Šukrija Pandžo

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je bosansko-hercegovackom književniku Šukriji Pandži.

Šukrija Pandžo, bosanskohercegovacki književnik rodjen je 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, uciteljsku školu u Mostaru, a studirao književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu i završava ga 1940. godine. Kao ucitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo takodje je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo.

Jedan je od osnivaca popularne humoristicke emisije “Veselo vece” i “Udruženja književnika BiH”.

Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle - poeziju, prozu, dramske tekstove.

Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a nagradjen je i Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima. Umro je 1984. godine u Sarajevu.

Poslusajmo pjesmu Sukrije Pandze:

OSMIJESI

Osmijesi, osmijesi, cvjetovi duše
zašto mi cesto nosite tugu
ko vedro nebo gladno suše
i lažnu rumen i lažnu dugu

U pjesmi tako bol se javlja
na ravnoj stazi ponor zjapi
Na blijedom licu pramen od zdravlja
u suhom stablu šapat kapi

Iz slatke rijeci prezir nice
u cutanju je prica skrita
i planina nekud mice
dok vjetar spava usred žita

Crno i bijelo sunce splice
pa stvar postaje bice živo
u ponoc krišom zora svice
život je vjecno tkanje sivo

Postovani slusaoci,
Poslusajmo pricu Sukrije Pandze

RUKA NA KOSI

Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuce.
Ja, Seka i Timka.
Pod velikom jabukom u hladu.
Svaka je bila ponijela svoju lutku.
I lutke su bile ucenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grancica.
A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu.
Ali ja sam tada bila uciteljica i ucila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka.
Niko nam nije smetao u igri.
Pa ni vrapci koji su nešto medju sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.

Ali, kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i pocela da bježi.

- Joj, mama draga! - vikala je ona.

- Majko moja! - derala se i Seka.

I umalo ja nisam pocela, bježeci zajedno s njima, da dozivam majku.
Ali sam zastala u pola glasa.
Jer ja nisam ni imala majku.

Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca.
Što da je dozivam kad je nema.
Nece me cuti.

Ili kad bi moje drugarice pocele da se hvale i govore:
meni je ovo majka kupila,
ovo je meni mama donijela,
kazacu mami,
pitacu mamu - ja sam cutala.
Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka.
Ne da se pohvalim, vec da im nekako kažem da prestanu o tome.

Majku sam malo, sasvim malo zapamtila.
Miluje me, sjecam se, rukom po kosi i smije se.
A meni drago.
I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu.
Voljela sam, znam, da potrcim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu.
Više se nicega ne sjecam.
Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila.
Otac mi je kasnije pricao da je umrla u bolnici.
Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili.
Tetka, oceva sestra, došla je u našu kucu i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike.
Od oca.
Jer on je cesto zagledao u te slike i oci su mu bile suzne.

Jednom sam je usnila.
Kao - plete mi kosu, a ruke joj meke.
Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda.
Ja onda hocu da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta.
Probudim se - a ono držim rukom pokrivac. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde.
Pa se rastužim i zovem: Tata!
Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!

Sutradan im ispricam šta sam sanjala.
Otac odmah izadje nekud, a tetka poce da trlja rubcem oci.
Ja zacutah.
Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.

Tako je došlo vrijeme da podjem u školu.
Uoci prvog dana nisam mogla da se smirim.
Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala.
One su opet rekle kako ce ih mama povesti do škole.
Mene ce tata - kazala sam.
I poželjela tog casa onu mekanu ruku na pletenicama.

Kad su nas uveli u ucionicu - uciteljica nas je porazmještala u klupe.
Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo obicnije.
Uciteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini.
Došla je i do mene.
I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zacutala.

- Zar ne znaš? - pitala je ona i smješila se.

- Ja nemam majku - odgovorila sam i gledala u klupu.

- Dobro, dobro, dušo - rekla je ona i nastavila da druge pita.
A ja tad nisam mogla da podignem oci i pogledam drugu djecu. Samo, kad sam cula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim.
I cini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po necemo razumjeli.

Tada je uciteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da cuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeci se, kazala je još:

- A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka.
Pa sve što nebi nikom drugom kazali, vi cete reci meni kao što biste rekli majci.

Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim.
Trudila sam se da što bolje ucim.
A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i cinilo mi se da mi se smješi i da zna šta ja mislim.

A jednom kad smo išli u šetnju, uciteljica je bila obukla šarenu haljinu.
Trcali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali.
I ne znam ni sama kako, ja sam pristižuci uciteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu.
Ona me prvo malo cudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku.
Njene oci su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi.
Ruka joj je bila meka.
Spopala me tuga.
Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.

I otada uciteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obidje u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadacu.

Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, umjesto naše uciteljice u ucionicu je ušao ucitelj.
Meni je zastao dah i srce ludo tuklo.
Rekao je da ce nas on uciti - a da je uciteljica otišla u drugo mjesto.
Nije mogla da dodje da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila.
I onda je upitao za mene.
Ja sam se digla.

- A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla, da je ne zaboraviš. - I ucitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.

Proplakala sam glasno.
Ucitelj se vratio, i ne znajuci šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu.
I od tog mi je, cini mi se bilo lakše.
Od te ruke na kosi.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

This entry was posted on Subota, April 26 2008 at 02:40 and is filed under Radio Emisije.
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.
You can leave a response. Pinging is currently not allowed.
Tags: radio-emisija.

« Brodolom Bogumila

Miljenko Jergović – Maj 03. 2008 »