Branko Čopić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Branku Čopiću - istaknutom bosansko-hercegovackom knjizevniku.
1. januara 1915. godine u selu Hašanima u Bosanskoj krajini rodio se Branko Copic - istaknuti bosanskohercegovacki knjizevnik.
Uciteljsku školu završio je u Banja Luci, a Filozofski fakultet u Beogradu.
Vec kao student Copic se afirmiše kao pisac od dara i skrece na sebe pažnju književne kritike.
“Nadahnut i spontan u svom književnom radu,
dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora,
a uz to vedra duha i sa istancanim smislom za humor,
Copic je lako i brzo osvojio najšire slojeve citalacke publike.
U Drugom svjetskom ratu medju prvima je stupio u redove ustanika i medju njima ostao tokom cijele narodnooslobodilacke borbe.
Sve vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno sa nerazdvojnim prijateljem i kumom,
takodje veoma poznatim književnikom, Skenderom Kulenovicem.
Cijeli radni i životni vijek nakon Drugog svjetskog rata
Branko Copic je proveo u Beogradu,
ali je vrlo cesto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim državama.
Mnogi su za njega govorili da je najveci deciji pisac svih vremena rodjen na prostorima bivše Jugoslavije.
Branko Copic je, kao covek velikog obrazovanja,
bistrog uma,
osjecaja za pravdu i pravednost
i kritickog posmatranja stvarnosti koja ga je okruživala
veoma rano poceo da iznosi sopstvena mišljenja o nekim pojavama
pri cemu je doslo do izrazaja razocarenje u stvarnost socijalistickog drustva,
sto je potisnulo ideolosku tendenciju
i inteziviralo emocionalne sadrzaje i lirski karakter njegove slike svijeta.
Pisanjem bajki o djetinjstvu i ratu
Copic je branio i samoga sebe od stvarnosti
u kojoj mu je bivalo sve tijesnije i tamnije,
da bi njegova melanholija vremenom postajala sve izrazenija
i da bi 24. marta 1984. izvrsio samoubistvo skocivši sa mosta u rijeku Savu u Beogradu.
Poslušajmo pricu Branka Copica: “Basta sljezove boje”.
Prica ide ovako:
BAŠTA SLJEZOVE BOJE
Muškarci obicno slabo razlikuju boje,
ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed,
e, takvog je bilo teško naci.
Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje,
a ono ostalo -
to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis:
“Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jeste i nije.”
Kako je na ovome našem šarenom svijetu vecina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom,
to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuce crni sljez
i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde.
On je u mirna suncana jutra zracio tako povjerljivo i umiljato
da to nije moglo izmaci cak ni djedovu oku
i on bi udobrovoljeno gundjao majuci se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje,
ali ako je djed kazao da je modra,
onda ima da bude modra i kvit.
Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni,
i onda za tu godinu tako i važi:
sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanovic,
negdašnji kradljivac sitne stoke,
a pod starost ispicutura i pricalica,
i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda.
Dok djed prica, on ti ga istom zacudjeno prekine.
- Otkud lisica crvena kad je žuta!
- Hm, žuta? - beci se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružicast baburast nos i vreci:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju daje žuta, a ti…
Savin svijet prostire se do Bihaca, jer je cica nekoliko puta tamo ležao u hapsu,
ali cak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaca! I drugi su ljudi ležali u bihackoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta.
Bolje ti je pij tu moju rakiju i cuti,
ne kvari mi unucadi.
A unucad, nas troje, nabili se u došak blizu starca
i cekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim doživljajima.
Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje,
lisica je lisica,
pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja,
i ja sam, vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku,
te živi ovako,
te hrani se onako,
dok ce ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko ce nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trže i zacudjeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to cuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvjereno.
- Nije tacno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neocekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuce me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina.
Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro placuci otklipsao sam toga dana kuci
i šmrcajuci ispricao djedu sve što se u školi dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
- Šta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim,
bolje receno, budalom!
Dotle li smo došli?
I još reci da vuk nije zelen vec nekakav… hm!
E, to ne može tek tako proci.
Sjutradan, pušuci poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom djecurlijom razgalamio se na uciteljicu:
- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva,
ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a?
Nije zelen?
Pazi ti nje!
Ja se s vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njima muku mucim,
a ona ti tu…
Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom nauciš pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica,
a mi djaci,
od svega toga uhvatismo neku vajdu:
toga dana nije bilo nastave.
Vec sljedeceg jutra djeda otjeraše žandarmi.
Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”,
a kad se vrati, ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
- A ti, jezicko,
nek te ja još jednom cujem da blejiš kakav je ko,
pa cu ti ja pokazati.
Vuk je zelen, heh!
Šta te se tice kakav je vuk.
- Pa, kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm!
Imao si da cutiš, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kišovitog,
sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad,
ali starina kao da ga ni zapazio nije.
Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rodjaka Save,
djed je bio slijep i za boje i za sve cvijece ovoga svijeta.
Tuga da te uhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro pola vijeka,
djeda odavna nema na ovome svijetu,
a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez.
Znam samo da u proljece iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozracno i svijetlo
pa ti se prosto place,
iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.
Bila je to prica Bašta sljeyove boje - Branka Copica.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Dario Džamonja – Januar 19. 2008 | Aleksa Šantić – Februar 02. 2008 » |
