Dario Džamonja
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Dariju Džamonji.
Dario Džamonja - istaknuti bosanskohercegovacki novinar i pisac kratke pricerodio se u Sarajevu 18. januara 1955. godine.
Džamonja je pisao uvjerljivo, neposredno,
s jakim osjecajem za anegdotu i
atmosferu sa izuzetno živim dijalogom.
Sve ove price zajedno
razlicite po dubini ideja,
preciznosti stila,
zanimljivosti fabule,
raskošne i neugledne istovremeno,
nemaju za cilj da nas fasciniraju svojim umjetnickim savršenstvom”, zapisao je Nenad Velickovic.
Evo šta je o Dariu Džamonji rekao Irham Ceco:
“Pamtim i danas pricu u kojoj baki na samrti pisac upucuje posljednju misao:
“Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života.”
Ujutro starica ozdravi,
a pisac ce cekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On cuo.
Tako i citalac,
u tome je majstorstvo. (…)
I pitam se, zaista,
da li je Daco mogao poživjeti duplo
da je malo sebicniji bio onomad s bakom?
Možda bismo tada sjeli za isti sto.
Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva
stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj.
Bolji i draži od nekih
s kojima se jelo i pilo.”
Dario Džamonja umro je u rodnom Sarajevu 2001. godine u svojoj 46. godini.
Poslušajmo pricu Daria Džamonje “Velika Pobjeda”.
Prica ide ovako:
VELIKA POBJEDA
Za Seju su jedni pricali da je sin nekog šofera,
koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio “uspomenu” njegovoj majci, drugi su “pouzdano” znali da je on sin direktora preduzeca u kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka,
a koji je nešto zabrljao, i to “politicki”,
treci su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju…
Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih:
rasli smo na istoj hrani (crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka,
zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao iz “refuze”,
užinama koje smo dobijali u školi -
gumastim krofnama i bezukusnom caju,
“ajnpren” corbi, puri i popari…),
isto se oblacili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune,
prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih ocevih,
gojzerice mazane lojem da ne bi propuštale vodu,
vunene carape koje smo kupovali od seljaka koji su nepogrešivo odredjivali velicinu mjereci ih obimom naših šaka…
a ljeti, još jednostavnije:
radije bosi, nego u “zepama”, u kojima su se noge “kuhale”,
u crnim, fiskulturnim gacicama, atletskim majicama…)
Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih.
(Kao i sva djeca koja rastu bez oceva).
Hodao je nekako postrance,
cesto crvenio bez vidljiva razloga,
a ocima je više gledao u sebe nego oko sebe…
Ta godina je pocela burno.
Prvo je bio razbijen izlog “Sporta” u našem komšiluku
i iz njega su ukradene tri vazdušne puške i nekoliko velikih, lovackih noževa.
Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice,
ali nam ni na pamet nije padalo da to kažemo milicionerima koji su nas ispitivali,
prijetili nam da ce nas poslati u popravne domove,
pokušavali nas kupiti raznim obecanjima…
Mi, raja iz Jezero ulice,
nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu na nas,
pa smo obili blagajnu kina “Radnickog univerziteta”
i pokupili sve blokove karata, i
“obicnih” (na kojima su bili naznaceni redovi i sjedišta) i
“finansijskih” (sa cijenom).
To je bilo premalo da poravnamo racune, pa smo još obili i bife kina “Sutjeska” i iznijeli po tri velike, plasticne kese “kiki” i “bronhi” bombona.
I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku,
ali ni oni, naravno,
nisu nikad uperili prst u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.
Od tih kradja nismo imali nikakve koristi:
oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i noževima,
a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino,
jer su poslije kradje štampane nove, u drugoj boji.
Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod cumura,
jeli dok nam “kiki” i “bronhi” nisu poceli izlaziti na uši i na nos…
Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su pocele da se dešavaju promjene u našim životima.
U izlozima “komisiona” su se pocele pojavljivati prave farmerke
“Super Rifle” i “Roy Rogers”,
plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake,
žvakace gume u obliku cigareta,
tranzistori sa slušalicom za uho…
Trebalo je vremena i truda, moljakanja, placa, obecavanja,
dok bi se naši roditelji odlucili da nam kupe farmerke,
tu “nepristojnu odjecu”,
koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.
