Aleksa Šantić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Aleksi Šantiću - velikanu bosansko-hercegovackog pjesnistva.
2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljecive bolesti, tuberkuloze umro je Aleksa Santic - velikan bosanskohercegovackog pjesnistva.
Aleksa Šantic rodjen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veci dio svog života.
Stvarao je na razmedju dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao idejne i pjesnicke patnje XIX i XX vijeka.
Svoju najvecu pjesnicku zrelost Šantic dostiže izmedju 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
Šanticeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao.
Njegova muza je na razmedju ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napacenog naroda.
U ljubavnim pjesmama najcešci motiv je cežnja.
Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa cežnja najcešce prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.
Poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
LIJEPA JE HANA…
Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al’ je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoc joj se dockan u sokak navrati’
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.
Birden Fata cula na pendžeru stade,
Poznade me, alcak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoc nadje
I moj jaran mjesec na bejan izadje.
Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!
Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišce i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!
Vidio bi oci, one oci, jao,
Pa za crne oci džan i život dao!
Vidio bi sladja od šecera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!
Pa se više nigda avertio ne bi
Niti iš’o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga djula iz al-djulistana!
Pit’o sam je: “Fato, hoceš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šceli?”
Fata šuti, ali oci zbore same,
Nasmija se, alcak, pa djul baci na me,
(S grla joj se sitni djerdani prosuše
A iz djula slatki amber njene duše)
Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k’o melekša plava.
Srma-mjesec zadje, mene sabah nadje,
Pa se s djulom vrati’ misleci o Fati.
A negdje u bašti bumbul tica cula,
Osjetila miris Fatinoga djula, -
Pa ucini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo djerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!
A evo i opjevane pjesme Alekse Santica:
BEHAR
Bulbul pjeva
Okolo Mostara, -
Hodi, draga,
Evo nam behara!
Hodi meni,
Moje zumbul-cvijece,
Tvoja majka
Karati te nece.
Tvoja majka
Tebi ruho sprema,
Što ga ljepšeg
U Mostaru nema:
Sve od svile
Košulje otkane,
I dušeke
DJulsom pokapane.
Za djevere
I za kitu svata
Sve cevrme
Od srme i zlata.
Za jendjije
I za mile kume
Hurmašice
I slatke lokume;
I još hrpa
Gurabije same!
A najljepše
Ostavila za me:
Tvoja usta -
Sva od djula rana,
Tvoja njedra
Još nemilovana.
Tvoje grlo,
S kog je srce mrlo,
Da ga grizem
Noci u ponoci.
Bulbul pjeva
Okolo Mostara, -
Hodi, draga,
Evo nam behara!
Postovani slusaoci, poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
MOJA NOCI…
Moja noci, kada ceš mi proci?
- Nikad!
Moja zoro, kada ceš mi doci?
- Nikad!
Moja sreco, kad’ ceš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad’ ceš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad’ ce naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ceš mi stati?
- Nikad!
I na kraju danasnje rubrike “Iz Kulturne Bastine BiH”
poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
HRIZANTEMA
Noc je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa
Po obali ovoj gdje nikoga nema.
I dok srebrn mjesec u moru se kupa,
Ja u duši cutim miris hrizantema.
Po ovome kraju ona cesto hodi,
Ispod ovih grana sinoc sam je sreo,
I kada sa lica smace tanki veo,
U mome se srcu nova vatra rodi.
Smijuci se na me, sve sladje i sladje,
Niz mramorne skale lakoj barci sadje,
I stari je mornar odveze daleko.
Od onoga casa ja mira ne steko’,
No lutam i sanjam nju, što ravne nema,
I u duši cutim miris hrizantema.
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Aleksa Šantić – Februar 02. 2008 | Aleksa Šantić – Februar 16. 2008 » |
