Aleksa Šantić
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Aleksi Šantiću - velikanu bosansko-hercegovackog pjesnistva.
2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljecive bolesti, tuberkuloze umro je Aleksa Santic - velikan bosanskohercegovackog pjesnistva.
Aleksa Šantic je rodjen 1868. godine u Mostaru, gdje je proveo veci dio svog života.
Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Corovica.
Živio je u trgovackoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovacke škole u Trstu i Ljubljani vraca u rodni Mostar.
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke.
Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašci, behara, hamama, šedrvana…
Djevojke koje se u njima pojavljuju su okicene djerdanima,
bajne su i izazovne,
ali ipak skrivene ljepote.
Poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
PRED KAPIDŽIKOM
Kapidžik otvori, jer, moga mi dina,
Izvalicu direk i baglame tvrde,
Pa neka se na me svi alimi srde,
Jer za tobom, beli, umrijeh, Emina!
Il’ si ljuta na me što po heftu dana
U mehani sjedim, niti drugo marim
No razbijam derte s bekrijama starim
Uz udare sitne tankih terzijana?
A ko ne bi pio?… Ko se jednom svrne
U tvoj sokak, pa ti vidi oci crne,
Taj se mahnit vraca domu i akrebi.
I kadija, valah, bekrija bi bio!
Da te jednom vidi, bukarom bi pio
I nikad se više avertio ne bi!…
Vjerovatno najpoznatija Santiceva pjesma je “Emina”,
a duh te pjesme je toliko pogodjen
da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka,
a samo rijetki znaju da ju je Šantic napisao.
Poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
EMINA
Sinoc, kad se vratih iz topla hamama,
Prodjoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S’ ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šece i plecima krece…
- Ni hodžin mi zapis više pomoc nece!
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina
Ne šce ni da cuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti djule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleci puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dodje lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alcak, što za njom crko’!
Poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
LJUBAV
O, da mi je nešto pa da budem rijeka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pjevajuci tebi, da razbijem vale
O pragove gdje ti staje noga meka.
Pa kad niz pragove sidješ sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.
Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gdje je.
Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da ljepota tvoja osiplje i grije.
I na kraju danasnje rubrike “Iz kulturne Bastine BiH” poslusajmo pjesmu Alekse Santica:
OSTAJTE OVDJE
Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko ce naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bijehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u narucja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tudjin krece.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
| « Branko Ćopić – Januar 26. 2008 | Aleksa Šantić – Februar 09. 2008 » |
