Abdulah Sidran
Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Abdulahu Sidranu - velikom bosansko-hercegovackom knjizevniku.
Abdulah Sidran,pjesnik, prozaik i filmski scenarist, rodjen je 2. Aprila 1944. godine u Sarajevu.
Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohadjao u Sarajevu. Uredjivao omladinske listove i casopise, predavacke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je pocela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao “vodeci dramaturg.”
U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju cesto nazivaju “šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesnicke knjige nagradjivan je najznacajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavackog preduzeca “Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.)
Jedan je od najznacajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjecaš li se, Dolly Bell?”, “Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, “Kuduz” Ademira Kenovica, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
Clan je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu.
Poslusajmo zapis Abdulaha Sidrana:
BOSNA
…Bosna nije razorena mržnjom -
kako je mnogima zgodno pretpostavljati -
vec raširenim ne-poznavanjem mržnje.
Pojednostavljeno receno,
kljuc ovog, proteklog, rata je:
drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra.
Zlo je racionalnije, opreznije, stvarno dosljednije od dobra.
Zlo je vidljivo i eksplicitno,
samo ga treba znati prepoznati.
Cinjenica je da zlo ne zasljepljuje samo svoje žrtve, nego i spoljne svjedoke, posmatrace.
Opažanje opasnosti ne povecava se vec se smanjuje samim njenim približavanjem. Mi smo, velika vecina, govorili , kada je ravnan Vukovar,
da se to nama ne može dogoditi!
A, dogodilo se.
Istina, dobro brojcano preovladuje nad zlom,
ali ne zna da osjeti opsanost.
Kriminalci, lopovi i šverceri su znali da nanjuše rat u nastupanju,
zato što ta grupacija ljudi poznaje mehanizam zla i zlocina,
pa ga time lakše i brže osjete i prepoznaju.
Zato se ne treba cuditi što su u Sarajevu medu prvima oni reagovali,
pripremili se i medu prvima pružili otpor agresoru.
Toj grupaciji ljudi, zlo nije strano
i oni su ga brže prepoznali i reagovali na njega.
Krajem 1991.godine a s pocetkom 1992. godine
svako od nas je morao znati da ce u Bosni biti rata,
ali je vjerovao da nece!
Vjerovanje je, izgleda,
uvijek jace od znanja,
takav je insan, otkako ga ima.
Takode, danas mi svi znamo da je BiH podjeljena,
a vjerujemo da nije!
Možda i ovdje vjerovanje nadjaca saznanje.
Sasvim moguce.
Samo ko ce to docekati i kada ? …
Poslusajmo pjesmu Abdulaha Sidrana
MORA
Šta to radiš, sine?
Sanjam, majko.
Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mome snu:
šta to ciniš, sinko?
O cemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko,
kako sam imao kucu.
A sad nemam kuce.
O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas,
i jezik svoj imao.
A sad ni glasa,
ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam,
u jeziku, koga nemam,
o kuci koju nemam,
ja pjevam pjesmu, majko.
A evo I pjesme Abdulaha Sidrana:
LOV I KROJ
Naucicu te
da voliš ovaj grad
Premecem
jedan žuti hrapavi papiric
dvadeset i kusur godina
iz fascikla u fascikl
Kušao sam
trideset i tri puta
tih šest jednostavnih rijeci
udjenuti u koju od pjesama
što ih lovim
i krojim
u dženet-gradu
o gradu-dženetu
Ne ide, ne ide, ne ide.
Bucam
polahko, i s merakom
taj žuti hrapavi papiric:
Magare jedno
morao si znati
da nema ucenja
u nauci o ljubavi
Postovani slusaoci,
I na kraju danasnje rubrike “Iz Kulturne Bastine BiH”
poslusajmo izvod iz romana Abdulaha Sidrana “Sjecas li se doli Bel”
pod nazivom:
Dani i Noci u Kuci Zoljevih
Jutra u kuci Zoljevih osvitala su s majcinom ceduljom i novcanicom od sto dinara na stolu.
Krmeljave oci sinova svakoga su jutra citale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35.
Cuvajte kusur i Melihu.
A svaki je od brace odlazio u svoje dane i poslove: Kerim, negdje dolje, u grad, medju prijatelje - maturante u cijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim plocama Pol Enke i gdje su nocu održavane sjedeljke s picem i plesom, nazivane cudesnom rijecju žur, u kojoj je Sabahudin osjecao miris ženskog tijela i polumraka, ali cije mu je doslovno znacenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir golubane, medju knjige iz cijih je svjetova izlazio ošamucene glave: medju drugove, u ulicu, dolazio je šeprtljava koraka, lišen identiteta kušao je gledati taj svijet ocima Nike Bartule, dubrovackog gusara ciji mu se život cinio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogucim.
