Međugorje
Međugorje je naseljeno mjesto u općini Čitluk, koje se nalazi u sastavu Zapadnohercegovačkog kantona u južnom dijelu Hercegovine. Ako je suditi po pećinama koje postoje na području Brotnja, pa i Međugorja, nije isključeno da je na tom području čovjek živio još u starije kameno doba. Iz mlađeg kamenog doba postoje materijalni dokazi o postojanju predilirske kulture i civilizacije na tom području. U starije brončano doba pojavljuju se ilirska plemena. O intenzivnom životu Ilira posebno svjedoče bakreni predmeti nađeni na ovim prostorima. Iz tog vremena potječu utvrđena naselja na uzvišenjima tzv. gradine. Na području Međugorja postoje gradine u Šurmancima i na Žuželju iznad samog Međugorja koje su bile opasane dvostrukim zidinama. Uz gradine najrječitiji ostaci ilirske civilizacije su grobovi ilirskih dostojanstvenika, kojih ima mnogo u Brotnju, pa i na području Međugorja. Brotnjo najprije pripada ilirskoj provinciji Dalmaciji, koja ima upravno sjedište u Saloni kraj Splita, a od 3. st. naronskom okružju. Nadgrobni natpisi na latinskom jeziku svjedoče da su na području Brotnja bile smještene rimske legije i kohorte i da su tu živjeli isluženi rimski vojnici-veterani. Iz rimskog vremena postoje ostaci ceste koja je izgrađena u 3. st. Osim toga nađeno je i mnogo nadgrobnih rimskih spomenika, kao i predmeta svakodnevne uporabe. Najznačajnije rimsko nalazište na području Međugorja nalazi se na katoličkom groblju u Miletini, gdje su otkriveni ostaci ruševina nekih zgrada s mnogo rimske opeke, no to nije dovoljno istraženo.
Od kraja 6. st. u ovim se krajevima naseljavaju Slaveni. Brotnjo tvori jednu plemensku političko-teritorijalnu jedinicu s plemenskim županom na čelu.
Brotnjo je uvijek pripadalo Humskoj zemlji koja je 1322. godine pripala Bosanskoj državi. Godine 1357. ovo područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I. Iz srednjovjekovnog razdoblja najpoznatiji spomenici civilizacije u ovim krajevima su stećci – istinski autohtoni nadgrobni spomenici ovog podneblja.
Glede kršćanstva, ono se u okolici Međugorja javlja još u rimsko doba. U 13. st. kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci.
Franjevci su Svjetovni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (koji je živio od 1182. do 1226). Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo “Pokornička braća i sestre”, iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:
Mala Braća - muški red
Klarise - ženski red
Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski
Franjevački red slijedi pravilo reda, a istorijat pravila je sljedeći:
- prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine
- drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine
- treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883.
- četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI.
Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu. Franjevci su igrali istaknutu ulogu u istorijskom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske.
U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. 1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu sa fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom. Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci, Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu… Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na jugoistoku Italije pa do Crnog Mora. U prvoj polovini 15. vijeka se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Osmanlijskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija.
Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni. U 16. vijeku se područje provincije Bosne Srebrene širi sa Osmanlijskim osvajanjima, pa obuhvata i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. vijeku, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija.
Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i naučnom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić kao i mnogi drugi.
Bosna i Hercegovina pada pod tursku vlast 1463.
Nakon oslobođenja od osmanlijske vladavine (1878.), vlast na ovim prostorima je preuzela Austrougarska.
Prema posljednjim procjenama na području Međugorja živi oko 4300 ljudi, među kojima su najbrojniji hercegovački Hrvati. Tokom svoje burne historije na razmeđu velikih carstava i civilizacija ovaj je kraj bio obilježen stalnim migracijama stanovništva. Prije i poslije Prvog svjetskoga rata brojni su stanovnici ovoga kraja otišli u svijet zbog velikog siromaštva, ali i progona u novostvorenoj višenacionalnoj državi. Stara ognjišta na hercegovačkom kamenu zamijenili su novi domovi u Južnoj i Sjevernoj Americi. Prava masovna emigracija započinje nakon Drugog svjetskoga rata pod pritiskom službenog Beograda. Početkom 1960-ih godina brojni stanovnici ovog kraja odlaze na tzv. “privremeni rad” u Njemačku, Švedsku, Švicarsku, SAD, Kanadu i Australiju, a dio ih dospjeva i do Južne Afrike i Novog Zelanda.
