Blagaj
Blagaj je naselje u Hercegovini, 7 km južno od Mostara.
U blizini Blagaja je izvor Bune, najveći kraški izvor u Evropi, pored kojeg se nalazi čuvena sufijska tekija. U okolini Blagaja također postoji ribogojilište i restoran, te dvorac iz 15. vijeka.
U antičkom dobu na području Blagaja je postojala ilirska utvrda i rimski castrum. U vrijeme bizantskog cara Justinijana izgrađeno je nekoliko utvrđenih gradova na tom poručju. Blagaj spominje Konstantin Porfirogenet kao “Bona”, dio Zahumlja. Za vrijeme Stefana Nemanje Zahumlje je bilo pod dominacijom Raške države, a krajem 12. stoljeća župan Jurko je podigao crkvu svetog Kuzma i Damjana. Zahumlje postaje dio bosanske države u 14. stoljeću u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Tokom 15. stoljeća Sandalj Hranić Kosača i njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača vladaju područjem Huma i Blagaja sve do dolaska Osmanlija 1466. Inače, Blagaj je pripadao području Bišća, a područje je poznato kao rezidencijalno mjesto bosanskih vladara iz roda Hranića, Kosača.
U historijskim izvorima Blagaj je prvi put pomenut 1423. godine. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojima su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova.
Do 1835. godine Bosanci muslimani čine većinu stanovništva, no za vrijeme austrougarskog razdoblja Bosanaca kršćana (katolika i pravoslavaca) je dvostruko više. U to doba izgrađena je katolička crkva 1908. i pravoslavna crkva 1893. god. Poslije su dograđeni zvonici 1933. do katoličke i 1934. do pravoslavne crkve.
Stjepan II Kotromanić, stric Tvrtka I Kotromanića, prvog kralja srednjevjekovne Bosanske države, je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio je sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog 1353. godine.
Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove balkanske i evropske politike i hvata zalet za zapadnoevropskim državama.
Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik I Veliki, nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. Sa druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja), Usoru, Soli i Hum. Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost. Stjepan II Kotromanić je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju “od Save do mora i od Cetine do Drine”.
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Blagaj imalo je 1.804 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:
Bošnjaci - 92%,
Hrvati - 3%,
Srbi - 2%,
Jugoslaveni - 2%, i
Ostali - 1%.
Blagaj - 2
Blagaj - relaksirajući hercegovački gradić se polako razvija, a mnoge od njegovih starih zgrada su podignute u orijentalnom stilu.
Velagića kuća izgrađena je u 17. stoljeću i lijep je primjer osmanlijskog građenja kamenom. Tu je i Sultan Sulejmanova džamija iz 1520. godine i lijepa Karađoz -begova ćuprija izgrađena 1570. godine.
Ako ste raspoloženi za planinarenje, možete prošetati do tvrđave Herceg Stjepana koji je u srednjem vijeku vladao Humom (današnjom Hercegovinom). Ovu tvrđavu prvobitno su izgradila Ilirska plemena, zatim su je ojačali Rimljani, pa bosanski vladari i na kraju su je Osmanlije znatno proširile. Do ove tvrđave na vrhu litice se može doći jednosatnom šetnjom uz vijugavu stazu. Tvrđava nije konzervirana, ali je jedan dio zidina još uvijek nedirnut. Ovo je odlično mjesto za posmatranje Neretvanske doline kao što je i idealno mjesto za izlet. Staza nije obilježena, no nije je teško pronaći. U tvrđavi nema vodiča niti se naplaćuje ulaz.
Ovu regiju karakterizira raznolikost njenih nadzemnih i podzemnih voda. Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Ovo je jedan od najfinijih primjera podzemne strukture krševitih predjela. Voda izbija ispod 200 metarske litice i to u količini da u potpunosti samostalno formira rijeku Bunu. Stoga ne iznenađuje da je i turski sultan bio impresioniran, pa je naložio da se do izvora napravi tekija. Ova kuća u 16. stoljeću je napravljena za potrebe derviškog reda, a i danas je najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini. Otvorena je za posjetioce tokom cijele godine, a u prelijepom vrtu koji gleda na izvor Bune možete popiti osvježavajuće piće, kafu ili čaj. Još 1664. godine dervišku tekiju spominje i putopisac Evlija Ćelebi.
