Dario Džamonja
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Dariu Džamonji.
Dario Džamonja istaknuti bosanskohercegovacki novinar i pisac kratke price rodio se u Sarajevu 18. januara 1955. godine.
Džamonja nije pisac devedesetih nego osamdesetih, on je to još tada radio s uvjerljivošcu na kojoj mu vecina novorealista može pozavidjeti. Nema u njegovim pricama aktualnosti ni izravnog obrušavanja na socijalne nepravde. Sve su vrlo osobne, a grad i zbivanja koja se spominju u njima tek su okvir za ono bitno.
Srž price leži u odnosima izmedju bliskih osoba. Bez obzira radi li se o odnosu dvojice prijatelja djecaka,
odnosima s ocem, bakom, djedom ili djevojkom, bitni su moralni ispiti koje njegovi junaci padaju ili prolaze.
Džamonja u svojim pricama ogoljuje duše, i objašnjava nam tko smo.
Evo šta je o Dariu Džamonji rekao Emir Imamovic:
“Dario Džamonja,
i to je ta tajna,
nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu,
niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvacao,
niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost vec ukoricio
i sada samo treba da živi od slave,
pije na koktelima,
jede na prijemima i
na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku:
Je l’ shvacate vi koliki sam ja genije?
Daco je svoje pisanje odživio,
a takvi nikada ne napišu svoju najznacajniju knjigu.
Niti ih to interesuje.”
Dario Džamonja umro je u rodnom Sarajevu 2001. godine u svojoj 46. godini.
Poslušajmo pricu Daria Džamonje “Lutka na Koncu”.
Prica ide ovako:
LUTKA NA KONCU
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše
pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam,
da radim ovo što sada radim,
od mrtvih uspomena pravim život…
Sjecam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,
a ako me ovo krhko sjecanje ne vara - pobjednik je bila
Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u “nepristojno” kratkoj mini-suknji,
i to, bilesi, još i bosa.
Pjevala je naslov ovog teksta (”Puppet on a string”).
Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili
“Indexi” sa “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti…
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjecanja
(ili prisjecanja, nazovite ih kako hocete).
Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”:
i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu”
i ja pamtim - mada je cak bilo i rano da se bilo šta pamti,
kako sam se muvao iza scene;
još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila,
još su mi dragi drveni macevi s kojim sam se igrao,
a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendvica na svijetu u bifeu…
Ovo najboljih shvatite uslovno,
jer oni su imali samo ukus šminke i
onoga (ne znam kako se to vec zove), što se koristi za skidanje šminke…
Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena,
lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što ce mi kasnije doci glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom,
a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”,
nipošto nisam htio da propustim taj ritual.
(”Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu:
duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo,
djetetu od pet-šest godina,
probuditi se na odredjenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se,
nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna,
bližio kraju,
ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje,
a meni ostavlja, kao tal,
samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”,
što bi mi ih cika Elko, u “Ohridskoj legendi”,
dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke…
Ali tad sam vec krenuo u školu.
Najprotracenije vrijeme u mom životu,
jer sam vec znao citati i pisati,
a to je jedino što i dan današnji znam,
a sve ostalo je izhlapjelo iz pamcenja.
Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu”
(tadašnju “Uciteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”),
cije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”,
pa bih poslije nastave,
prteci besmislene bukvare (”Eso se šiša”, “Osa sisa sok” -
ili, kako smo se zafrkavali “Zuca copa karpuzu”),
sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama,
mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne”
i uskoro postao njihova maskota,
pa su mi Cuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo… cak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas poceli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.
Uciteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas,
a mi, kao pacici,
držeci se za peševe naših “radnih odjeca”,
ulazili smo u jedan novi svijet.
“Kekec” i “Šuma Striborova”
su predstave koje su me se bile najviše dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec)
i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca,
plakao od srece kad bi Mojca progledala,
sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drvece krece i prijeteci njiše,
a potom izlazio na danje svjetlo
i jedva cekao kad cu opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(Cini mi se da se za proteklih cetrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprecna osjecanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan,
folirajuci da sam bolestan,
ostao kod kuce, pojeo “ajnpren” corbu što mi je baka napravila,
a cim je ona otišla do komšinice na kafu,
uskocio u kratke pantalone i “zepe”
i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.
Htio sam istražiti koja je to sila što pokrece lutke
(znao sam da su to, ipak, samo lutke),
ko stoji iza te misterije
Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme,
potom Dubrovacku,
kroz “parkic” ispod kapije bijelog jorgovana,
do “Umjetnickog paviljona”
(koji više ne postoji, jer -
niko mi to nikad nece objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”),
i - zalutao…
Sjedio sam na kamenom zidicu i plakao,
a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.
“Jezero 7,” rekao sam,
ali on za tu ulicu nikad nije cuo jer joj je ime vec bilo promijenjeno u Kate Govorušic. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plac, rekao:
“U pozorište.”
“Pozorište???!!!”
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca,
a tamo je vec, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kuci uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je cuo šta se desilo,
ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam:
nestašluk?
Ma, jok!
Prije ce to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”,
kako od komada drveta napraviti bice koje misli i osjeca,
jednom rjecju: kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna
koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam,
da radim ovo što radim,
od mrtvih uspomena pravim život,
ali to više nije ni važno,
jer se sjecam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku,
ona nešto prica,
a onda trgne ruku i uvrijedjeno kaže:
“Ti mene ništa ne slušaš.”
“Slušam, slušam, dušo:
rekla si kako te je ponizio onaj odvratni ‘hemicar’
zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka…”,
a ne mogu da joj kažem
“Volim te, dušo, ali Mojcu više.”
Prošlo je još hipten godina otada
i evo me kako sjedim otromboljen
kao lutka na koncu
i treba mi samo neki majstor Anto da ucini cudo,
da me pokrene,
da ovom mrtvom bicu vrati život.
Bila je to prica Daria Dzamonje “Lutka na Koncu”
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Dario Džamonja – Januar 05. 2008 | Dario Džamonja – Januar 19. 2008 » |
I truly enjoyed flicking via this. I believe I will that a look through your other posts!