BiH Radio Phoenix

EVEREST 2009

bhradio — Thu, 26 Mar 2009 11:30:16 +0000

Podržite do sada najveći projekat BH planinara!

EVEREST 2009 -- Expedition in progress

EVEREST 2009 -- Ekspedicija u toku

Mnogobrojni donatori i njihove poruke:

Good luck! Be safe! Stay in touch when you can! We'll miss you!
Mia, Phoenix, AZ
Sretno!
Eldin, Phoenix, AZ
Sa srecom!
Alirizah, BiH
Pamet u glavu!
Hamo, BiH
Good luck!
Sergio, Phoenix, AZ
Zelim ti da sve prodje OK!
Neno, Salt Lake City, UT
Be safe!
Terry and Ginger, Phoenix, AZ
Puno srece i potpun uspjeh ekspedicije
Maso i Nikolina, New Jersey
Sretno na velikoj avanturi. Želimo da se sretno vratiš i da proslavimo!
Ankica i Ivan - Phoenix, AZ
Good luck and be safe!
Warren – Phoenix, AZ
Be safe on the mountain!
Steve - Phoenix, AZ
Good luck!
Glenn – Phoenix, AZ
Good luck!
Karen – Phoenix, AZ
Sretan put i puno sreće!
Ivica - Phoenix, AZ
Puno sreće u usponu i ispunjenju životne želje!
Lucija i Toni - Phoenix, AZ
Sretno!
Ramiz i Ina, Denver, CO
Have a good trip and remember to always stay safe!
Steve, Phoenix, AZ
Enjoy your trip to the top of the world!
Daniel, Phoenix, AZ
Neka te sreća i zdravlje prate na ovom epohalnom poduhvatu!
Bodana i Josip, Kanada
Sreću i uspjeh na Everest 2009
Ramiza i Idriz, Phoenix, AZ
Želim sreću i uspjeh na novom i kolosalnom pohodu!
Senid, BiH
Nadam se da će se zastava ZONE-2000 zavijoriti na Everestu!
Nona, Švedska
Držim ti fige!
Željko, BiH
Good luck!
Lejla, Phoenix, AZ
Povoljno vrijeme, uspješan uspon i sretan povratak sa Everesta!
Mirza, Mostar/Atlanta, GA
Za uspjeh i ostvarenje želja!
Zijo, Chicago, IL
Uspješan uspon i povratak!
Ceca, Romi, Tamara i Mirza – Los Angeles, CA
Sve najbolje i puno uspjeha u tvom projektu!
Fahira, Kanada
Sretan put, uspon i povratak nazad sa Everesta!
Snježana i Samir, Kanada
Puno sreće na ekspediciji. Želimo ti da uspješno osvojiš "vrh svijeta", a još više da se živ i zdrav vratiš.
Arif i Enisa, Minneapolis MN
Good luck! Keep us informed about how things are going...
Diane and Rudy, Phoenix AZ
Sretan put!
Faruk, Kanada
Dragom prijatelju podrška za "Everest09" uz uslov da se živ i zdrav vrati!
Said, Njemačka
Sve najbolje na ekspediciji
Rufad, Phoenix AZ
Good luck fellow Bosnian American
SRP, Phoenix AZ
Sretno od školske drugarice Melihe
Meliha, Kanada
...

Hvala!

Svojom (tax deductable) donacijom budite i Vi dio ovog kolosalnog projekta. Svaka donacija je dobrodošla. Dva načina doniranja:

Čekom na ime:
NABMA
311 W. Vinedo Ln.
TEMPE, AZ 85284
Kreditnom karticom na PayPal-formi BH Radia sa naznakom: NABMA

Uz Vašu donaciju pošaljite adresu na koju želite primiti adekvatnu zahvalnicu i potvrdu o (tax deductable) prilogu.

O dosadašnjim uspjesima NABMA Kluba

bhradio.smugmug.com/NABMA Phoenix Section

Nekoliko reportaža o uspjesima NABMA Kluba

Cho Oyu '07	Ama Dablam '07
Aconcagua '05	Kilimanjaro '08
Mt Rainier '06	Fourteeners '06
Tour skiing 2007	AZ canyons 2006
Zone 2000 - Mountaineering web magazine

Još jednom: zahvaljujemo se svima na pokazanom interesu za ovaj veliki poduhvat naših planinara.

Jablanica – Mart 21. 2009

bhradio — Sat, 21 Mar 2009 18:00:40 +0000

Jablanica

Jablanica je grad i središte istoimene općine u sjevernoj Hercegovini. Grad Jablanica leži na smaragdno-zelenoj rijeci Neretvi.
Najstarije iskopine govore da je ovo područje naseljeno još u metalnom dobu, mada je pravi procvat doživjelo u doba Rimljana i u srednjem vijeku o čemu govori 42 lokaliteta sa 683 nekropola sa stećcima i gomilama. Istorijsko područje-nekropola sa 150 stećaka, lokalitet Dugo polje, nekropola sa 21 stećkom, lokalitet Ponor i nekropola sa 41 stećkom, lokalitet Risovac, proglašeni su Nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.
Kroz ovaj kraj su prolazili jedini karavanski putovi od Dubrovnika do srednje Bosne i putovi u dolinu Vrbasa. U odredbi bosanskog kralja Stjepana Tomaša izdatoj 1446. godine u Konjicu, u kojoj se bogumilima zabranjuje gradnja i obnavljanje crkve, među potpisnicima se spominju Petar Pavlović i Radivoj Jablanović, po kojemu je, možda Jablanica dobila ime.
Zasad najstariji pojam Jablanica nalazimo u popisu iz 1488. godine prema kojem se Jablanica spominje kao kraj u nahiji Neretva. Osmanska vladavina, osim hanova i putova nije ostavila bitnije tragove tako da je početak urbanizacije područja započeo dolaskom Austrougarske monarhije 1877. godine, koja je izgradnjom kasarne, mostova, tunela, kuća i stanova za namještenike, željezničke stanice i hotela, udarila temelje današnjem izgledu grada i njegove okoline. Iako joj je od najranijih početaka, zbog svoga geostrateškog položaja preodređena sudbina kao mjesta za odmor i oporavak, Jablanica je svoj ekonomski razvoj temeljila na razvoju industrije kamena i hidroenergetskih potencijala.
Mada su dosta davno (1870.) otkrivena prva rudišta vrlo kvalitetnog kamena koji se po mineralnom sastavu podudara sa granitom, tek se odlaskom Austro-Ugarske i završetkom Prvog svjetskog rata 1920. godine započelo sa prvom eksploatacijom što je ujedno i početak razvoja industrije u Jablanici i jablaničkom kraju. Jablanički granit se naziva jablanit. Upoznavši kvalitet jablaničkog granita mnogi arhitekti, urbanisti, kipari i svi oni koji znaju šta je kamen obezbijedili su ljepotu i monumentalnost mnogobrojnim u svijetu poznatim objektima kao npr. Bečka opera, spomenik pred zgradom UN-a u Njujorku, zgrada pravosuđa u Budimpešti, veliki hotel na Jalti, željeznička stanica u Sarajevu itd.
Eksploatacija i prodaja granita te mogućnost zapošljavanja radnika doveli su u Jablanicu i nove stanovnike, koji su tu nalazili posao i interes. Bili su to žandarmi, poslovođe, nadstojnici i trgovci iz drugih krajeva zemlje. Malo-pomalo otvarane su i zanatske radnje. U jablaničkom hotelu koji je podignut istovremeno kad i željeznička stanica 1888. godine boravili su nerijetko i gosti iz Beograda, Sarajeva, Splita, Dubrovnika i Mostara.
Šume su ogromno prirodno dobro na prostoru Jablanice. Prva hercegovačka industrija drveta iz Ostrošca, bila je najznačajniji kapacitet iz oblasti prerade drveta u regiji. U prosjeku je zapošljavala oko 300 radnika na sječi jelovine i bukovine i na preradi u tvornici, naročito crnog bora izvrsnog kvaliteta. Šuma se eksploatisala u Neretvici i masivima Prenja i Čvrsnice, tako da će nešto kasnije proraditi i pilana u Doljanima. Uvođenjem industrijskih kapaciteta i malih pogona za eksploataciju i preradu kamena i šume, čime je Jablanica posebno obilovala, stvorilo je novu klasu stanovnika – radništvo. Prisutno je političko i sindikalno organizovanje a nisu bili rijetki i štrajkovi.
Za vrijeme drugog svjetskog rata u Jablanici se odigrala jedna od najvećih bitaka u II svjetskom ratu na području Balkana, Bitka na Neretvi. Posebno je poznata po svojoj humanosti i genijalnosti komandanta Tita kada je partizanska vojska sa 4.000 ranjenika uspjela da zavara neprijatelja i izvrši proboj na slobodnu teritoriju. Srušeni most koji su partizani iskoristili da prevare Nijemce i danas visi na visokim liticama kao podsjetnik ove velike partizanske pobjede. Njima u čast 1978. godine otvoren je Memorijalni spomen kompleks, koji ni danas nije ništa izgubio od svoje atraktivnosti i interesa posjetitelja.
Neposredno po završetku rata počinje izgradnja prve hidroelektrane u novoj Jugoslaviji. To je tada bio najznačajniji objekat i najveći ispit nove vlasti. Branu i objekte Hidroelektrane gradila su preduzeća iz cijele države, tako da je Jablanica za dugi posljeratni period bila jedno veliko gradilište. Izgradnjom vještačkog hidroakumulacionog bazena na potezu od ušča rijeke Rame pa do Konjica, potopljena su skoro jedina poljoprivredna i voćarska područja, koja je Jablanica imala, što je u bitnome promjenilo prirodu i karakter ovoga kraja.
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Jablanica imala je 12.691 stanovnika, raspoređenih u 33 naselja.