Samo ce ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti recenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove carobne literature: “Nema to veze. Palamude - od A do Ž!” Najmladji od brace Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni ucenik elektroprivredne škole, okretao je neke svoje poslove i trgovine: lutrija, staro gvoždje, gus, mesing i bakar - s jednim tako bliskim a teško ostvarivim ciljem: da se udvostruci stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u “ozbiljnije poslove”.
Sabahudin je svome mladjem bratu želio svaku srecu u teškom poslu
umnožavanja novca i oholost starijega nije ga prijecila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajuci niže poslove rucnoga rada: sipanje brokata po novogodišnjim cestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih ce nastati špicasta novogodišnja kapa…
Iz majcinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio što se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braca su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmišljenih školskih potreba, za što nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mašte.
Sestrica se igrala u dvorištu izmedju baraka i ako je oko nje nešto trebalo paziti i cuvati cinile bi to dobre komšinke u ime ljubavi i sažaljenja prema Seniji Zolj, knjigovodji u trgovinskom preduzecu “Željeznica”, pacenickoj materi cetvoro djece (”Sve jedno drugom do uha”) i nesrecnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrdjeno mišljenje: dobar i fini covjek - samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u “Dnevniku” zapisao: “Iz knjiga sam naucio da puno mislim o sebi” - uzalud je nastojao pronaci neku zakonomjernost u ocevim opijanjima.
Cinilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuce cistu košulju i ispeglano odijelo, cemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom.
Mažuci i glancajuci oceve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i cudio se šta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva cujno pjevuši dok cetkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smede-žutih cekinjastih dlacica:
“S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla …”
Bezbolna i srecna varijanta ocevoga opijanja zbivala se - kako Sabahudin pamti - kada kuci dodje u popodnevnim satima, neznatno zaklacen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti traži niti ocekuje:
- Šta se novo zbiva u svijetu?
- Kaži nam, pa da ti kažemo - govorila je majka hineci ljutnju, koja ce, tren potom, postati stvarna, jer ce Mahmut Zolj poceti iz svih džepova da vadi izgužvane novcanice i da ih, ne gledajuci i ne brojeci, dijeli sinovima nespremnim da odbiju.
- Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam šta jesti.
- Komunizam mora doci do dvije hiljadite godine! - uzviknuo je Mahmut Zolj podižuci svoju ženu u zrak i vrteci je ukrug opasno nagnut ledjima prema podu.
- Nemoj ti pit’ - ku’ ceš boljeg komunizma!? - odgovarala je mater otimajuci se iz ocevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oci širile od zadovoljstva što ih gleda u necemu što bi moglo naliciti sreci.
Ona bolna i nesrecna varijanta ocevih pijanstava zbivala se nocu: prigušen majcin plac, zatim tamna sjenka ocevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka što baulja oko prekidaca:
- Ustajanje, bando banditska!
Sinovi bi, jedan po jedan, napuštali široki bracni krevet, kao osudjenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u procelju sjedio otac:
- Žene u drugu sobu! - bivala je posljednja oceva naredba prije pocetka nocne porodicne konferencije na cijem se “dnevnom redu” nalazio splet kucnih tekucih problema što su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem:
1. Kerim,
2. Sabahudin,
3. Midho,
4. Razno.
Vosak ocevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tackaste tragove.
Sabahudin nije mogao odvojiti oci od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u cvor iz koga se povremeno otima desna šaka i prstima nervozno lupka po šarama plasticne mušeme.
- Da ne mislite da sam pijan, sastanak ce voditi Kerim.
Strah od batina, predvidjenih pod cetvrtom tackom nocnog dnevnog reda, cinio je da Kerim svoje recenice izgovara telegrafskim jezikom, prešucujuci što se moglo i dalo prešutjeti, ublažujuci što se moglo i dalo ublažiti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pušenje, svoje prekoracenje kucnih nadležnosti dok batinama interveniše povodom grijehova mladje brace…
Braca su ove nocne konferencije razlikovali jednu od druge po tome što je otac na svaku od njih donosio neku novu rijec.
Bivale su to rijeci kojih znacenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi ocevo beskrajno ponavljanje ucinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakocom:
- Ja to od tebe permanentno doživljavam. Per-ma-nen-tno!
- Ti to permanentno obecavaš! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijeci na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija… I brzo je shvatio da je spasonosni ishod nocne konferencije moguc samo ukoliko otac sam upadne u mrežu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegoricne price o njegovom školovanju u nanulama, o samofinansiranju izradjivanjem crteža za djecu imucnijih roditelja (o cemu su dokazi stajali na stolu: izgužvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta…), o batinama pojedenim za dvomjesecnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani…
- Prodje razno bez batina - rekao bi Midho zavlaceci se pod Sabahudinov pokrivac suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na što Sabahudin nije odgovarao ništa podredjujuci položaj tijela ekonomiji pokrivaca, dok mu je u glavi zvonila recenica: “Sve ovo treba opisati, jednoga dana.”
Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.
Srodni unosi:
| « Izet Sarajlić - Mart 29. 2008 | Izbor za Miss BiH-USA 2008 za Arizonu » |
