Izet Sarajlić
Redovna rubrika "Iz Kulturne Baštine BiH" posvećena je Izetu Sarajliću - velikom bosansko-hercegovačkom pjesniku.
Izet Sarajlić je rodjen 1930. u Doboju.
Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik.
Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002.
U Sarajevu je pohadjao mušku gimnaziju, a u svijet poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije "U susretu".
Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99.
Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika.
Za Sarajevsku ratnu zbirku pjesnik je rekao: "Ovo je jedina zbirka za koju bih mogao reći da bih volio da je nikada nisam napisao."
Medju brojnim nagradama koje je dobio Izet Sarajlić izdvojimo:
Dvadesetsedmojulska Nagrada 1963.
Zmajeva nagrada 1985.
Nagrada ZAVNOBiH za životno djelo 1989.
Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 2002.
Poslušajmo pjesmu Izeta Sarajlića:
VILSONOVO ŠETALIŠTE
Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Hajd Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo - naši Cistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptiče iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u medjuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u medjuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo samo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje - ustav
da nije bilo neba - naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život, sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu - Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugradjana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoara
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom - od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
A, evo i pjesme Izeta Sarajlića
DRUGI PUT BIH ZNAO
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se nasladjivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.
Poštovani slušaoci, poslušajmo pjesmu Izeta Sarajlića
DRUGA LJUBAV
Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
- biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto liče kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prčasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak I adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve, moje jedine ljubavi.
I na kraju rubrike "Iz Kulturne Baštine BiH" poslušajmo pjesmu Izeta Sarajlića
SARAJEVO
Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Cabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga - zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga - zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko sigurno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugradjanke,
i one čak znače šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike "Iz Kulturne Baštine BiH" gospođi Bahri Turulji.
| « Izet Sarajlić – Mart 22. 2008 | Abdulah Sidran – April 05. 2008 » |