Prema istom popisu, sam grad Jablanica je imao 4.457 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 64%,
Hrvata - 17%,
Srba - 5%,
Jugoslavena - 10%, i
ostalih - 4%.

Pozivni telefonski broj Jablanice je 36 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Jablanice je: 88,420

Jablanica 2

Općina Jablanica spada sa svojih 301 km² površine u red najmanjih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine. Geografski pripada regiji gornje ili visoke Hercegovine. Ukliještena je između jednih od dvaju najviših ali pitomih i najatraktivnijih planina u Bosni i Hercegovini - Čvrsnice i Prenja. Sam grad je smješten na nekoliko terasa na nadmorskoj visini od 202 metra, kroz koje protiče rijeka Neretva sa svojom prelijepom dolinom stvarajući litičasti kanjon dug više od 30 kilometara.
Klima je umjereno mediteranska s prosječnom godišnjom temperaturom od 12°C i velikom količinom padavina. Zbog svoga prirodnoga položaja Jablanica je od najstarijih vremena bila područje interesantno za stanovanje i boravak.
Općina Jablanica obiluje značajnim prirodnim resursima kao što su vode, minerali i šume, koji još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri iskorišteni. Kao potencijalni resurs na području općine su rijeka Šanica i izvorište Komadinovo vrelo koje imaju određeni višak vode koji bi se mogao koristiti u komercijalne svrhe, u smislu flaširanja i prodaje na tržištu. Voda kao hidropotencijal je maksimalno iskorištena samo na rjeci Neretvi, a ostali su neiskorišteni potencijali su na rjeci Doljanci i manjim pritokama.
Tu su i nalazišta gipsa u Sovićima.
Tradicija proizvodnje el. energije korištenjem snage vode u Jablanici datira još prije II svjetskog rata. Naime, na rijeci Doljanci su radile dvije mini elektrane od kojih je jedna obezbjeđivala struju za grad Jablanicu, a druga za tada postojeću pilanu. Kada je 1947. godine krenuo jugoslovenski projekat izgradnje tada velike hidroelektrane Jablanica i završetkom njene izgradnje općina Jablanica doživljava svoj ubrzani razvoj sa svim posljedicama koje sa sobom nose projekti ovog tipa.
Mini elektrane postaju naša prošlost, a tek u zadnje vrijeme ponovo se vraćamo toj ideji. Grube procjene govore da je na području općine realno očekivati interes za izgradnjom 3-5 mini elektrana, prije svega na rijeci Doljanki zatim Šanici, Komadinovom vrelu.
Od obrazovnih institucija u Jablanici djeluju: obdanište, Osnovna škola i Srednja škola.
Zdravstvene i socijalne institucije u Jablanici su Dom zdravlja, Dom za stara i iznemogla lica i Centar za socijalni rad.
Na području općine Jablanica djeluju društva i udruženja građana: KUD „Neretva“, Omladinski klub „Pod istim suncem“, Vijeće mladih, Ekološka organizacija „Eko Neretva“, Klub radioamatera „Jablanica“, Lovačka Organizacija „Tetrijeb“, UG Borba protiv mina „Prenj“, Pčelarsko društvo „Bagrem“, HKUD Doljani.

Sportski klubovi, društva i organizacije općine Jablanica su:
Fudbalski, Košarkaški i Ženski rukometni klub „Turbina“,
Karate klub „Gazija”,
Planinarsko-smučarsko društvo „Vilinac“,
Tavla klub „Jablanica”,
Šahovski klub “Granit”,
Auto-moto društvo „Sunce“,
Košarkaški klub „Jablanica-Granit”,
Planinarsko društvo „Plasa”,
Športsko ribolovno društvo Doljani.

Bogati sadržaj flore Parka prirode Blidinje čiji se najveći dio nalazi unutar granica općine Jablanica ispunja velika raznolikost bilja od mediteranskih do visokoplaninskih vrsta među kojima je i velik broj endema od gljiva do ljepotice parka munike koja na ovom području ima najveći kompleks u Europi. Među brojnim životinjama Parka svakako je posebnost šumski kralj-mrki medvjed, i ukras vrhova Čvrsnice - divokoza. Ski Centar na Risovcu na kojemu se nalaze tri ski lifta „četverosjed“, „bebi“ ski lift i „Poma“-stari ski lift, trenutno je zbog geo-prometnog položaja, nedirnute prirode i blage klime postalo jedna od najatraktivnijih zimskih destinacija.
Općina Jablanica ima sve preduslove za intezivan razvoj turizma. Jablaničko i Grabovičko jezero i rijeka Neretva sa svojim karakteristikama pružaju mogućnosti za bavljenje sportovima na mirnim vodama kao što je plivanje, vožnja kajaka i kanua, ronjenje, sportski ribolov, surfanje, jedriličarstvo... Dužinom cijelog jezera nalaze se pansioni, hoteli, privatne sobe i kampovi, a okolni stanovnici stoje pored ceste i nude svoj bogati dnevni ulov - šarane, pastrmku, grgeč, te ostale vrste ribe.
Planine Prenj i Čvrsnica su dva masiva koja okružuju Jablanici i većina puteva koji vode do najvećih vrhova i planinski i lovačkih kuća polazi iz Jablanice. Ove planine su od davnina poznate kao atraktivne destinacije za lov i planinarenje. Napominjemo da obje planine imaju preko 2000 metara n/v i kao takve predstavljaju izazov mnogim planinarima .
Na spomenutim planinama postoji mogućnost zimskog i ljetnog turizma. Postoje uslovi za turno skijanje što je kombinacija skijanja i planinarenja.
Tradicionalni način spremanja janjetine na ražnju donio je slavu nizu restorana koji se nalaze na magistralnom putu M-17 južno od Jablanice. Većina restorana je popunjena i danju i noću i većina autobusa bilo da dolaze sa juga iz Mostara ili sa sjevera iz Sarajeva zaustavljaju se ovdje kako bi putnici kušali ovo jelo posebno slasnog okusa koje je vrhunsko gurmansko dostignuće.
Na inostranom planu općina Jablanica je uspostavila izvanrednu saradnju s Kommunom Vejle iz Danske.

Spomenimo na kraju poznate ličnosti Jablanice:
Vahid Halilhodžić, nogometaš
Hasan Salihamidžić, nogometaš
Mirza Teletović, košarkaš

Zenica – Mart 14. 2009

bhradio — Sat, 14 Mar 2009 18:00:37 +0000

Zenica

Zenica je grad u Zeničko-dobojskom kantonu, u srednjem dijelu Bosne i Hercegovine.

Urbani dio današnje Zenice formirao se kroz nekoliko specifičnih faza koje hronološki zahvataju vrijeme neolitske zajednice, ilirske gradine, rimskog municipija Bistua Nuova, najznačajnijeg nalaza (II-IV vijek) u kojem dominira monumentalna ranokršćanska dvostruka bazilika, pored koje je u Evropi identifikovana samo još jedna. Na Bilimišću su pronađeni tragovi antičkog naselja. U Putovićima i Tišini, gdje dominira villa rustica, terma, hram kao i niz drugih pratećih objekata.

Historija o srednjovjekovnoj Zenici 13. i 14. vijeka vrlo je nedostatna. U razdoblju srednjeg vijeka, tačnije 1370. godine, spominje se naselje Klopče, kao i porodica toga imena, 8. januara 1404. godine bosanski did iz Janjića šalje depešu dubrovačkom knezu Vlahi Sorkočeviću. U zeničkom naselju Varošišće otkopana je crkva iz srednjeg vijeka i franjevački samostan Sv.Marije, koju je gradio kipar Ivan Hrelić, učenik Juraja Dalmatinca.

Vrijeme političke samostalnosti srednjovjekovne Bosne direktno je vezano za Zenicu, prije svega Gradješinom pločom i aktom abjuracije, čime je dopunjeno Kulinovo vrijeme, ali određuje i činjenice političke moći. Blizina tvrdog grada Vranduka, sjedište bosanskih kraljeva, Janjića i hiže dida bosanskih krstjana (u historiografiji nazivanih bogumilima, bosanskim hereticima itd.), sa stećcima u Puhovcu i Pojskama, nekoliko pisara i graditelja pored ostalog su činjenice i dokaz posebnog značaja ovog kraja u srednjem vjeku. I imenom (Bistua Nuova, Bilino polje, Brod) te Zenica od 20. marta 1436. godine ovaj grad je vezan za centralni dio države i rijeke Bosne.

