Hamza Humo
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je HAMZI HUMI - velikom bosansko-hercegovačkom pjesniku.
Hamza Humo se rodio 30. decembra 1895. godine u Mostaru u uglednoj porodici iz koje je bio i pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohadjao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine interniran je u Madjarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku.
Do kraja rata je sluzio kao tumac i pisar u bolnici u Djeru.
Nakon rata vraca se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije istorije umjetnosti u Zagreb, potom Bec i konacno Beograd.
U Zagrebu se druzi s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimicem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milicevicem i sam oduševljen ekspresionistickim pokretom.
1919. javlja se prvim knjizevnim ostvarenjem, zbirkom pjesama Nutarnji zivot.
Od 1923. uredjuje list Zabavnik, a od ‘27. do ‘31. urednik je casopisa Gajret.
Narednih 5 godina radi kao novinar u Pres-birou, a potom sve do rata novinar je Politike.
Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara.
Od 1945. uredjuje muslimanski list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetnicke galerije.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Ziveci izmedju 2 svjetska rata Hamza Humo je cesto boravio izvan svoga rodnog kraja sto mu je tesko padalo.
Poslusajmo pjesmu Hamze Hume:
OPROSTAJ S MOSTAROM
Drugovi mojih probdjelih noci i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!
Pozni jesenji dani bistri, zlatni derdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro ce tmurni dani.
Ja idem u tude zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeca na grcko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.
Po bašcama tvojim neutješna sjeta.
Tužno gucu kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi ?e mladi? da krene
I ostavi?e sve i tanka minareta.
Zloslutno gu?u kumre po krovovima plo?nim.
Radost avlija vene i cvije?a bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama so?nim
Šap?u imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima no?nim!
O, zbogom i vi no?i ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko pri?a isto?na po?ne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro ?e ko strava hladna jeza da pa’ne.
Do?i ?e jesenje kiše - vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snije?e strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i so?ne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro ?e voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.
Poslusajmo jos dvije kratke pjesme Hamze Hume, velikana BiH pjesnistva. Rodio se u Mostaru, a dobar dio svog zivota proveo van njega. U mnogim svojim pjesmama on cezne za svojim rodnim krajem.
Prva pjesma nosi naslov:
ZVUCI U SRCU
Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih cujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.
U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.
Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noci,
Puni su bijesa ostre bure,
Puni cokota kad soci.
Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljecne vode
Sto hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.
Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mrznje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.
I niko te zvuke ne prigusi
Ljudskim srcem sto vole,
Oni se upise u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.
Pa ipak to srce ranise ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iscupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.
I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi zao sto dani bjeze,
Jer kao bljestavi zivota snovi
Ti zvuci u djelu leze.
I na kraju pjesma NERETVI Hamze Hume:
NERETVI
U zagrljaj tvog vjecitog huka
Gledam ti k’o zjene dubine zelene,
Cujem ti glas k’o sa drugog svijeta.
Zoves li mene?
U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po povrsini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti bozanski lijepe boje.
Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaces zelen, zlatom izvezen mermer.
Hocu da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav sumis k’o drevna prica
O prolaznosti svega sto jednom na svijetu bi.
Svaka ti rijec jezom stravi mi srce.
Reci mi!
Je si li ti
Ogledalo pocetka i mora vjecite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj sum postaje sve jaci.
Sta cujem u njemu?
Je li to smijeh duse moje?
Beskrajno crno oko gleda mi golu dusu.
Noc.
O cemu to sumis bezdusno u mome strahu?
O nepoznatom sto iza ledja nam se dize,
O zemaljskom blijesku, il’ nistavnom prahu?
O, prestani jednom i ne sumi vise!
Boli me svijest.
Sapuci tise, tise!
Volim te kad suncu ljubis oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njise.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Ćamil Sijarić – Decembar 01. 2007 | Ćamil Sijarić – Decembar 15. 2007 » |
