfova kafana, jer je on darovao novac da se kafana obnovi.
U blizini se nalazi Elči-Ibrahim Pašina Medresa, izgrađena u neomaurskom stilu 1706. godine, kao posljedica rasta važnosti grada Travnika unutar Osmanske imperije, ne samo kao trgovačkog centra nego i centra Islamskih studija. Tu je Ibrahim - pašinim poklonom 103 rukopisne knjige u Šumeću utemeljena prva gradska biblioteka.
Travnik, jedini grad u BiH sa dvije sahat kule. Poznato je da su sahat-kule građene isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini. Ova islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika gotovo da je simbolična graditeljska osobna karta Bosne i Hercegovine. Travnički veziri su u 18. vijeku podigli 20-metarske kule da bi im na sve četiri strane Gornje i Donje ćaršije odkucavalo “a la turka” vrijeme. Travnik, jedini grad u Bosni i Hercegovini sa sunčanim satom. 1886. zaljubljenici u satove postavili su sunčani sat na Hadži Ali-begovu džamiju.
18 travničkih džamija znameniti su spomenici islamske arhitekture. Jedna od najpoznatijih je SULEJMANIJA DŽAMIJA (ili Šarena džamija) izgrađena 1757. godine, a od 1815. godine nosi naziv po obnovitelju Selejman - paši Skopljaku. Sa svojim jarkim bojama, jedinstvenim i zanimljivim umjetničkim detaljima na vanjskim zidovima i duborezom, smatra se jednom od najljepših džamija na Balkanu i jedinom u zemlji za koju se vjeruje da se u njoj nalaze vlasi poslanika Muhameda.
Na vanjskim zidovima se nalaze jedinstveni cvijetni motivi, i ovo je jedna je od dvije džamije u Bosni i Hercegovini gdje se molitva obavlja na prvom spratu, dok se u prizemlju nalaze poslovni prostori. Nalazi se u centru grada i magnet je za turiste. Jani džamija je najstarija džamija u Travniku i datira iz 1549. godine. Nekoliko puta je rekonstruirana. Lončanica i Hadži Ali-begova džamija također predstavljaju izvanredne primjere osmanlijske arhitekture.
Jugoistočno od Šarene džamije pored rijeke Lašve nalazi se jedna od nekoliko preostalih starobosanskih mahala. U ovoj mahali zadržan je i sačuvan starobosanski stil gradnje kuća i posebno zanimljiv je primjer tradicionalne bosanske arhitekture sa strmim krovovima, napravljenim da se u periodu oštrih zima na njima ne zadržava snijeg. U kućama se i danas obitava i to im daje epitet živućih muzeja.
Travnik je grad sa najvećim brojem turbeta (mauzoleja) u BiH. Jedno od najpoznatijih je ILHAMIJINO TURBE. Na maloj nekropoli iza hotela stoji zatvoreno turbe u kome je sahranjen pjesnik i Šejh hadži Abdulvehab Ilhamija iz Žepča. Pisao je pjesme na bosanskom i turskom jeziku i kroz njih kritikovao tadašnji poredak u zemlji.
Travnik se također mogao pohvaliti stanovništvom koje pripada različitim etničkim grupama. 1887. u središtu grada podignuta je Crkva sv. Ivana Krstitelja, a na samoj periferiji prema Turbetu uz rijeku Lašvu, nalazi se Gospina kapela i istoimeno vrelo sa ljekovitom vodom koje predstavlja mjesto hodočaša katolicima ovoga regiona. Crkva Božjeg izvora izgrađena je na istom mjestu.
Na osam kilometara od Travnika prema Vitezu nalazi se poznati franjevački manastir Guča Gora. Malo selo Guča Gora je smješteno na vrhu brda iznad Lašvanske doline. Kao i većina franjevačkih manastira i ovaj je otvoren za posjetitelje i posjeduje interesantnu kolekciju knjiga.
Pravoslavna crkva Znamenitosti iz 1854. godine dom je mnogim ikonama koje datiraju iz 17-19. vijeka: Deisis, Bogorodica sa arhandjelima i svetiteljima, Bogorodica sa malil Hristom i svetiteljima, te grčko jevandjelje, psaltir i apostol te srpski psaltir sa časlovcem i srpski Oktoih sa grbom Crnojevića.
Rodna kuća pisca Ive Andrića rodjenog 1882. godine u Travniku dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman “Travnička hronika” je Memorijalni muzej, iako se slobodno može reći da je i čitav grad muzej na otvorenom.
Turistički itinerer svakako uključuje još: Zavičajni muzej sa 80.000 eksponata, Isusovačka Gimnaziju, Hafizadića kuću…
U galeriji Terra može se naći bogata kolekcija slika domaćih slikara.
Obilazak Travnika, preporučuje se, treba završiti uživanjem u travničkim čevapima, Vlašičkom siru, Pastrmki iz Ugra, Lutvinoj kahvi i studenim travničkim vodama.
| « Mostar – Oktobar 04. 2008 | Prijedor – Oktobar 18. 2008 » |