U vrijeme vladavine Osmanlija (1463-1878) činjenicom da se promjenom smjera glavnog trgovačkog puta mijenja i funkcija samog grada, te osim kratkog perioda kad je bila sjedište brodskog kadije (do 1557. godine) Zenica je kasaba, opet osobenog lika sa nekoliko džamija (Sultan Ahmedova poznata kao Čaršijska džamija, Osman-Ćelebijna, Sejmenska, Jalijska), medresom (1737.), nekoliko mekteba, vrlo interesantnim nišanima, šadrvanima, hanovima, karavansarajima.

Poslije razaranja i egzodusa provalom vojske Eugena Savojskog 1697. godine nastupa vrijeme stabilizacije, te se u administrativnom, urbanom, poslovnom i topografskom smislu izdvaja zenička čaršija sa prepoznatljivim obilježjima.

U Austrougarsko doba grade se kapitalni objekti šireg drustveno-ekonomskog značaja, koji će biti život ali i sudbina Zenice. To su željeznička pruga od Bosanskog Broda do Zenice (1879.), Rudnik uglja (1880.), Fabrika papira (1885.), Željezara (1892.), Kazneni zavod (1886.), što će pored ostalog izazvati niz promjena i kvalitetnih i kvantitenih pomaka u razvoju grada.

Početkom 20. vijeka, desio se urbani bum (za nekoliko puta se povećao broj stanovnika), evidentna je ubrzana urbanizacija (pravoslavna crkva Rođenja Svete Bogorodice sagrađena je 1885. godine, dvije katoličke crkve 1910. godine, sinagoga 1903. godine), gradnja nekoliko prenoćišta, hotela, škola, vodovoda, modernih puteva itd.

U periodu između 1941. i 1945. godine, evidentan je napor domaćeg stanovništva (potpisivanjem čuvene Rezolucije zeničkih muslimana maja 1942. godine) da sačuvaju koordinate poštovanja i uvažavanja, ali i zaštite golog života, kroz formiranje svog autentičnog znaka, muslimanske milicije u Šerićima, Doglodima, Babinu, ali i kroz partizanske odrede što je davalo i imalo određenu zahtjevnost i težinu. To je bila dimenzija zeničkog oblika otpora, grad nije imao velikih razaranja, terora niti žrtava, što je konstanta i činjenica prvorazrednog značaja i vrijednosti.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Zenica imala je 145.517 stanovnika, raspoređenih u 81 naselju.

Prema istom popisu sam grad Zenica imao je 96.027 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 45%,
Srba - 19%,
Hrvata - 17%,
Jugoslavena - 15%, i
ostalih - 4%.

Pozivni telefonski broj Zenice je 32 uz 387 za BiH
Poštanski broj Zenice je 72,000

Zenica 2

Zenica je grad smješten u kotlini rijeke Bosne na nadmorskoj visini 316 metara. Privredni je centar Bosne i Hercegovine. Zenica je udaljena od Sarajeva 70 kilometara.

Zenica je grad umjerenih i ugodnih proporcija, ni previše velik da zaguši bliskost među ljudima, ni odveć malen da umanji mogućnost izbora. Zapljuskivana vodama svojih triju rijeka, Zenica pruža ugodu bivstvovanja i kad drugdje upeče nesnosna vrućina, udari vjetar ili bujice počnu plaviti i nositi sve pred sobom. Zenica je i grad sigurnosti. U zeničku su se sigurnost sklanjali od ratova, ovdje su mnogi nevoljnici nalazili utočište i počinjali novi život. Grad je u teškim vremenima pokazao i ljudskost i uljuđenost. U strukturi zeničkog stanovništva registrovani su pripadnci različitih naroda kultura vjera i običaja povezanim dubokim tradicijama skladnog života.

Zenica je poznat industrijski centar. U dosadašnjoj politici razvoja dominirale su bazne grane industrije (proizvodnja gvožđa i čelika i rudarstvo). Premda Zenica u periodu agresije na BiH (1992-1995) nije pretrpjela ratna razaranja u onoj mjeri kao neka druga mjesta u Bosni i Hercegovini ipak se mora konstatovati da je rat ostavio značajne posljedice po privredu. One se ogledaju prvenstveno u obustavljanju kontinuiranog procesa proizvodnje čelika i velikom smanjenju proizvodnje.

Ratarstvo i stočarstvo imaju značajne preduslove za daljnje povećanje proizvodnje uz veću primjenu agro-tehničkih mjera. U ratarskoj proizvodnji najzastupljenija je proizvodnja kvalitetnog krompira sa značajnim tržnim viškovima, mrkve, luka, kukuruza, pšenice i povrća. Izvan Zenice cijenjen je i tražen poznati ovčiji sir.

U Zenici radi 19 osnovnih i 12 srednjih škola. Između ostalih tu je osnovna muzička škola, osnovna specijalna škola, te katolički školski centar koji ima osnovnu školu i gimnaziju.

Zenica je univerzitetski grad. U Zenici djeluje nekoliko fakulteta: mašinski, metalurški, pedagoški, pravni, ekonomski, zdravstveni i islamski pedagoški fakultet.

Zenica spada u gradove sa teškom industrijom koji su neracionalno zagađivali i uništavali okolinu. Poslje agresije na BiH, glavni krivac za teško ekološko stanje u Zenici, Željezara, je bila onesposobljena. Međutim prije nekoliko godina je djelimično počela sa radom, te je iz tih i drugih razloga u Zenici osnovana nestranačka, građanska organizacija “Eko pokret”, a kasnje i politička stranka Zeleni Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Zenici. Izviđačka organizacija u Zenici obilježila je 2007. godine svoju 55. godišnjicu kontinuiranog postojanja. Od osnutka do danas kroz zeničku izviđačku organizaciju prošlo je oko 100 hiljada mladih ljudi različitih opredijeljenja.

Zenica ima izuzetnu bazu za razvoj sporta i masovne fizičke kulture. Zenički sportisti i sportski radnici ostvarili su niz zapaženih rezultata, kako u Bosni i Hercegovini, tako i na međunarodnoj sportskoj sceni.

Nogometni klub “Čelik” dvostruki je osvajač nekadašnjeg Srednjoevropskog kupa. Od priznavanja Bosne i Hercegovine, “Čelik” je tri puta bio državni prvak, a u dva navrata osvajač kupa.

Značajne rezultate ostvarili su i ragbisti “Čelika”, koji su bili osmostruki prvaci bivše Jugoslavije, 6 puta su osvojili kup, a “Čelik” je i dvostruki prvak BiH.

U Zenici djeluje 45 klubova u kojima je zaposlen veliki broj profesionalaca i amaterskih radnika u sportu.

Sportski klubovi u Zenici su:
Aeroklub “Zenica”
Radio-amaterski klub “Zenica”
Atletski klub “Zenica”
Biciklistički klub “Zenica-Metalno”
Bokserski klub “Čelik”
Judo klub “Policajac”
Karate klubovi “Hasen-do” i “Zenica-Mladost”
Klub borilačkih vještina “Isak”
Klub ekstremnih sportova “Scorpio”
Košarkaški klubovi “Čelik” (žene), “Zenica-Čelik” i “Željezara-Zenica” (žene)
Nogometni klubovi “Borac” (Tetovo), “Iris” (žene), “Čelik”, “Nemila”, “Zenica 97″, “Zlatni ljiljan” i “Željezničar”
Odbojkaški klubovi “Zenica” i “Ruki”
Plivački klub “Željezara”
Plesni klub “Latino”
Rafting klubovi “Žara” i “Bosna”
Ragbi klubovi “Čelik”, “Rudar” i “Zenica 72″
Rukometni klub “Čelik”
Smučarski klub “Zenica”
Stonoteniski klubovi “Mladost” i “Željezara”
Streljački klub “Zenica”
Šahovski klubovi “Čelik” i “Preporod”
Teniski klub “Čelik”
Taekwondo klub “Zenica”
Udruženje građana sportskih ribolovaca “Bistro”

Spomenimo na kraju i poznati Zeničane:
Semir Osmanagić, arheolog
Džemaludin Alić, pisac
Danis Tanović, filmski režiser, dobitnik Oskara
Haris Burina, filmski i pozorišni glumac
Radovan Marušić, pozorišni scenograf i književnik
Tarik Filipović, glumac i TV voditelj
Jasna Ornela Bery, filmska glumica
Snežana Marković, glumica
Jasmin Dizdar, filmski režiser
Siniša Zorić, filmski i pozorišni glumac
Ljubomir Perčinlić, slikar
Rizah Kulenović slikar
Zoran Džapo, slikar
Tomislav Perazić, slikar
Miroslav Župančić, kipar
Hasan Begičević, slikar
Emir Mutapčić, košarkaš i košarkaški trener
Dževad Alihodžić, košarkaš
Teoman Alibegović, košarkaš
Alojz Renić, nogometaš i nogometni trener
Elvir Bolić, nogometaš
Mladen Krstajić, nogometaš
Sandro Bloudek, nogometaš
Otto Lang, skijaš I filmski producent
Zoran Janković, vaterpolista, zlatna Olimpijska medalja 1968. Meksiko
Mirjana Horvat, strijelac,
Srećko Pejović, strijelac, svjetski rekorder
Mervana Jugić, teniserka
Elvir Krehmić, skakač uvis
Šejla Kurtagić, strijelac
Arnel Kalušić, karatista

Spomenimo i nekoliko gradova partnera Zenice:
Gelsenkirchen, Njemačka
Istanbul, Turska
Lulea, Švedska
Zalaegerszeg, Mađarska

Blagaj – Mart 07. 2009

bhradio — Sat, 07 Mar 2009 18:00:15 +0000

Blagaj

Blagaj je naselje u Hercegovini, 7 km južno od Mostara.