Kad bismo ih vec iskamcili,
onda kao da smo se takmicili ko ce im prije “dohakati”:
trljali smo ih ribacim cetkama i komadima cigle
da bi što prije izblijedjele,
izvlacili rese po rubovima nogavica…
Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki.
Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom poceo da odudara od nas,
odjednom nam je pocelo smetati to što nema oca,
odjednom smo otkrili da je siromašan,
odjednom nam je pocelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!
Prisjecali smo se svih naših “podviga”
i zakljucili da on nikada nije ucestvovao u njima,
prepricavali sve tuce s rajom iz Nuzurove
i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo,
zakljucili da je kukavica,
da ga treba izbjegavati,
da ne zaslužuje da bude naša raja…
Izbjegavali smo ga
(u pocetku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije),
na njegova pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodredjenim mumlanjem i namigivanjem.
Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu
kako mu suze udaraju na oci i kako se oborene glave udaljava od nas.
Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo,
a vrhunac je dostiglo kad su se u sali Druge gimnazije poceli prikazivati filmovi.
Sala se nalazila na “neutralnom” terenu i skoro svaka projekcija se završavala tucom.
Mi smo jedno vrijeme bili jaci,
ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu, uskoro, iz Popravnog doma, vraca Stanko…
Te veceri se prikazivao “Brod ludaka”
i mi smo, kao i uvijek,
“coporativno”, krenuli u kino.
I Sejo je bio s nama,
ali kako na njega više niko nije obracao pažnju,
nismo ni registrovali da na sebi ima nove farmerke i
zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom…
Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz Nuzurove cekaju napolju
i da je s njima Stanko.
Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to culi,
ali smo odlucili da odmah izadjemo napolje, da ne cekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, “psihicki”)
i da se što prije suocimo s onim što se nije dalo izbjeci.
Još izdaleka smo vidjeli Stanka,
s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog svojom rajom.
Izašli smo u hladno vece i krenuli kroz park.
Primicali smo im se i znali smo da ce sve sada ici vec prema ranije utvrdjenom scenariju:
najmanji iz njihove raje ce se zaletjeti prema nama,
pljunuti nekoga,
neko ce pokušati da ga dokaci nogom, a onda ce poceti opšta gungula.
Medjutim,
desilo se nešto neuobicajeno.
Prvi nam je prišao Stanko.
Stajao je ispred nas i mjerkao nas podsmješljivim pogledom.
(U Domu se bio raskrupnjao i narastao - ili se nama to samo cinilo).
A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja,
dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga…
To mu je bila prva greška.
Druga greška mu je bila kada je Seji,
koji je stajao kao ukopan,
okrenuo ledja i
krenuo samozadovoljno prema svojoj raji…
Culi smo Sejin životinjski krik.
Stanko se na taj krik pokušao okrenuti,
ali je vec bilo kasno:
Sejina šaka ga je pogodila u vrat,
a odmah potom mu je Sejo pao na ledja,
oborio ga na zemlju,
dohvatio za kosu i poceo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom,
a drugom rukom mu u okrvavljena usta gurao šljunak sa staze…
Stanko je nesposoban da se brani,
a njegova se raja,
vidjevši šta se dešava s njim,
odmah razbježala
i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u ledja…
Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješcenog Stanka
i morali smo ga držati kad se Stanko jedva osovio na noge
i teturajuci nestao u parku…
Te veceri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulicne svjetiljke, prepricavajuci našu,
Sejinu veliku pobjedu,
ali Sejo nije bio medju nama.
Sjedio je kod kuce,
gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku poderotinu na vindjaki i plakao…
Zašto sam sve ovo ispricao?
Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života
kao na neku veliku pobjedu,
a poderotine na mojoj duši sve su vece
i niko ih ne može zakrpiti.
Bila je to prica Daria Dzamonje: “Velika Pobjeda”
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Dario Džamonja – Januar 12. 2008 | Branko Ćopić – Januar 26. 2008 » |
