Musa Ćazim Ćatić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Musa Ćazimu Ćatiću - velikom bosansko-hercegovackom pjesniku
Musa Cazim Catic - bosansko-hercegovacki pjesnik,
rodio se u Odžaku kod Modrice 12. marta 1878. godine gdje je pohadjao mekteb i osnovnu školu, a nakon oceve smrti i majcine preudaje seli u Tešanj, uci brijacki zanat, upisuje se u medresu i uci kod tešanjskom muftije Mesud ef. Smailbegovica arapski, turski i perzijski jezik.
1898. godine odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom DJikicem, a vec slijedece godine vraca se kuci i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti.
1902. u Carigradu pohadja medresu, a potom prelazi u gimnaziju.
Bez materijalne potpore slijedece godine se vraca i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudacku školu.
Suradjuje u brojnim casopisima i listovima, ponajviše u Beharu.
Nakon što je zbog bohemskog života iskljucen iz školskog internata, 1907. godine preuzima uredništvo Behara, a slijedece godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u medjuvremenu iskljucen i iz škole.
Odlazi potom u Zagreb, upisuje se na Pravni fakultet, krecuci se u Matoševu i potom Ujevicevu društvu.
1910. godine opet se vraca u Bosnu, bez ikakve materijalne sigurnosti cesto mijenja mjesta boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, opet Tešanj), a 1912. odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik casopisa Biser.
To je vrijeme njegova najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje i kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžicevu Muslimansku biblioteku.
1914. godine - u vrijeme I svjetskog rata - biva mobiliziran i nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebacen je u Örkeny u Madjarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon lijecenja u Budimpešti vraca se u Tešanj krajem marta 1915. godine.
Umro je 6. aprila iste godine, u svojoj 37 godini i sahranjen na tešanjskom groblju.
Poslusajmo pjesmu Muse Cazima Catica:
PRVI CJELOV
Znaš li, Zehro? - To je bilo
Pramaljetnog jednog dana:
Prosio sam ruku tvoju
I poljubac sa usana.
Rujni plamen ženskog stida
Prelio je lice tvoje
Poput sunca na zapadu,
Kad razaspe grimiz - boje.
A trepavke guste, duge
Klonule ti blago, ti’o,
Ko na b’jelom l’jeru da je
Leptir crni krilo svio.
I ti dugo šutjela si,
A onda me pogledala,
Pa sa smiješkom nježnu ruku
I cjelov mi prvi dala.
O ta ruka, o taj cjelov
Kako li su slatki bili!
Pa zašto su zlobni ljudi,
Zašto su nas rastavili?
Poslusajmo jos jednu pjesmu Muse Cazima Catica:
JEDNOJ BOGATASICI
Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti..
Ti si kcerka bogatstva i srece,
Odrasla si u zlatu i svili,
Tvojom dusom nikad se nijesu
Oblakovi teske tuge vili.
Tvoj je zivot ko jezerce mirno,
Po kom vazda zlatna radost pliva;
Ne poznajes uzdaha i suze,
Sto je svijet u svom krilu skriva.
A ja pjesnik gola sam sirota,
Za me radost tek je pusta bajka,
U kolibi pod cagjavim krovom
Rodila me siromasna majka.
Od djetinjstva udes me je vitllograve;
Kroz sve m`jene patnickog zivota,
Bas ko vihor na pomamnom krilu,
Slabu slamku kad vitla i mota.
Vidis evo ovu tamnu mrezu
Krupnih bora povrh moga cela,
Ta nju mi je hrapavijem perjem
Gorka zbilja, - gorka tuga splela.
Pa ta tuga zar da i Tvoj zivot,
Tvoju srecu tako bistru muti?
Ne gledaj me; ta do Tvog su skuta
Mom sevdahu zagradjeni puti!
Ah! ja nemam nigdje nista svoga,
U svjetu sam kao gola grana;
Sve mi blago - uzdasi i suze,
A tuga mi - svagdanja je hrana!
I na kraju rubrike “Iz Kulturne Bastine BiH” poslusajmo pjesmu Muse Cazima Catica:
JA N`JESAM SANJAR…
Ja n`jesam sanjar, sto u tihoj noci
Po moru bl`jede mjesecine pliva,
Hreleci carstvu svjetlosti i moci,
Na svilenom mehkom oblacju da sniva
Ruzicne sanke pramaljetne srece,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv`jece.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na lednom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
O davno, davno otrova mi grudi
Cinicka zbilja zemaljskog zivota,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!
Nista mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom zivot sladi;
Tuzni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi,
Troseci krvcu - snagu svoga duha,
Da stece samo tvrdu koru kruha.
Ja n`jesam sanjar, na suncanom traku
Sto zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na ledenom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Josip Pejaković – Mart 01. 2008 | Ivo Andrić – Mart 15. 2008 » |