U blizini Blagaja je izvor Bune, najveći kraški izvor u Evropi, pored kojeg se nalazi čuvena sufijska tekija. U okolini Blagaja također postoji ribogojilište i restoran, te dvorac iz 15. vijeka.

U antičkom dobu na području Blagaja je postojala ilirska utvrda i rimski castrum. U vrijeme bizantskog cara Justinijana izgrađeno je nekoliko utvrđenih gradova na tom poručju. Blagaj spominje Konstantin Porfirogenet kao “Bona”, dio Zahumlja. Za vrijeme Stefana Nemanje Zahumlje je bilo pod dominacijom Raške države, a krajem 12. stoljeća župan Jurko je podigao crkvu svetog Kuzma i Damjana. Zahumlje postaje dio bosanske države u 14. stoljeću u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Tokom 15. stoljeća Sandalj Hranić Kosača i njegov sinovac Stjepan Vukčić Kosača vladaju područjem Huma i Blagaja sve do dolaska Osmanlija 1466. Inače, Blagaj je pripadao području Bišća, a područje je poznato kao rezidencijalno mjesto bosanskih vladara iz roda Hranića, Kosača.

U historijskim izvorima Blagaj je prvi put pomenut 1423. godine. Za vrijeme Osmanlija Blagaj je bio sjedište Blagajskog vilajeta, potom kadiluka i podijeljen je na nekoliko mahala, među kojima su Carska, Hasanagina, Bunska i Galičići. Grad je imao sedam džamija, dva hana, četiri musafirhane, medresu, dva mekteba, tekiju, četiri kamena mosta na rijeci Buni, jedan na Bunici i dva na ponornici Posrt, kiraethanu i sedam mlinica sa 28 mlinova.

Do 1835. godine Bosanci muslimani čine većinu stanovništva, no za vrijeme austrougarskog razdoblja Bosanaca kršćana (katolika i pravoslavaca) je dvostruko više. U to doba izgrađena je katolička crkva 1908. i pravoslavna crkva 1893. god. Poslije su dograđeni zvonici 1933. do katoličke i 1934. do pravoslavne crkve.

Stjepan II Kotromanić, stric Tvrtka I Kotromanića, prvog kralja srednjevjekovne Bosanske države, je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio je sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog 1353. godine.

Četrnaesti vijek predstavljao je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tokove balkanske i evropske politike i hvata zalet za zapadnoevropskim državama.

Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tokove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik I Veliki, nastoje centralizovati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj. Sa druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Duvanjskog, Livanjskog i Glamočkog polja), Usoru, Soli i Hum. Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih puteva iz Primorja u unutrašnjost. Stjepan II Kotromanić je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju “od Save do mora i od Cetine do Drine”.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Blagaj imalo je 1.804 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:
Bošnjaci - 92%,
Hrvati - 3%,
Srbi - 2%,
Jugoslaveni - 2%, i
Ostali - 1%.

Blagaj - 2

Blagaj - relaksirajući hercegovački gradić se polako razvija, a mnoge od njegovih starih zgrada su podignute u orijentalnom stilu.

Velagića kuća izgrađena je u 17. stoljeću i lijep je primjer osmanlijskog građenja kamenom. Tu je i Sultan Sulejmanova džamija iz 1520. godine i lijepa Karađoz -begova ćuprija izgrađena 1570. godine.

Ako ste raspoloženi za planinarenje, možete prošetati do tvrđave Herceg Stjepana koji je u srednjem vijeku vladao Humom (današnjom Hercegovinom). Ovu tvrđavu prvobitno su izgradila Ilirska plemena, zatim su je ojačali Rimljani, pa bosanski vladari i na kraju su je Osmanlije znatno proširile. Do ove tvrđave na vrhu litice se može doći jednosatnom šetnjom uz vijugavu stazu. Tvrđava nije konzervirana, ali je jedan dio zidina još uvijek nedirnut. Ovo je odlično mjesto za posmatranje Neretvanske doline kao što je i idealno mjesto za izlet. Staza nije obilježena, no nije je teško pronaći. U tvrđavi nema vodiča niti se naplaćuje ulaz.

Ovu regiju karakterizira raznolikost njenih nadzemnih i podzemnih voda. Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Ovo je jedan od najfinijih primjera podzemne strukture krševitih predjela. Voda izbija ispod 200 metarske litice i to u količini da u potpunosti samostalno formira rijeku Bunu. Stoga ne iznenađuje da je i turski sultan bio impresioniran, pa je naložio da se do izvora napravi tekija. Ova kuća u 16. stoljeću je napravljena za potrebe derviškog reda, a i danas je najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini. Otvorena je za posjetioce tokom cijele godine, a u prelijepom vrtu koji gleda na izvor Bune možete popiti osvježavajuće piće, kafu ili čaj. Još 1664. godine dervišku tekiju spominje i putopisac Evlija Ćelebi.

Putopisac Evlija Čelebi, ili kako on sam sebe naziva Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev, rodio se u Istanbulu 1611., a umro 1679. godine. U toku od četrdeset godina (1631.-1670.) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem Osmanlijskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. O svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama (bs: Putopis).

Buna je lijeva pritoka Neretve, u koju se uliva oko 15 km nizvodno od Mostara. Duga je 9 km. Prije samog izvora, Buna pod zemljom protiče 19 i po kilometara. Buna nastaje od kraškog vrela Bunice, koje se nalazi ispod strmog krečnjačkog odsjeka prostora Rudine i od vrela ispod krečnjačkog odsjeka u Blagaju. Bogata je vodom sa 39 m³/s. Najviši vodostaji su u novembru, a najniži u julu i augustu. Na Buni se nalaze mrijestilište i uzgajališe pastrmke, okolina je pogodna za poljoprivredu, naročito, voće, povrće i vinovu lozu. Izvor Bune je jedan od veličanstvenih prizora ponosne Herceg-Bosne. Ugodno je tu boraviti, osobito za vrela ljeta i za bajne mjesečine. Voda u Buni je jasno modra i tako bistra, da se vidi svaki kamičak na dnu i svaka pastrva, što se tamo pračaka.

Rijeka Buna je dobila ime po latinskom pridjevu “bona” što znači “dobra”, a sam grad po slavenskom pridjevu “blago”, što je prvobitno bio oznaka za stoku, jer su Slaveni upravo stočnim fondom odredjivali bogatstvo. Kasnije se pridjev proširio na sve dragocjenosti, posebno na zlato.

Ovo područje je također poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Na nižim predjelima je mnogo zimzelenih i bjelogoričnih biljaka, dok se po brdima nalaze rijetke šume. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu.

Region planine Velež nalazi se u centralnom djelu južne Hercegovine. Tri najveće zajednice Veleške regije su najprije Blagaj koji se nalazi u neposrednoj blizini izvora rijeke Bune; zatim Nevesinje koje se nalazi u izolovanoj planinskoj dolini; te Podveležje koje je smješteno u podnožju planine Velež.

Blagaj ima fascinantnu historiju i nudi raznolika autentična kulturna iskustva. O Nevesinju smo govorili u našoj emisiji od 9. Augusta prošle godine. Sela Podveležja nude raznolike planinske rekreacione sadržaje kao i spektakularne vidikovce. Kompletan region je bogato agrikulturno područje u kojem ne samo da se uzgaja ukusno voće i povrće, nego i veoma traženo ljekovito i aromatično bilje.

Plato Podveležja leži između vrhova planine Velež i grada Mostara. Vijekovima je bilo dom planinskim stočarima i tradicionalnom načinu življenja. Krajolik je surovi, škrti kras sa pokojom malom bukovom ili hrastovom šumom. Podveležje ima više sunčanih dana nego Mostar.

Smješteno no 700 metara nadmorske visine, ugodno je za bijeg od vrelih gradskih noći, te je idealno za šetnje, biciklizam, sakupljanje ljekovitog bilja, te za zahtjevno osvajanje vrha Veleža (visok 1,980 metara).

Ovdje se možete susresti sa tradicionalnim metodama čuvanja stoke, proizvodnje mlijeka, sira i putera, pčelarstvom, proizvodnjom suhog mesa, te obradom vune i proizvodnjom vunenih proizvoda. Na platou su kilometri asfaltne ceste na kojoj gotovo da i nema saobraćaja.

Selo Podveležje je centar ovog planinskog regiona gdje možete naći načina kako aktivno provesti dan na planini i doživjeti spektakularne predjele i uživati u njima. Među svim bogatim turističkim destinacijama Hercegovine ovo je najmanje poznati dragulj.