1992. godine narod se plebiscitarno odlučio na nezavisnost i odcjepljenje od jugoslavenske države. To nije pogodovalo velikosrpskoj ideji, pa su, želeći stvoriti veliku Srbiju, napali druge narode koji su s njima dotada živjeli u zajedničkoj državi. Nekoliko stotina tisuća ljudi izgubilo je život tijekom ove krvave agresije. Rat Hrvata s muslimanskom zajednicom u Bosni I Hercegovini (1993.) nastao je kao niz nesporazuma, uticaja iz inozemstva i novoprobudjenoj velikodržavnoj ideji kod zapadnih susjeda. Ovaj je rat, ipak, brzo okončan jer je bio uistinu nepotreban.
Prema posljednjem službenom popisu stanovništva 1991. Međugorje je imalo 1.367 stanovnika, od čega:
Hrvata - 99%, i
ostalih - 1%.
Međugorje 2
Međugorje se nalazi između dva velika geografska područja: na sjeveru planinskog, a na jugu primorskog. Planinski bedem od 2000 m nadmorske visine zadržava strujanje mediteranskih zračnih masa i omogućuje povoljne klimatske uvjete za razvoj biljnih kultura na širem području Hercegovine.
Na klimu u Međugorju utiče blizina Jadranskog mora, reljef i nadmorska visina, te je karakteriziraju blage zime i topla ljeta. Izrazito kišni mjeseci javljaju se tokom hladnijih godišnjih doba od studenog do veljače. Blizina Jadranskog mora tokom zime omogućuje zračenje topline nagomilane u ljetnom razdoblju, čime ublažuje temperaturu zraka. Visoke temperature dostižu maksimum tokom ljetnih mjeseci srpnja i kolovoza, i ne rijetko predju i 40. podiok Celzijusove skale. Maksimum oborina u ovom kraju izlučuje se u jesenskim mjesecima u studenom i prosincu, ali se osjeća i u proljeće. Najizraženiji vjetrovi pušu sa sjevera i sjeveroistoka. Bura, taj suhi sjeverni vjetar, puše u većem dijelu Jugoistočne Evrope, a najviše zimi kada je prosječno svaki drugi dan s burom. Nasuprot buri, tokom jeseni i proljeća javlja se i drugi vjetar ovih krajeva: jugo. On puše od pravca Jadranskog mora, a zasićen je vlagom i u jesen donosi kišne oborine u velikim količinama. Znatne je jačine, puše po nekoliko dana i tek poslije pljuskova prestaje. Globalne promjene klime imaju uticaj na klimu i u ovom području.
U ovom dijelu južne Hercegovine pretežito vlada zimzelena vegetacija, te se živopisnost pejzaža održava tokom cijele godine. Njezino zeleno lišće ukras je krečnjačkih brda i obale mora. U neposrednoj blizini Međugorja nalaze se prostrane i bujne hrastove šume, a mjestimično ukrašavaju pejzaže i ostalog dijela Hercegovine. Kao i u većem dijelu Hercegovine i ovdje rastu neke endemične biljne vrste. Od značajnih sredozemnih vrsta izdvajamo šipak ili nar. Njegovi su crveni cvjetovi i plodovi prava atrakcija.