Putopisac Evlija Čelebi, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev, rodio se u Istanbulu 1611., a umro 1679. godine. U toku od četrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem Osmanlijskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (bs: Putopis).
Buna je lijeva pritoka Neretve, u koju se uliva oko 15 km nizvodno od Mostara. Duga je 9 km. Prije samog izvora, Buna pod zemljom protiče 19 i po kilometara. Buna nastaje od kraškog vrela Bunice, koje se nalazi ispod strmog krečnjačkog odsjeka prostora Rudine i od vrela ispod krečnjačkog odsjeka u Blagaju. Bogata je vodom sa 39 m³/s. Najviši vodostaji su u novembru, a najniži u julu i augustu. Na Buni se nalaze mrijestilište i uzgajališe pastrmke, okolina je pogodna za poljoprivredu, naročito, voće, povrće i vinovu lozu. Izvor Bune je jedan od veličanstvenih prizora ponosne Herceg-Bosne. Ugodno je tu boraviti, osobito za vrela ljeta i za bajne mjesečine. Voda u Buni je jasno modra i tako bistra, da se vidi svaki kamičak na dnu i svaka pastrva, što se tamo pračaka.
Rijeka Buna je dobila ime po latinskom pridjevu “bona” što znači “dobra”, a sam grad po slavenskom pridjevu “blago”, što je prvobitno bio oznaka za stoku, jer su Slaveni upravo stočnim fondom odredjivali bogatstvo. Kasnije se pridjev proširio na sve dragocjenosti, posebno na zlato.
Ovo područje je također poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Na nižim predjelima je mnogo zimzelenih i bjelogoričnih biljaka, dok se po brdima nalaze rijetke šume. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu.
Region planine Velež nalazi se u centralnom djelu južne Hercegovine. Tri najveće zajednice Veleške regije su najprije Blagaj koji se nalazi u neposrednoj blizini izvora rijeke Bune; zatim Nevesinje koje se nalazi u izolovanoj planinskoj dolini; te Podveležje koje je smješteno u podnožju planine Velež.
Blagaj ima fascinantnu historiju i nudi raznolika autentična kulturna iskustva. O Nevesinju smo govorili u našoj emisiji od 9. Augusta prošle godine. Sela Podveležja nude raznolike planinske rekreacione sadržaje kao i spektakularne vidikovce. Kompletan region je bogato agrikulturno područje u kojem ne samo da se uzgaja ukusno voće i povrće, nego i veoma traženo ljekovito i aromatično bilje.
Plato Podveležja leži između vrhova planine Velež i grada Mostara. Vijekovima je bilo dom planinskim stočarima i tradicionalnom načinu življenja. Krajolik je surovi, škrti kras sa pokojom malom bukovom ili hrastovom šumom. Podveležje ima više sunčanih dana nego Mostar.
Smješteno no 700 metara nadmorske visine, ugodno je za bijeg od vrelih gradskih noći, te je idealno za šetnje, biciklizam, sakupljanje ljekovitog bilja, te za zahtjevno osvajanje vrha Veleža (visok 1,980 metara).
Ovdje se možete susresti sa tradicionalnim metodama čuvanja stoke, proizvodnje mlijeka, sira i putera, pčelarstvom, proizvodnjom suhog mesa, te obradom vune i proizvodnjom vunenih proizvoda. Na platou su kilometri asfaltne ceste na kojoj gotovo da i nema saobraćaja.
Selo Podveležje je centar ovog planinskog regiona gdje možete naći načina kako aktivno provesti dan na planini i doživjeti spektakularne predjele i uživati u njima. Među svim bogatim turističkim destinacijama Hercegovine ovo je najmanje poznati dragulj.
| « Odžak – Februar 28. 2009 | Zenica – Mart 14. 2009 » |
you're actually a just right webmaster. The website loading pace is amazing. It sort of feels that you're doing any distinctive trick. Also, The contents are masterpiece. you've performed a fantastic process on this topic!