Šukrija Pandžo
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je bosansko-hercegovackom književniku Šukriji Pandži.
Šukrija Pandžo, bosanskohercegovacki književnik rodjen je 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, uciteljsku školu u Mostaru, a studirao književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu i završava ga 1940. godine. Kao ucitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo takodje je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo.
Jedan je od osnivaca popularne humoristicke emisije “Veselo vece” i “Udruženja književnika BiH”.
Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle - poeziju, prozu, dramske tekstove.
Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a nagradjen je i Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima. Umro je 1984. godine u Sarajevu.
Poslusajmo pjesmu Sukrije Pandze:
OSMIJESI
Osmijesi, osmijesi, cvjetovi duše
zašto mi cesto nosite tugu
ko vedro nebo gladno suše
i lažnu rumen i lažnu dugu
U pjesmi tako bol se javlja
na ravnoj stazi ponor zjapi
Na blijedom licu pramen od zdravlja
u suhom stablu šapat kapi
Iz slatke rijeci prezir nice
u cutanju je prica skrita
i planina nekud mice
dok vjetar spava usred žita
Crno i bijelo sunce splice
pa stvar postaje bice živo
u ponoc krišom zora svice
život je vjecno tkanje sivo
Postovani slusaoci,
Poslusajmo pricu Sukrije Pandze
RUKA NA KOSI
Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuce.
Ja, Seka i Timka.
Pod velikom jabukom u hladu.
Svaka je bila ponijela svoju lutku.
I lutke su bile ucenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grancica.
A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu.
Ali ja sam tada bila uciteljica i ucila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka.
Niko nam nije smetao u igri.
Pa ni vrapci koji su nešto medju sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.
Ali, kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i pocela da bježi.
- Joj, mama draga! - vikala je ona.
- Majko moja! - derala se i Seka.
I umalo ja nisam pocela, bježeci zajedno s njima, da dozivam majku.
Ali sam zastala u pola glasa.
Jer ja nisam ni imala majku.
Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca.
Što da je dozivam kad je nema.
Nece me cuti.
Ili kad bi moje drugarice pocele da se hvale i govore:
meni je ovo majka kupila,
ovo je meni mama donijela,
kazacu mami,
pitacu mamu - ja sam cutala.
Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka.
Ne da se pohvalim, vec da im nekako kažem da prestanu o tome.
Majku sam malo, sasvim malo zapamtila.
Miluje me, sjecam se, rukom po kosi i smije se.
A meni drago.
I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu.
Voljela sam, znam, da potrcim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu.
Više se nicega ne sjecam.
Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila.
Otac mi je kasnije pricao da je umrla u bolnici.
Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili.
Tetka, oceva sestra, došla je u našu kucu i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike.
Od oca.
Jer on je cesto zagledao u te slike i oci su mu bile suzne.
Jednom sam je usnila.
Kao - plete mi kosu, a ruke joj meke.
Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda.
Ja onda hocu da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta.
Probudim se - a ono držim rukom pokrivac. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde.
Pa se rastužim i zovem: Tata!
Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!
Sutradan im ispricam šta sam sanjala.
Otac odmah izadje nekud, a tetka poce da trlja rubcem oci.
Ja zacutah.
Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.
Tako je došlo vrijeme da podjem u školu.
Uoci prvog dana nisam mogla da se smirim.
Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala.
One su opet rekle kako ce ih mama povesti do škole.
Mene ce tata - kazala sam.
I poželjela tog casa onu mekanu ruku na pletenicama.
Kad su nas uveli u ucionicu - uciteljica nas je porazmještala u klupe.
Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo obicnije.
Uciteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini.
Došla je i do mene.
I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zacutala.
- Zar ne znaš? - pitala je ona i smješila se.
- Ja nemam majku - odgovorila sam i gledala u klupu.
- Dobro, dobro, dušo - rekla je ona i nastavila da druge pita.
A ja tad nisam mogla da podignem oci i pogledam drugu djecu. Samo, kad sam cula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim.
I cini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po necemo razumjeli.
Tada je uciteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da cuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeci se, kazala je još:
- A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka.
Pa sve što nebi nikom drugom kazali, vi cete reci meni kao što biste rekli majci.
Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim.
Trudila sam se da što bolje ucim.
A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i cinilo mi se da mi se smješi i da zna šta ja mislim.
A jednom kad smo išli u šetnju, uciteljica je bila obukla šarenu haljinu.
Trcali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali.
I ne znam ni sama kako, ja sam pristižuci uciteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu.
Ona me prvo malo cudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku.
Njene oci su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi.
Ruka joj je bila meka.
Spopala me tuga.
Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.
I otada uciteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obidje u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadacu.
Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, umjesto naše uciteljice u ucionicu je ušao ucitelj.
Meni je zastao dah i srce ludo tuklo.
Rekao je da ce nas on uciti - a da je uciteljica otišla u drugo mjesto.
Nije mogla da dodje da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila.
I onda je upitao za mene.
Ja sam se digla.
- A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla, da je ne zaboraviš. - I ucitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.
Proplakala sam glasno.
Ucitelj se vratio, i ne znajuci šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu.
I od tog mi je, cini mi se bilo lakše.
Od te ruke na kosi.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Brodolom Bogumila | Miljenko Jergović – Maj 03. 2008 » |