Odžak – Februar 28. 2009

bhradio — Sat, 28 Feb 2009 18:00:25 +0000

Odžak

Odžak je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveru Bosne i Hercegovine.

Još u rimsko doba, na području općine Odžak postojalo je naselje i utvrđenje u dužini od 670 metara koje je pronašao Karlo Mać. To su ostaci velikog rimskog grada koji se zvao Ad Basante (kod Bosne). Tada je rijeka Bosna tekla pored današnje džamije i grad je bio na samoj obali. Bio je potreban Rimljanima zato što se na ovom području od 6. do 9. godine nove ere vodio težak rat između ilirskih plemena i rimskih legija. Na području Posavine živjelo je ilirsko pleme Breuci. Oni su pod Batonom digli ustanak od Fruške gore do Jadrana i za njega Rimljani kažu da je bio najteži za njih poslije Punskih ratova. Iz Tabule Penterengijane mape, koja je označavala putne pravce i poštanske stanice od Rima do Carigrada vidimo da je taj put išao od Slavonskog Broda preko Vučjaka te se njegovi ostaci nalaze još u predjelu Jošika. Put je završavao u Soli (Tuzla). Huni su u seobi naroda prošli ovim putem, i do temelja spalili grad. Nakon učvršćivanja Slavena na našim prostorima i pobjede nad Avarima, osniva se naselje pod nazivom Radunjevac. Ono nije bilo veličine kao rimsko, ali se ipak postepeno širilo. Nedaleko od toga osnovan je Dobor Grad kao kapija Bosne da bi štitio put dolinom rijeke. Bio je poprište čestih bitaka Mađara i domaće bosanske vlastele.
near Odžak, Federation of Bosnia and Herzegovina

Današnji grad Odžak se pominje u historijskim zapisima od 1593. godine kao naselje i utvrda. Te godine je u Bosni sultanovim fermanom uveden odžakluk sa pravom nasljeđivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljan kao odžak, posjed, i on je izgradio malu utvrdu koristeći ostatke ruševina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odžak predstavlja veće naselje i graničnu utvrdu sa malim brojem graničara.

U historijskim zapisima stoji da je austrijska vojska u nekoliko navrata prelazila rijeku Savu i osvajala Odžak sve do potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine, kada je uspostavljena nova granica Bosne duž rijeke Save. Slijedećih 100 godina Odžak je proveo u miru i kulturnom i ekonomskom napretku. Urbana struktura grada zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija, mahala, povezanih sa poslovnim zonama. Izgrađena je i drvena džamija, nazvana Drvenija. 1834. izbila je Pop Jovičina Buna (Jovice Ilića) kada je Odžak spaljen a stanovništvo prepolovljeno. Popaljeni su i neki odžakluci Husein kapetana. Spaljena je i odžačka džamija Drvenija i nije poznato da li je ikada obnavljana. Od tog vremena Odžak se od jedne velike kasabe pretvorio u zapušteno naselje. Uspostavljanjem austrougarske vlasti 1878. godine u Bosni i Hercegovini nastaje i novi period za Odžak - period intenzivne gradnje, čime nova uprava zadovoljava potrebe vlasti i potrebe stanovništva. Stanovništvo se bavilo zemljoradnjom, uzgojem stoke, proizvodnjom i preradom šljive. Šljiva je sušena i izvožena u Austriju i Češku.

Kulturni razvoj Bosne i Hercegovine nije zaostajao u odnosu na druge pokrajine Austro-ugarske monarhije. Arhitektura eklektike u Bosni i Hercegovini dala je brojna kvalitetna ostvarenja u smislu interpretacije evropskih stilova. Maursko doba u Španiji iz 7. do 10. vijeka postaje izvor ideja i inspiracije austrougarskim arhitektima koji su djelovali na prostorima Bosne i Hercegovine. Najznačajnije građevine pseudomaurskog izraza kod nas su zgrada Vijećnice u Sarajevu, izgrađena 1896. godine, projktanta Ćirila Ivekovića, zgrada Željezničke stanice u Bosanskom Brodu, projektanta Niemeczeka i mnoge druge širom naše domovine. U istom eklektičkom izrazu izgrađena je 1903. godine i Administrativna zgrada ili Beledija u Odžaku. Beledija znači administrativno sjedište teritorijalne jedinice u kojem su smješteni i stambeni prostori upravnika te jedinice.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu nije zaobišla ni grad Odžak. Rat u Odžaku je počeo 21. aprila 1992. godine kada su srpski agresori sa 32 rakete gađali grad kojom prilikom je poginulo četvero građana. U maju 1992. godine Odžak je postao prva potpuno slobodna općina Bosne i Hercegovine. 13. jula iste godine borci 102. Odžačke brigade su se povukli u pravcu Bosanskog Broda i neprijateljske snage su zauzele Odžak. Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine Odžak je stavljen pod upravu Federacije Bosne i Hercegovine. Prije svog povlačenja u februaru 1996. godine, Srbi su uništili sve što nisu mogli ponijeti sa sobom. Tako su džamija i sedam katoličkih crkava srušene tokom okupacije. Odžak su mnogi ljudi nazvali bosanskohercegovačkim Vukovarom.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Odžak imala je 30.056 stanovnika, raspoređenih u 14 naselja.
Prema istom popisu sam grad Odžak imao je 9.386 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 66%,
Hrvata - 15%,
Srba - 6%,
Jugoslavena - 9%, i
ostalih - 4%.

Pozivni telefonski broj Odžaka je 31 uz 387 za BiH
Poštanski broj Odžaka je 76,290

Odžak 2

Općina Odžak nalazi se u Sjevernoj Bosni i Hercegovini, tačnije u trokutu koji s istoka zatvara najniži dio rijeke Bosne, sa sjevera rijeka Sava, a s jugozapada planina Vučijak. Sjeverna granica općine poklapa se s državnom granicom Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Istočno od Odžaka je općina Bosanski Šamac, južno općina Modriča, a sa zapada je novoformirana općina Vukosavlje, odnosno Jakeš. Područje općine je pretežno ravničarsko, a u zapadnom dijelu i blago nabrano obroncima Vučjaka. Najuzvišenija tačka općine Odžak je Kadar koji se nalazi na 204 metra nadmorske visine.

Šta u stvari znači samo ime Odžak? Odgovor se može pronaći u knjizi «Kultura Bošnjaka» autora Smaila Balića. «Veći čardaci (dvospratne, dijelom iz kamena, dijelom iz drveta, građene kuće) sa čijih krovova su stršili svojevrsni, oko metar i po visoki dimnjaci, zvali su se odžaci. Oni su bili sijela uglednih i bogatih familija. Svaki od dimnjaka je nosio na sebi, kao kućni znak, kulu od rezbarenog drveta ili posrebljene ili čak pozlaćene kovine zvane jabuka. Ovaj znak je upozoravao na to, da u toj kući putnik-namjernik može naći prenoćište i hranu. Za smještaj gostiju služile su posebne sobe zvane ahari, musafirhane, konaćnici ili baškaluci.

U gradu Odžaku trenutno djeluju dva Kulturna udruženja, Kulturno Umjetničko Društvo Preporod i Kulturno Umjetničko Društvo Napredak. Ova dva Kulturna Društva svake godine organizuju mnogobrojne kulturne manifestacije u gradu Odžaku. Spomenut ćemo samo neke od njih.

Svake godine u Odžaku se održava kulturna manifestacija «Musini Dani» koja se održava u čast rođenja istaknutog bosansko-hercegovačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića. Kulturno Umjetničko Društvo Preporod svake godine organizuju ovu manifestaciju koja traje od 12. marta do 6. aprila, tj. datuma rođenja i smrti Muse Ćazima Ćatića. U sklopu ove manifestacije održava se literarni konkurs za učenike srednje i osnovnih škola iz Odžaka, dramska izvedba života i djela Muse Ćazima Ćatića, a sve je to popraćeno mnogobrojnim sportskim i muzičkim događajima koji se u Odžaku održavaju u ovom vremenskom periodu.

Pored Musinih Dana u gradu se svake godine održava i kulturna manifestacija pod nazivom Posavsko Kolo. Ovo je jedna od najvećih manifestacija na području Posavskog Kantona koja se održava svake godine uz blagdan Velike Gospe i u kojoj učešće uzima veliki broj Kulturno Umjetničkih Društava iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Među brojnim sadržajima izdvajamo folklornu smotru, mnogobrojne muzičke sadržaje, sportska natjecanja, sajam stoke, izložbe slika, kulenijadu, motorijadu, itd.

U okviru manifestacije Posavsko Kolo tradicionalno se održava i susret odžačana i bosansko-hercegovačke dijaspore pod nazivom «Na Kapiji Bosne». Ova manifestacija se održava početkom mjeseca avgusta na glavnom trgu u Odžaku, ispred zgrade stare Općine.

