Izet Sarajlić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Izetu Sarajliću - velikom bosansko-hercegovackom pjesniku.
Izet Sarajlic je rodjen 16. marta 1930. u Doboju.
Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. se nastanjuje u Sarajevu, u kojem ce ostati sve do kraja života, 2002.
Njegovo djelo živjet ce dugo poslije njegove fizicke smrti, njegov duh ce se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u školskim citankama vec i u pamcenju generacija.
“Sad bi bili ocevi, sad ih više nema”, rijeci su antologijske pjesme posvecene Sarajlicevoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, ciju je smrt autor takodjer bolno doživljavao u svojim poznim godinama.
Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izražavale su duboko razocarenje religijom ciji je cijelog života bio fanaticni vjernik.
U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilicno dezorijentiran - ekstaze su prošle, ostale su ruševine.
Ljepota je ostala u pjesmama.
Grmio je protiv nacionalista, žalio za starim i prošlim, ružio suvremene medije, podsjecajuci na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina.
Bio je najprevodjeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjuci cesto svoje milijunske tiraže u bivšim socijalistickim zemljama.
Ostale su samo himere.
Ostali su, zapravo, tek Bošnjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebicno dodijelilo svoju najvecu nagradu. Vrijeme ce izreci definitivni sud o njegovim stihovima, no vec je sad jasno da ce oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedocanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma medjusobno ne iskljucuju.
Poslusajmo pjesmo Izeta Sarajlica
NAŠI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA
Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalistickog ludila,
mogli divno stariti.
A evo, - od citavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reci cu ti - i kad sam u svojoj nesreci najsretniji:
Kad me na groblju uhvati kiša.
Užasno volim da kisnemo zajedno!
A, evo i pjesme Izeta Sarajlica
DA JE BAREM 1993. GODINA
Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa cim uporediva
1993. godina
kada nismo imali niceg
sem jedno drugog.
Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!
Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!
Postovani slusaoci,
Poslusajmo pjesmu Izeta Sarajlica
SRECA NA SARAJEVSKI NACIN
u Sarajevu
proljeca 1992. godine
sve je moguce;
staneš u red za hljeb
i završiš na Traumatologiji
sa odsjecenom nogom.
Poslije toga još kažeš
da si imao srece
A, evo I pjesme Izeta Sarajlica
SEM SMRTI
Sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
Mogu obici još koju zemlju,
mogu steci još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se vec sve dogodilo.
To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.
I na kraju rubrike “Iz Kulturne Bastine BiH” poslusajmo pjesmu Izeta Sarajlica
OPROŠTAJ S VELIKOM UMJETNOŠCU
Sjecate li se “Cuda u Milanu”?
Sjecate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?
Sjecate li se “Najljepših godina našeg života”?
Sjecate li se Simon Sinjore u” Zlatnoj kacigi”?
Sjecate li se
kako ste nakon citanja “Strogo kontrolisanih vozova”
htjeli da se javite licno autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjecate li se izložbi
Marija Mikulica
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovica
Emira Dragulja?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!
Sutra ce se ljudi sastajati ispod plasticnih lipa,
iz upotrebe možda ce izaci i mrtvacka kola.
A mi smo imali srecu: ovo prava mjesecina za nesrecne sipa
svoju svjetlost preko našeg bola.
Mi smo imali srecu. Nas još uvijek može da obraduje maslacak u polju,
a u sutrašnjim recenicama jedva ako rijeci maslacak uopšte bude.
Progres se toliko rašepurio da se bojim da je na pomolu
vrijeme u kome cemo dobiti i prve umjetne ljude.
Oni ce imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta.
Imace svoje pjesnike, poneki od njih možda ce i vaseljensko ime steci.
Igrace golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjecivati pozorišta.
Imace sve kao i mi,
samo
što
“Ja te volim”
nece znati reci.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Ivo Andrić – Mart 15. 2008 | Izet Sarajlić – Mart 29. 2008 » |
