Safvet-beg Bašagić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Safvet-begu Bašagiću - velikom bosansko-hercegovackom pjesniku.
Safvet-beg Bašagic rodio se 6. maja 1870. godine u Nevesinju. 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohadjao je sarajevsku gimnaziju.
Od 1895. do 1899. slušao je orijentalne jezike i historiju na Beckom univerzitetu.
Poeziju je poceo pisati još kao ucenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Becu priredio je za štampu prvu zbirku pjesama ( Trofanda iz hercegovacke dubrave ), a tada piše i prve znanstvene radove i prikuplja gradju za historiju Bosne.
1. maja 1900. godine pokrece zajedno sa Edhemom Mulabdicem i Osmanom Hadžicem list Behar.
Od 1900. do 1906. radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji.
1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub.
1907. pokrece list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Bec i pristupa izradi disertacije koju je odbranio 1910. godine.
Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanski sabor i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora.
Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije.
Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Begove džamije.
Poslusajmo pjesmu Safvet-bega Basagica
JA I ONA
Ja
Što me tako tužno gledaš,
Umiljato janje moje?
Ja da nebo smiluje se,
Pa usreci i nas dvoje.
Ona
Kakvo hoceš smilovanje,
Ko ce nama naklon biti?
Nebo, da je do sad htjelo,
Moglo nas je usreciti.
Ja
Nemoj, dušo, ocajati,
Sve ce biti što se sprema!
Osim vjere u providnost
Drugog lijeka nama nema.
Ona
Vidiš ovu krasnu ružu,
Al’ je nježna, al’ je mila!
Znadeš, Mirza, da sam i ja
Ko ružica nekad bila.
Ja
Jesi, dušo, al’ si i sad
Divna kao gorska vila;
E bi krasom i ljepotom
I Jusufa zadivila!
Ona
Cini ti se, al’ da znadeš
Kakove me boli pate,
Srce bi ti zadrhtalo
Nad jadima tvoje Zlate.”
Ja
Želio bih da te tješim,
Ali kako, sam ne znadem,
Vidiš i sa svojim srcem
Dosta posla da imadem.
Zgledasmo se. U pogledu
Odgovor je jasan bio.
Šta je htjela meni reci,
Ja sam odmah razumio.
I zadrhto kako više
Zadrhtati nigda necu.
Taj odgovor kao tajnu
U grob hladni ponijecu.
Postovani slusaoci,
Poslusajmo jos nekoliko pjesama velikog BH pjesnika Safvet-bega Basagica.
Prva nosi naziv:
JESENSKI UZDASI
Sjedi djeva pod uvelom ružom,
Na ruku je naslonila glavu,
Carne oci oborila tužno
U blijedu djetelinu travu.
Sjedi djeva pod uvelom ružom,
A misli joj po svemiru lijecu,
I mladjana neprestano sniva
O proljecu i šarenom cvijecu.
“Kad ceš doci, mileno proljece,
Da oživiš drvece i cvijece,
Da okitiš polja i livade,
Da moj dragi po njima se šece.
Onda bih ga ja vidjela mlada
Ne u hefti vec svakoga dana,
Tamo doli u zelenoj bašci,
Kako šece oko šadrvana.
A ovako, ja ga vidjet necu
Pod pendžerom ni u mjesec dana,
Dodji, dodji, mileno proljece,
Dodji, dragi, željo uzdisana!”
Evo I pjesme Safvet-bega Bašagica
MOJE SRCE
Ako misliš da je srce moje
kano srce šarena leptira,
s jednog cvijeta da na drugi lijeta,
ne imajuc nigdje živa mira -
Ti se varaš, ti me ne poznaješ;
ja sam vrsta nebeskog leptira,
štono tisuc raznije sokova
iz jednoga cvijeta pobira.
Moja Leilo, moj mirisni cvijete,
Mirzu samo jedan miris draži,
a taj miris u tvojoj je duši;
Leptir-Mirza drugoga ne traži!
Jos jedna ljubavna pjesma Safvet-bega Basagica
PRVOJ LJUBAVI
U ovome djulistanu
Nocilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.
Pa cu i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reci;
Pri našemu rastajanju
Misliš - hoce l’ suze teci?
Ne, jer zbilja nemam za cim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.
Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne srece i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U caši je dobra vina.
O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.
I na kraju rubrike “Iz Kulturne Bastine BiH” poslusajmo pjesmu Mirze Safvet-bega Bašagica:
POD JORGOVANOM
Vezak vezla moja dilber Zlata
Do po dana nasred djulistana,
Na šiltetu u debelu hladu
Pod grancicom mavi jorgovana.
Cistom srmom i žutijem zlatom
Na jagluku milo ime piše,
Koje ona žarom srca ljubi
I vjeruje da za njega diše.
Vezak veze, a uz to popijeva:
Rumen-ružo, ako Boga znadeš,
Kada Mirza u djulistan dodje
Da mu selam od mene predadeš.
Još mu kaži da sam ga cekala
Od sabaha taman do po dana,
Cekajuci jagluk mu navezla
U debelu hladu jargovana.
Ah, još molim ovaj cjelov žarki
Što ostavljam na listicu tvome,
Da ga predaš, kada amo dodje,
Srcu, duši - ašikliji mome.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Problemi sa reprodukcijom radio emisija | Ilirske Nekropole – April 19. 2008 » |
