Josip Pejaković
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Josipu Pejakoviću - velikom bosansko-hercegovackom glumcu i dramskom piscu.
Josip Pejakovic - bosanskohercegovacki glumac i dramski pisac rodjen je 5. marta 1948. u Travniku.
Jedno vrijeme je bio pjevac travnicke rok grupe Veziri.
Poslije ga je zamijenio Sead Memic Vajta.
Nakon toga se posvetio glumi.
Odigrao je nekoliko uloga u amaterskom pozorištu u Travniku, a poslije je otišao u Sarajevo gdje je ubrzo postao omiljen kod publike i kriticara.
Proslavio se monodramama: “On meni nema Bosne”,
“Oj živote” i “O, izbjeglice”.
Igrao je manje, ali zapažene uloge u televizijskim serijama i filmovima poput: “Osma ofanziva”,
“Gluvi Barut”, “Savršen krug” i dr.
Poslušajmo predgovor Josipa Pejakovica za knjigu “Svjetla u tunelu”.
Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno dvadesetak aerodroma, velikih aerodroma na koje su mogli slijetati najveci avioni.
Rodio sam se u zemlji koja je imala jedno ogromno, prekrasno, možda i najljepše more na svijetu.
Jadransko more.
Živio sam i slavu stekao u zemlji koja je obilovala, kao ni jedna druga na svijetu, razlikama, koje su se tako fino prožimale.
Bar sam ja takav utisak imao.
Rodio sam se u zemlji koja je imala stotine jezera.
Nisam uspio sve ni da ih otkrijem.
To su ona jezera u kojima žive i dan danas neke vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu.
Rodio sam se u jednoj ekološki izvanrednoj zemlji u kojoj su, valjda to tako biva, živili neki ljudi koji je nisu bili zavrijedili.
U njoj su živili ljudi koji su tu došli odnekud, kako ja cesto govorim - niotkud.
To su bila ta uglavnom divlja plemena koja su bježeci od kazne, giljotina i vješala bježala u brda.
Ta plemena su se tu nastanila i stvorila neke svoje katune i tvrdjave. Dugo vremena te utvrde, mada su bile organizovane u nekom unutrašnjem smislu, nisu imale ni svoja imena, nego tako, šest-sedam kuca se nazivalo po najmocnijem koji je imao najviše novca, zlata ili stoke.
Ti stari Slaveni, koji su nastanili ove prostore, vec tada su imali velike probleme.
Nisu bili ni došli na ove prostore a vec su se medju njima stvarale frakcije.
Mogu slobodno tvrditi da su to bile pretece današnjih Srba i Hrvata. Oni su se vec usput tukli jer su time, smanjujuci broj onog drugoga, imali mogucnost da osvoje veci dio zemlje za sebe.
Tako je to bilo od njihovog dolaska na ove prostore, a sve što se dešavalo kasnije, svakih deset, pedeset, sto ili više godina eskaliralo je u sve vece i vece sukobe oko tog nesretnog veceg parceta zemlje i ostvarivanja na njemu vece vlasti.
Kada se stvorila ta neka geopoliticka teritorija, slavenska ili sveslavenska, onda su tadašnje vec formirane velike imperije pokazale apetit prema tim novonastalim geopolitickim teritorijama.
Te imperije, pocev od Rimske, Otomanske pa, konacno, do Austrougarske povremeno su zauzimale te teritorije i tom prilikom stanovništvu nametale dio svoje civilizacije.
Oni su donosili i svoju kulturu i promjenu nacionalnog, odnosno vjerskog korpusa i ovaj prostor je postajao sve zanimljiviji u svojoj šarolikosti.
I taj srednji vijek, a i ono doba prije srednjeg vijeka, suštinski se nisu razlikovali od ovog novog doba.
Postojali su potpuno isti problemi, samo je bilo pitanje da li ce tim prostorima nadvladati negativna ili pozitivna energija.
Namjerno sam napravio ovo poniranje u prošlost, na sebi svojstven nacin, da bi prije svega bez puno zablude ili zabune znali ko smo i šta smo.
