Dario Džamonja
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Dariu Džamonji.
Dario Džamonja - istaknuti bosanskohercegovacki novinar i pisac kratke price rodio se u Sarajevu 18. januara 1955. godine. Za života je objavio pet sjajnih zbirki kratkih prica u najboljoj tradiciji americkih short story majstora, ali daleko od sljedbeništva ili imitiranja stila.
Njegove su price isjecci života, brutalno iskreni, duhoviti i potresni. Džamonja je, sudeci prema njegovim pricama, bio stvaraoc i rušitelj u isti mah.
Umjetnik u obje discipline.
On vas u pricu uvlaci na prepad i ne propovijeda vec prica.
Citajuci, sjetit cete se osjecaja koji bi vas obuzimao kad su vam clanovi obitelji pricali price da vas uspavaju, a vi biste ocarani željeli cuti još.
Evo šta je o Dariu Džamonji rekao Abdulah Sidran:
“A jedna je stvar, sine moj, zbog toga vrlo ‘zafrkana’:
da nas je neko, u ono doba, hiljadu puta zapitao:
‘Hocete li baš tim, književnim, poslom da se bavite?’ -
mi bismo mu sto hiljada puta rekli:
‘Da - mi hocemo da pišemo!’
A da smo - daj il ne daj, Bože - znali kako se preskupo, vlastitom kožom, u vlastitome životu, skupo i preskupo, svako slovo placa, da nijedna recenica, a kamoli knjiga, ne može biti sastavljena ni skrojena dok se krvavim životom ne plati, da li bismo na to pitanje drukcije odgovorili?
Ti, znam te, Dario, ne bi!
Nego bi reko. ‘Neka košta šta košta!’”
Dario Džamonja umro je u rodnom Sarajevu 2001. godine.
Poslušajmo pricu Daria Džamonje “Most Zvani Cežnja”.
Prica ide ovako:
MOST ZVANI ČEŽNJA
Dok ovo pišem, pred oci mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, izmedju njih nepregledna rijeka automobila, a oni se dovikuju:
“Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?”
“Nikako. Rodio sam se na ovoj strani.”
Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija cudovišnog i, normalnim ljudima, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po “etnickim granicama” u “etnicki ciste cjeline”.
Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od pocetka rata našlo u cetnickim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da ce prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu - odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji - izbjeglice u gradu u kojem su rodjeni.
Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na “suprotnoj strani”. SRNA - nacionalisticka srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o “idilicnom životu” u srpskom Sarajevu.
Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama izmedju teškog granatiranja i prolaza kroz “snajperske aleje”, pretraživale parkove u potrazi za bilo cim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišcem, koprivom, maslackom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoci namijenjene zatocenim Sarajlijama završavalo u cetnickim rukama) i “srdacne” doceke “oslobodilaca” iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je “njihovo”. (Koliko je to bilo “njihovo”, najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajuci grad, zalutali u naše linije.)
Sredinom ljeta su zapocele prve razmjene gradjana.
Podvlacim gracana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o obicnim ljudima.
A koji su se zatekli (ili rodili!?) na “pogrešnoj strani”.
Sve koji su prešli Vrbanju, taj “most zvani cežnja”, docekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.
Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo.
Iako je vladala teška oskudica i svaka njemacka marka (koja je vec postala uobicajeno i jedino sredstvo placanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u casu bio pretrpan picem.
Mahir se smijao: “Stanite malo, raja. Daj pice svima na moj racun!”
To je bilo krajnje cudno, jer smo znali da “sretnicima” koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti - cak su i žene svih dobi bile izvrgnute “ginekološkim pregledima”.
Onda je Mahir ispricao svoju pricu…
Stanovao je preko puta Majmunoviceve mesare na Grbavici. (Majmunovic je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).
Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunovic, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i “prijetio”:
“Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!”
Mahir bi otvorio, a Majmunovic bi ušao i dalje psujuci na sav glas.
Onda bi Majmunovic iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu rakije, cigarete, kafu… Sjedili bi i pricali o ludilu oko njih, pušili i pili, kao što je i red, samo što bi Majmunovic povremeno dreknuo:
“Vadi pare ili cu te zaklati! Balijo, znam da si ih negdje sakrio i necu se smiriti dok ih ne nadjem!”
Tek toliko da komšije, cetnicki doušnici, mogu cuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.
Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obicno, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški gradjenog mladica u uniformi opasnog izgleda.
Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladica kao igraca lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladic je prepoznao njega.
“Sudija, daj pare, zlato, sve - da ni slucajno nisi šta zašlepao!”
Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju uštedjevinu (par hiljada njemackih maraka) i ženin nakit, pa cak skinuo i burmu s prsta.
Mladic se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plasticnu kesu, naglasivši:
“Vidjecemo se mi još, sudija…”, što nije zvucalo nimalo ohrabrujuce za Mahira.
Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironije!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladic.
Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plasticnu kesu:
“Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoci.”
Mahirova prica nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da ce u ovome što se dešava ipak covjek pobijediti životinju u sebi i da ce život, uprkos svemu, teci dalje.
Nažalost, ovo nije jedina prica koju nam je Mahir ispricao…
Svi smo znali ili sjecali se Iris.
Bila je jedna od najljepših djevojaka u gimnaziji.
Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesrecu da je Srpkinja udata za Muslimana.
Vec prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog “zlocina” što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreca ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je “komandant” kvarta u kojem je Iris živjela bio Božo Debelnogic, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, izmedju ostalog, cetiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.
Mahir je pricao da je Božo prvo pokušao kod Iris “milom”: obecao je da ce joj osloboditi muža iz logora i da ce nju i djecu pustiti da idu gdje hoce.
Bio je odbijen s gnušanjem.
Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni cud - flaša rakije.
Prvi ju je on silovao, a onda njegovi “vojnici”. S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemackih maraka za silovanje.
Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred ocima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gledaju tu životinjsku orgiju.
Urlao je: “Gledajte, balije! Onda ne pricajte da srpski vojnik ne placa sve što uzme!”
Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom… neka im je Bog na pomoci!
Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedocenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pricam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj prici, zašto ne i drugoj?
Ako su spremni vjerovati samo jednoj od prica - nisu položili ispit.
Bila je to priča Daria Džamonje: “Most Zvani Čežnja”
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Muzika – Decembar 29. 2007 | Dario Džamonja – Januar 12. 2008 » |