Značajan društveni događaj u Odžaku je i obilježavanja hidžretske godine, jer se svake godine baš u Odžaku organizuje centralna manifestacija obilježavanja Nove muslimanske godine na području Tuzlanskog muftiluka a i Bosne i Hercegovine. Doček Nove hidžretske godine je ispunjen nizom kulturnih i zabavnih sadržaja za sve posjetioce ovog grada tih dana. Pored narodnog veselja na čaršiji, i vjerskog obreda u džamiji, proslava nove godine bude ispunjena i kazališnim predstavama kulturnih centara iz Tuzle, Zenice, Tešnja, i mnogih drugih bosansko-hercegovačkih gradova.

U Odžaku djeluje više sportskih klubova od kojih se najviše ističe Odbojkaški Klub Napredak, koji je u relativno kratkom vremenu postigao zavidne rezultate u svim kategorijama i uzrastima. Ovaj klub je prošle godine osvojio prvo mjesto u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Pored odbojkaškog kluba, u Odžaku izvanredne rezultate pokazuje i Košarkaški Klub Odžak koji je osnovan 1980. godine. Kao i u ostatku države i u našem gradu je popularan fudbal, a Fudbalski Klub «Odžak 102» se natječe u Drugoj Fudbalskoj Ligi FBiH, grupi Sjever.

Kada govorimo o sportu u ovom gradu, moramo spomenuti i nekoliko memorijalnih turnira koji se održavaju svake godine, a to su Memorijalni Turnir Mehmed Ribić – Meho, Memorijalni Turnir Bahrija Šogorović – Šiš, te memorijalni turnir Amir Jupić – Pidžama.

Spomenimo na kraju i poznate ličnosti Odžaka:
Musa Ćazim Ćatić, pjesnik
Meho Puzić, pjevač

Goražde – Februar 21. 2009

bhradio — Sat, 21 Feb 2009 19:00:42 +0000

Goražde

Goražde je glavni grad i jedna od tri općine Bosansko-podrinjskog kantona, u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Povoljna klima, plodno tlo, bogatstvo šuma kao i druga prirodna bogatstva pružala su ovom kraju dobru mogućnost da se u davnoj prošlosti na mjestu današnjeg grada nasele ljudi. Ovdje postoje tragovi života iz prahistorije, a arheološka iskopavanja potvrđuju da su naselja Popov Do, Zupčići, Podhranjen i još neka druga mjesta bili naseljeni već u mlađem kamenom dobu. Naselja iz okoline Goražda: Sopotnica, Zidine (Kopači), potiču iz rimskog perioda.

Kako je sam grad nastao ili kako je dobio naziv, nema sigurnih podataka. Da li je naselje dobilo ime od korijena riječi gorjeti, ili po tome što mu je okolina bogata šumama - gorama, sigurno se ne zna. Ni najnovija tvrdnja da ime Goražde vodi korijen od slavenske riječi Gorazd nije konačno rješenje. Zna se da se ime grada prvi put pominje 1379. godine. Tada je zabilježen karavan koji je prevozio so do vlastele iz roda Kosača u Goražde. Goražde predstavlja trg koji se razvio zahvaljujući svom položaju na čuvenom Drinskom putu koji je spajao jadransko primorje sa Srebrenicom i Srbijom. U Goraždu taj put se ukršta sa putem koji iz Sarajeva i centralne Bosne ide preko planine Jabuka, prelazi Drinu i nastavlja za Pljevlja. Tu poziciju iskoristili su domaći trgovci kojih je u 14. i 15. vijeku preko 70 sa područja Goražda. Goražde nije bilo utvrđeno mjesto, ali je čitav sklop okolnih tvrđava omogućavao njegov nesmetan razvoj. Pored pisanih spomenika, dosta materijalnih ostataka govori o životu na ovom prostoru, prije svega nadgrobni spomenici - stećci.

Goražde je 1465. godine palo u turske ruke. Taj period obilježen je i ekonomskim razvojem. Iako je grad 413 godina bio pod turskom vlašću i imao većinom bošnjačko stanovništvo nije dobio orijentalno obilježje. Sijerčić-beg je sagradio dvije džamije u 18. vijeku, a u blizini Goražda Herceg Stjepan 1446. godine crkvu. Neposredno uz crkvu 1521. godine počela je sa radom štamparija – prva u BiH i druga na Balkanu.

Poslije Osmanskog carstva Bosnom je 1878. godine zavladala Austro-Ugarska monarhija. U samom gradu gradi važnu kasarnu 1886. godine. Danas je to osmogodišnja škola.
Prvi svjetski rat BiH, pa i Goražde dočekali su pod Austro-Ugarskom okupacijom. U tom ratu stanovništvo Goražda, uglavnom bošnjačko, masovno je stradalo od srpske i crnogorske vojske.

U toku Drugog svjetskog rata Goražde preživljava teške dane. Sam grad više puta prelazi iz jednih u druge neprijateljske ruke. U aprilu 1941. godine u grad ulaze njemačke i italijanske jedinice, vlast formiraju i jedni i drugi, a osim toga formirana je i vlast Nezavisne države Hrvatske (NDH). Kako je tada stanovništvo grada u nacionalnom pogledu bilo mješovito, opet se našla prilika za međusobno sukobljavanje. U tom sukobu najviše strada bošnjačko stanovništvo. Konačno je oslobodjen po četvrti put 6. marta 1945. godine. Industrija grada je potpuno uništena i oko 45% stambenih objekata.

Završetkom Drugog svjetskog rata ovdje se živjelo u nadi da se više nikada neće ponoviti strahote rata. Prije svega Bošnjaci su imali ogromno povjerenje u svoje komšije, nepomišljajući da od njih može doći bilo kakvo zlo. Ali sve je bilo formalno, prividno i lažno. Desilo se ono najgore, opet od komšija Srba, Srbije i Crne Gore. Velikosrpski prohtjevi i planovi oko stvaranja takozvane “Velike Srbije”, doveli su do toga da Srbija i Crna Gora uz pomoć velike većine bosanskih Srba i cjelokupne JNA, aprila 1992. godine izvrši agresiju na BiH. U ovom ratu Goražde i stanovništvo grada našlo se u posebno teškom položaju. Goloruko stanovništvo pruža otpor, kako ne bi doživjelo sudbinu Čajniča, Rogatice, Foče ili Višegrada. Grad je bez vode, struje i hrane. Jedini način da se dođe do minimalne količine brašna za porodicu bio je “Put spasa” do Grepka. A onda je i taj put bio presječen. Svaki dan blokade bio je presudan, svaki goraždanski dan bio je posebna priča. U vremenu neizvjesnosti, teških iskušenja i nezamislive patnje, Goražde je sačuvalo svoje dostojanstvo. Šta je sve grad izdržao ne može se ispričati, ali se sigurno zna da je svaki ratni dan u Goraždu posebna priča, svako dijete i svaki čovjek je živa historija. U vrijeme blokade grad nije umirao, nego je prkosio agresoru životom. Mada u teškim uslovima, radile su bolnice, škole i druge institucije. Nažalost ovdje su izvršeni i neki zločini protiv nedužnog srpskog stanovništva u gradu, ali se to po svim dokazima ukazuje na krivicu pojedinaca goraždanskog dijela Armije BiH. Jedna od najvećih bitaka za Goražde bila je operacija “Krug” augusta 1992. godine. Borbe su trajale četrdeset dana i završile su trijumfalnim ulaskom u grad oslobodilačkih jedinica preko jakih agresorskih uporišta Desana i Površnice. Oslobođeno je 150 km2 prostora, došlo se do oružja i municije, podignut je moral branitelja. Sve ovo ukazalo je da je na goraždanskom prostoru stasala jaka armija branitelja koja je sposobna poraziti do zuba naoružanog neprijatelja. Ova operacija, ne samo da je borcima dala moral nego je i omogućila gradu da bar donekle normalno živi. Nakon te akcije na lijevoj obali Drine, dana 14. septembra iste 1992. godine počela je akcija za oslobođenje teritorije na desnoj obali Drine. Akcija je uspješno završena 18. septembra. Razbijena su neprijateljska uporišta na Kolijevkama, Visevicama i Biljinu, te oslobođena naselja Bare, Krsnica, Zupčići, Potkozara i još neka sela. Tada je cijeli teritorij Goražda bio slobodan.

Goražde je jedini bosanskohercegovački grad na Drini koji se uspio odbraniti u ovom ratu i svi njegovi branitelji s pravom nose naziv heroji i sam grad je heroj. Ako se ovome doda i strateška važnost za BiH i Federaciju onda Goražde sigurno zaslužuje veću pažnju, da se u njemu osiguraju uvjeti za bolji život i zapaženiji razvoj.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Goražde imala je 37,573 stanovnika, raspoređenih u 187 naselja.
Prema istom popisu, sam grad Goražde je imao 16,273 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 59%,
Srba - 34%,
Jugoslavena - 4%,
Hrvata - 1%, i
ostalih - 2%.

Pozivni telefonski broj Goražda je 38 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Goražda je 73,000.