To je ono što bi bilo bitno reci za predgovor jedne ovakve knjige.
Još je bitnije da to kažem ja.
Nije ovo rekao ni jedan od onih tekucih “mislilaca” svih ovih ratnih godina.
Ovo je rekao covjek koji je definitivno sa ovim prostorom raskrstio. Koji nije digao ruke od njega vec raskrstio.
Respektujem sve ono što sam napisao prije svega ovoga, od 1974. godine, od “On meni nema Bosne” pa do monodrame “Država” napisane 1994. godine u jednom užasnom ratu.
Od te godine sebe mogu posmatrati kao covjeka koji živi na jednom prostoru potpuno oslobodjen patetike, prostoru u kome su prisutni neki prolazni ljudi, kao na nekoj velikoj željeznickoj stanici.
Svi su se oni ispozdravljali i samo cekaju da voz krene.
A voza nikako.
Tracnice su obrasle u travu, rastinje je pocelo da raste, a voza nema. To je danas Bosna.
Posljednji zagrljaj, bratski zagrljaj, istinski, iskren, onako nenajavljen osjetio sam 6. aprila 1992. godine u Sarajevu, od Radeta Šerbedžije, kada smo zajednicki pjevali pjesmu: “Necu da pucam u druga svog” pred Skupštinom Bosne i Hercegovine.
Ali, bez obzira što mi nismo htjeli da pucamo na nas su pucali sa hotela Holiday Inn.
Naravno, nisu pucali na mene i Radeta, pucali su na ZAJEDNIŠTVO. Pucali su u nešto što je za sve njih bila najveca opasnost.
I to “ONI” koji ce me vrlo brzo proglasiti ratnim zlocincem, ustašom koji kolje Srbe u Centralnom zatvoru u Sarajevu, oni koji ce me proglasiti izdajnikom hrvatskog naroda i oni, Bošnjaci-Muslimani, koji ce me proglasiti lopovom.
To se samo smjenjivalo.
Svi su “ONI” pucali zajedno svih ovih godina dok nisu po svijetu rastjerali prvo one iz mješovitih brakova jer su oni najviše na cijeni u Americi, Novom Zelandu, Kanadi…
Onda su, naravno, rastjerali i one Srbe, Hrvate i Bošnjake - Muslimane, vecinom one pismenije.
Tako su Amerikanci, Novozelandjani i Kanadjani dobili najbolje kadrove. I još nešto.
Uz te najbolje kadrove dobili su i vrlo darovitu, gradjanski potpuno nastrojenu djecu, evropeiziranu, kompjuterski potpuno pismenu.
Ta su djeca danas najbolja na svim koledžima.
A ko je ostao ovdje?
Ostali su oni koji su morali ostati ili oni koji su jednostavno izabrali da ugase svjetlo.
Ja sam jedan od tih.
Izvadim ja onu kartu i jope u Zagreb. Al’ nisam se više preznojav’o tražec’ karte za Bosne. Prva šuba - prva karta. Sjednem na oni ‘tobus, ama ljudi moji meni srce ‘volkacko. ‘Oce da izleti iz ovi’ moije prsa. Ama šta je - Bosna se moja približava, moja najrodjenija. U sred nje ljubim k’o mater koju nikad nisam zapamtio - e tako je ljubim. A pukla Bosna, sva zelena i cista k’o potok oni bistri u planini. Gledam ja ovu ljepotu mislim se, dje si covo s brkov’ma da vidjaš ovo. Ama sama bi te tako progutala u se i požd’rala, e taka ti je Bosna! Dodjem kuci. Pita me žena - Što se vrati, crni Salcine? On meni nema Bosne? On meni nema Bosne? Ama ima Bosne, ima i mene u Bosni i bice vala posla i za mene jednog dana ‘vakog kaki sam.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Zaim Imamović – Februar 23. 2008 | Musa Ćazim Ćatić – Mart 08. 2008 » |