Srednjo-evropskom flornom elementu pripadaju tilovina, bukva, hrast i bršljan. Euroazijski florni element je obični bor. Atraktivni cvjetovi kadulje, zanovijeti, vriska i drače karakteristični su za hercegovačka brda. Kad procvjetaju, siva krečnjačka brda mijenjaju svoju boju. U proljeće se vide žuti pejzaži zanovijeta, kasnije postanu plavi od kadulje, bijeli od vriska i žutosmeđi od cvjetova drače. Miris cvijeća i svježina zraka djeluju povoljno na ljudski organizam. Pčele rado nastanjuju ovo područje, dajući u košnicama Hercegovine čuveni ljekoviti med. Osim autohtone prirode i vegetacije, postoje i biljne kulture koje je čovjek donio svojom rukom i uz pomoć plodne podloge i podneblja stvorio je od njih pravu rijetkost. Poznati hercegovački duhan po svojoj kvaliteti spada među najbolje duhane u svijetu. Danas je pak njegova proizvodnja gotovo prestala.
Hercegovina i područje Međugorja imaju i drugih vrijednosti i rijetkosti kojima se ponose. Među njih spadaju svakako i čuvena hercegovačka vina Žilavka i Blatina. Ove loze uspijevaju samo u Hercegovini, na njenoj kraškoj podlozi i pod njenom ugodnom klimom Mediterana. Zahvaljujući blagim klimatskim uvjetima i svom položaju, ovaj kraj Bosne i Hercegovine poznat je i po prvim trešnjama, koje sazrijevaju mnogo ranije nego u ostalim krajevima. Istovremeno, krajolik krase i brojne plantaže voća na kojima rastu mnoga stabla trešanja, višanja, smokava, kajsija, breskvi, kivija, mandarina, jabuka. Uz to ovaj je dio naše zemlje postao jedan od najvećih centara za uzgoj povrća u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Međugorje je jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta u svijetu. Postalo je poznato kroz ukazanja Djevice Marije, koja se kao fenomen počela javljati 1981. godine. Od tada je ovo hercegovačko mjesto, uz Sarajevo, jedan od naših najposjećenijih turističkih centara, koje godišnje posjeti oko milion hodočasnika iz cijelog svijeta. Za razliku od marijanskog svetišta u francuskom Lourdesu, koji je sa šest miliona turista-vjernika postao pravi komercijalni raj za domaće ugostitelje, međugorsko svetište je još uvijek zadržalo svoj prvotni šarm, u kojem hodočasnici nalaze mir u vjeri. Centar okupljanja u Svetištu kraljice mira, kako se međugorsko svetište službeno zove, je crkva sv. Jakova u centru mjesta.
Blažena Djevica Marija, u narodu poznata i kao Međugorska Gospa ili Kraljica Mira prvi se put ukazala 24. lipnja 1981. na predjelu zvanom Podbrdo, na brdu Crnica u Bijakovićima. Pojavila se u liku divne, mlade žene s djetetom u naručju, koja je preko šestoro djece, što su je vidjela u smiraj dana, svijetu poslala poruke o miru, vjeri, ljubavi, molitvi, obraćenju i postu. Kada su djeca ovo rekla svojim roditeljima prva reakcija je bio skepticizam. Pa ipak ova ukazivanja nisu prestala, Gospa se iznova i iznova ukazivala sve dok skeptici nisu izgubili svaku mogućnost kritike. Svakog 25. u mjesecu Gospa se preko svoje vidjelice, Marije Pavlović, obraća svijetu objavljujući svoje duhovne poruke sa istim žarom kao i 1981. godine. Vatikan nije ni priznao, ni opovrgnuo ova ukazanja, jer ista još traju. Službeno je Međugorje od njega prihvaćeno kao mjesto molitve. Međutim, hodočašća u organizaciji biskupija ili katoličkih udruženja nisu dozvoljena, nego samo privatno organizirana hodočašća, pod uvjetom da ih se ne smatra autentifikacijom događaja.
Drugo “čudo” iz Međugorja je skulptura, koja na neobjašnjiv način “plače”. Naučnici, koji su se bavili ovim fenomenom, došli su do zaključka, da je kemijski sastav suza iz ove skulpture dosta sličan ljudskome! Hodočasnici koji posjete Svetište kraljice mira u Međugorju govore o dubokim, iskrenim i ličnim “doživljajima” ovog fenomena, kao što su primjerice mentalni dodiri i izlječenja od duševnih povreda i rana, koji se ne bez razloga mogu objasniti i velikom ponudom ispovijedi na gotovo svim velikim svjetskim jezicima.
Tokom ljeta u Međugorju se na tradicionalnom Festivalu mladih okupi i do 50,000 ljudi iz cijeloga svijeta.
U Međugorju se ne događa ništa naoko neobično. Sve je kao i na drugim hodočasničkim mjestima. Tri su povlaštena mjesta hodočasničkog okupljanja u Međugorju:
a) Brdo ukazanja. Tako se sada zove mjesto iznad zaseoka Podbrdo u Bijakovićima gdje su vidioci prvih dana vidjeli Gospu.
b) Križevac je brdo iznad Međugorja. Kaže se da je križ postavljen 1934. godine kako bi se ovo područje odbranilo od kuge koja je poharala nekoliko okolnih područja.
c) Župna crkva - Glavna crkva Sv. Jakova nalazi se u centru grada. Trg oko crkve je uvijek prepun ljudi koji sjede, mole se i razmišljaju, neovisno da li je vrijeme mise ili ne. Staru crkvu, sagrađenu koncem prošlog stoljeća, srušio je potres. Nova crkva je dovršena 1969. godine. Uz crkvu je 1991. godine podignut oltar za vanjsko slavlje i dvadeset ispovjedaonica. Dogradnja objekata je u stalnom procesu.
Tu se nalazi i selo Bijakovići. Usprkos masovnom uticaju turista I hodočasnika uspjelo je očuvati većinom autentični hercegovački stil življenja.
Ovdje se vino proizvodilo mnogo ranije negoli se desilo ukazanje. Vino iz vinarija ovoga područja je osvojilo brojne međunarodne nagrade, a moguće su i posjete vinskim podrumima. Na nekoliko kilometara od Međugorja nalazi se još jedna vinarska zajednica. Čitluk je nadaleko poznat po svojim sortama grožđa Žilavka i Blatina. Cestu koja vodi do Čitluka sa obje strane okružuju valovita brda prepuna vinograda. Osim po tradiciji proizvodnje vina Čitluk je oduvijek imao idealne uvjete za uzgoj duhana.
Spomenimo na kraju jednog velikoga i nesvakidašnjega čovjeka – Fra Slavka Barbarića.Rođen je 1946. godine u Dragićini (Čerin). Za svećenika je zaređen 1971. godine. Studirao je Sarajevu, a studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine doktorirao iz područja religiozne pedagogije i stekao titulu psihoterapeuta.
Mnogobrojne knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je i članke u različitim revijama. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj Kući Mira – mjestu za hodočasnike, gdje je vodio seminare posta i molitve. Kuća se uzdržava od dobrovoljnih priloga. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka - majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece).
Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. Njegovo psihoterapeutsko znanje omogućilo mu je uspjesan rad s ovisnicima o drogama. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti u fond “Prijatelji talenata” koji je osnovan 1991. godine s nakanom materijalne i duhovne potpore talentiranim i materijalno ugroženim studentima. Uz materijalnu pomoć Fond se odlikuje i različitim duhovnim i kulturnim aktivnostima, organizira «Studentske dane» i «Susrete za maturante», izložbe i aukcije slika, koncerte, večeri poezije, promocije književnih ostvarenja i školu slikanja. 2001. godine Fond je promijenio ime u Fond «Fra Slavko Barbarić» i nastavio rad u Međugorju.
Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenog 2000. godine predvodeći hodočasnike na brdo Križevac.
Teško je izdvojiti bilo što iz sadržajnog života Fra Slavka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 27 godina.
| « SANJAR SA TJENTIŠTA — Ševko Kadrić | Kraljeva Sutjeska – Decembar 27. 2008 » |
Volim vas blog, vaš tema je lijepa, kako osmisliti temu?