Goražde 2

Grad Goražde se nalazi u središtu gornjeg toka rijeke Drine. Grad ima povoljan geografski i strateški položaj. Smješten je na istočnim obroncima planine Jahorine, na nadmorskoj visini od 345 m. Grad se nalazi na obje strane rijeke Drine, vezan drinskim mostovima. Grad okružuju uzvišenja Mišjak (visok 618 m) na jugozapadu, Biserna (701 m) na jugoistoku, Samari (696 m) na jugu, Gubavica (410 m) na zapadu i Površnica (420 m) na sjeveru. Između ovih lijepih šumskih predjela, prkosno i nekada plahovito protječe ljepotica Drina, koja nizvodno od grada, otprilike oko jedan kilometar gubi svoje pravo ime i prelazi u vještačko jezero. Dolina Drine bila je glavna raskrsnica, odnosno saobraćajna arterija na području istočne Bosne. Važan je to put za Primorje, Srbiju, Crnu Goru, dobra veza sa Sarajevom i drugim krajevima. Za sve ove puteve znali su stari Rimljani, srednjovjekovni Dubrovčani i mnogi drugi. Poseban značaj Goraždu u saobraćajnom pogledu davala je pruga uskog kolosijeka Ustiprača - Foča izgrađena 1939. godine. Veći značaj Goražde dobija 1958. godine kada je izgrađen put Goražde - Tjentište - Čemerno - Gacko - Dubrovnik.

Obale rijeke Drine, jedne od najljepših rijeka u jugistočnoj Evropi, daju veliku mogućnost za razvoj turizma. Splavarenje niz Drinu na dionici Ustikolina - Goražde, privlači veliki broj posjetitelja. Ovo je doživljaj čija se posebnost ne može riječima opisati, već se jednostavno mora doživjeti. Svake godine početkom Jula organizuje se manifestacija Drina - Prača, kada je na Drini prisutno preko 10 splavova i drugih neobičnih plovila.

Raznovrsnost ribljim fondom, izrazito bogatstvo mladicom i drugim vrstama ribe, te brige o zaštiti ovih vrsta, ukazalo je na potrebu za formiranjem sportskih ribolovnih društava koja egzistiraju na ovom prostoru. To su Sportsko ribolovno društvo “Goražde”, “Halil Sofradžija - Ustikolina” i “TOPLIK” Prača.

Povoljna konfiguracija zemljišta, odgovarajuća klima i šumska bogatstva su osnovni činioci više lovnih revira na području Goražda, od kojih izdvajamo najveće u Bosni i Hercegovini “Kriva Draga” u čijem sastavu se nalazi i lovački kompleks Bijele vode sa gaterom opremljenim za obuku i trening lovačkih kerova. U Goraždu egzistiraju četiri lovačka društva osposobljena za sportsko-profesionalni odnos prema lovstvu i lovnom turizmu.

Na području općine Goražde trenutno djeluje 17 sporstkih klubova. Kao i u drugim našim mjestima, fudbal u Goraždu ima najviše pristalica - to je jedan od najstarijih sportova u Goraždu. Prvi fudbalski klub u Goraždu osnovan je 1918. godine i dobio je naziv “Herceg Stjepan”. Klub je mijenjao ime u “Gošk”, “Bratstvo”, “Sloga”, “Pobjeda”, “Radnički”, a danas nosi naziv “Goražde”.

Rukomet je vrlo popularan, a utakmice su uvijek bile izuzetno posjećene. Oba rukometna kluba “Goražde” (muški i ženski) takmiče se u Premijer rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine.

Veliki sportski uspjeh Goraždani su postigli i u karateu, odbojci i košarci. Ovi klubovi osnovani su poslije II svjetskog rata i nemaju dugu tradiciju kao fudbalski klubovi, ali su postigli prilično dobar uspjeh.

Karate klub “HOLIDAY” broji oko 150 članova svih uzrasta koji rade u četiri grupe u Goraždu i jednom sekcijom u Ilovači. Sportisti iz ovog kluba su proteklih godina osvojili preko 200 medalja, kako u državi tako i van nje. Sportisti karate kluba “Holiday” su članovi reprezentaciji BiH, a zajedno sa trenerima su proglašavani za najuspješnije u bosansko-podrinjskom kantonu.

Osim ovih, Goraždani imaju dugu tradiciju i sportova na Drini. Kajakaški Klub BUK je jedan od najstarijh sportskih klubova u Goraždu i postoji više od 40 godina. Goražde i rijeka Drina su redovno bili domaċini raznih takmičenja medju domaćim i inostranim kajakaškim klubovima.

Goražde ima 4 osnovne škole i jednu muzičku osnovnu školu, 3 srednje škole, a organizovana je i dislocirana nastava Ekonomskog i Pravnog fakulteta iz Sarajeva.

Kulturni život mladih u općini Goražde odvija se uglavnom u okviru Centra za kulturu Goražde. Pri Centru trenutno djeluju KUD Ansambl narodnih igara i pjesama i razne sekcije (literarna, likovna, muzička, pozorišna … ). U okviru ove ustanove nalazi se i Gradska biblioteka, koja u svom fondu ima 27,000 knjiga. Tu djeluje i Omladinski centar izgrađen u sklopu GAP projekta, a koji još uvijek nije aktiviran u punom kapacitetu. U sklopu Omladinskog centra stvoreni su uslovi za pokretanje kurseva stranih jezika (obezbjeđen fono-labaratorij), informatike, debatnih klubova, koncerata, susreta mladih, pjesničkih večeri … Likovna gradska ART galerija, koja se nalazi u okrilju Centra raspolaže bogatim fondom umjetničkih djela.

Centralni događaj turističke ljetne sezone je tradicionalni “INTERNACIONALNI FESTIVAL PRIJATELJSTVA”, koji se održava pod sloganom: “prijateljstvo, druženje, igra i zabava”. Ovaj festival, koji traje od 01. do 10. augusta, predstavlja sintezu različitih kulturnih dešavanja iz velikog broja evropskih zemalja, gdje moto ovog festivala dobija puni smisao i postiže željene efekte, a sjećanje na dobar provod i festivalski duh živi do narednog festivala.

U znak sjećanja na poznatog goraždanskog pjesnika i kompozitora Rade Jovanovića, u Goraždu se 18. juna 2005 održao prvi međunarodni festival pjesme i sevdaha “Rade Jovanović Goražde 2005.” Incijativa za održavanje ovog festivala potekla je od, takođe, jednog pjesnika i kompozitora Safeta Garčevića. Rade Jovanović volio je Bosnu i ljude i bio nadahnuće mnogim mladim talentima. Njegove pjesme s kojima su svoje karijere započinjali danas poznati i slavni izvođači narodne muzike, predstavljaju neprocjenjivu muzičku baštinu Bosne i Hercegovine. (”Jablani se povijaju”, “Ne pitaj me stara majko”, “Na obali Drine”, “Bolan ti ležim jarane”, “Kad sretneš Hanku”)

U čast jednog od najistaknutijih bh. književnika i pripovjedača Isaka Samokovlije početkom Januara održava se tradicionalna manifestacija “Dani Isaka Samokovlije - Sunce nad Drinom” koja traje više dana. Jedan dio manifestacije održava se i u Sarajevu. Ovim činom se obilježava godišnjica njegove smrti 15. januara 1955.godine.

Goraždanski Sajam jabuke traje tri dana i po strukturi je promotivan, izložbeni i edukativan. Cilj i namjera organizatora je da ova manifestacija Goraždu vrati izgubljeni status u oblasti voćarstva koje je imalo prije stotinu i više godina.

Spomenimo na kraju poznate ličnosti Goražda:
Isak Samokovlija – književnik,
Aziz Gluščević – Zisko – pjevač,
Elvir Laković - Laka – pjevač.

Sanski Most – Februar 14. 2009

bhradio — Sat, 14 Feb 2009 19:00:21 +0000

Sanski Most

Sanski Most je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se na rijeci Sani u regionu Bosanske Krajine između Prijedora i Ključa. Sanski Most administrativno pripada Unsko-sanskom kantonu Federacije Bosne i Hercegovine.

S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske općine bilo je naseljeno i u predhistoriji i vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve. Na to upućuju brojna nalazišta - gradine kako ih narod naziva. Ispitivanjem ovog terena utvrdjeno je 18 predhistorijskih lokaliteta, 19 iz doba rimske dominacije, a iz srednjeg vijeka 20 lokaliteta što pokazuje da je ovo područje bilo nastanjeno u kontinuitetu skoro 4000 godina. Izvanredni nalazi keramike, kostiju, željezni i bronzani objekti, nakit, noževi, pinceta, željezni kopljeni šiljci, ostaci stambenih objekata, nekropola ravnih grobova, svjedoče da je područje Sanskog Mosta u periodu od VI stoljeća p.n. e. nastanjivalo pleme Mezeja, kojeg spominju i antički izvori. Prema istraživanjima i do sada utvrdjenim naučnim činjenicama, Mezeji su bili moćno i snažno pleme sa utvrdjenim gradom kao rudarskim centrom koji se zvao Splonum, a nalazio se na rijeci Sani. Vidljivi ostaci materijalne kulture su srednjovjekovni gradovi i nekoliko nekropola sa stećcima. Oko 820 godine spominje se malo naselje po imenu Mren tj. luka Mren. Iz toga naselja se razvio grad po imenu Sanski Most ali taj razvoj je sporo tekao. Župa Sana prostirala se oko srednjeg i donjeg područja rijeke Sane sve do njenog utoka u Unu. Značajan srednjovjekovni grad na području sanske općine je grad Kamengrad. Pripadao je župi Sana, a bio je u vlasti knezova Babonića Blagajskih, čije je sjedište bilo u gradu Blagaju, desetak kilometara od ušća Sane u Unu. Vjerovatno su ga i sagradili knezovi Blagajski. O ranom srednjem vijeku pa sve do 13. vijeka, o ovom kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena.

Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i župe: sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. godine stanovništvo u “Donjim krajima” je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog Bana Mladena (katolika) i Knezova Hrvatinića (patarena). Uporedjujuci objavljena dokumenta dolazimo do zaključka da se naselje koje je danas izraslo u grad Sanski Most, u srednjem vijeku zvao Sana, u Osmanskom periodu ili bolje rečeno u periodu od XVII do XIX stoljeća nazivao Vakuf ili Kulen Vakuf, da bi iza austro-ugarske okupacije sasvim preovladao naziv Sanski Most. U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. godine oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. godine nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.

Nakon mnogih bitaka i promjene vladara sanska oblast od 1499. godine pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta. Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato, vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe. Kao kadiluk Kamengrad je osnovan između 1562 i 1574, kad je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Što se tiče teritorijalnog opsega Kamengrada kao kadiluka u najranije doba zna se da su mu, pored Kamengradske, pripadale još i nahije Sana ili Ključ, Sanica i Bilaj-Blagaj. Na teritoriji ovog kadiluka spominju se gradovi: Kamengrad, Pećigrad, Mala i Velika Kladuša, Šturlić, Podzvizd, Vranograč, Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan, Jezerski, Krupa, Otoka, Sanski Most i Cazin. Turci su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, koja su zvali palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se razvila iz palanke: Lušci Palanka i Tominska Palanka.

Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrativnu podjelu na kotare i okruge medju kojima je i kotar Sanski Most. U toku prvog svjetskog rata 1914-1918. godine Austro-Ugarska je mobilisala veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, i poslala ih na bojište prma Italiji, Srbiji i Rusiji. Kako je rat odmicao Austro-Ugarska je sa svojim saveznicima trpjela sve veće gubitke, te je na sanskom području 1917/18. godine bilo jako puno dezertera. Nakon poraza na balkanskom, a potom i italijanskom frontu, došlo je do pada Austro-Ugarske, te stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS od 1. decembra 1918. godine, odnosno Kraljevine Jugoslavije od 6. januara 1929. godine Sanski Most je bio središte sreza. Od 1929. do 1941. godine srez Sanski Most je u sastavu vrbaske banovine.

U toku II svjetskog rata na ovim područjima došlo je do masovnijeg odziva stanovništva koje je stalo u odbranu zemlje. Od značajnijih događaja izdvajamo Drugo zasjedanje ZAVNOBIH- a u Sanskom Mostu (30.6.-2.7.1944. godine ). Prema statističkim podatcima na području općine Sanski Most u toku II Svjetskog rata bilo je 3605 žrtava.

Po završetku II svjetskog rata krenulo se u obnovu porušenog grada, te u jednom članku Enciklopedije Jugoslavije iz 1968. godine stoji zapisano: “Sanski Most, varoš i središte općine u srezu Banja Luka. Leži na 158 m nadmorske visine. Ima pilanu, građevinsko i električno preduzeće, tvornicu panel ploča, ciglanu, rudnik uglja u Kamengradu, te stovarište duhana. Kroz Sanski Most prolazi uskotračna pruga Prijedor-Drvar-Lička Kaldrma”.

Uoči agresije na BiH 1992. godine jednonacionalni sastav komande brigade i komandi bataljona Šeste sanske brigade najrječitije govori u prilog činjenici da se bivsa JNA otvoreno stavila na stranu srpskog naroda. Neposredno uoči udara i zauzimanja vitalnih objekata u Sanskom Mostu 20. aprila 1992. godine SDS i komanda Šeste sanske brigade sproveli su široku i snažnu propagandnu kampanju sa ciljem ukazivanja domaćoj i medjunarodnoj javnosti da su Bošnjaci ti koji su se pripremili i otpočeli sa oružanim sukobima. Kompletan sastav brigade i policijskih snaga angažiran je 25.5.1992. godine s ciljem totalne okupacije područja općine Sanski Most. Izvedena je sveobuhvatna vojna akcija čisćenja terena i likvidiranja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.

U Augustu/Septembru 1995 vodjene su borbe za Sanski Most. Jedinice Armije BiH na čelu sa Gen. Dudakovićem i Gen. Alagićem uspjele su poraziti neprijatelja i osloboditi Sanski Most. Sanski Most je najveća čaršija koju je oslobodila Armija BiH, a ujedno jedan od najvećih uspjeha postignut kroz četiri godine rata.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Sanski Most imala je 60.307 stanovnika, raspoređenih u 75 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Sanski Most ušao je u sastav Federacije BiH.

Prema istom popisu, sam grad Sanski Most je imao 17.144 stanovnika, od čega:
Srba - 46%,
Bošnjaka - 42%,
Hrvata - 4%,
Jugoslavena - 5%, i
ostalih - 3%.

Pozivni telefonski broj Sanskog Mosta je 37 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Sanskog Mosta je 79,260

Sanski Most 2

Općina Sanski Most smještena je u srednjem toku rijeke Sane sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku, sa brojnim planinskim vrhovima koji prelaze 1000 metara nadmorske visine: Crni Vrh (1377 m ), Trovrh (1363 m ) i Suhopoljski Vrh (1249 m ). Područje Sanskog Mosta bogato je vodotokovima. Ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu, Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, nalazi se jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na ovom području ima i nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska pećina. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

Sanski Most je grad koji je veoma bogat kulturnim zbivanjima. Manifestacija “Ljeto na Sani” organizuje se u julu mjesecu. Obogaćuju je mnoge aktivnosti kao što su: Razne izložbe slika, konjičke utrke, tradicionalni skokovi sa mosta kao i takmičenje u vožnji bicikla i takmičenje u ribarstvu.

U sklopu Doma mladih u Sanskom Mostu djeluje Sekcija gitare, synthetisera i bubnjeva, zatim Likovna, Dramska i Novinarska sekcija, a aktivne su i Šahovska, Stono-teniska i Košarkaška sekcija.

Ono što karakteriše privrednu teritoriju Sanskog Mosta je veoma povoljan geoprometni položaj, vode koje imaju značajan potencijal za višenamjensko korištenje, zemljište, šume i mineralne sirovine, kao značajna osnova za proizvodnju, prirodne ljepote i pogodnosti za turizam, klima koja je povoljna za razvoj mnogih djelatnosti… Fenomen ovog područja je devet rijeka, medju kojima izrazito lijepa Sana, jedna od “krajiških ljepotica”. Ona čini izuzetnu pejzažnu vrijednost, uljepšana poznatim vodoskocima i brzacima. Medju mnogobrojne prirodne ljepote spadaju i zastićeni spomenici prirode: vrela rijeke Sane, izvori rijeke Dabar i Zdene, vodopad Blihe “Blihski skok”, pećina Hrustovača i Dabarska pećina. Osnovni hidroenergetski potencijal cijelog USK-a predstavlja sliv Una-Sana. Postojeći vodotoci ovih rijeka raspolažu ukupnim padom od 1173 m i velikom energijom, koja bi se mogla realizirati izgradnjom hidroelektrana, tako da je projektima ulaganja u Sanskom Mostu predvidjena izgradnja nekoliko minihidroelektrana. I sanska privreda je kao i ukupna privreda BiH u tranziciji. Višegodišnja agresija i ratna razaranja doveli su i sansku privredu u izuzetno težak položaj. Ovo područje po svom geološkom sastavu predstavlja značajnu i perspektivnu bazu prirodnih mineralnih sirovina za razvoj rudarstva, energetike i industrije. U predratnom periodu intenzivirana je eksploatacija rudnog bogastva: uglja na području Kamengrada, boksita, proizvodnja opekarskih proizvoda. Dosadašnji razvoj ovih kapaciteta baziran je na nedovoljno izvršenim istražnim radovima. Optimalno rješenje koje je planirano u okviru ulaganja u USK je izgradnja TE u Kamengradu koja bi riješila snabdijevanje električnom energijom i toplifikaciju grada. Na ovom području otkrivena su i značajna ležišta gline i kvarcnog pijeska. Ne treba zanemariti ni šumski fond ovog područja koji ima odlične razvojne šanse za drvnu industriju ne samo za USK, nego i cijelu BiH (proizvodnja ploča iverica). Šumarstvo i prerada drveta na ovom području imaju dosta dugu tradiciju. Mogućnosti ovog područja usmjerene su i na razvoj turizma kojeg treba favorizirati. Planine koje okružuju Sanski Most bogate su lovnom divljači, a rijeka Sana i njene pritoke predstavljaju pravi raj za ribolovce. Na ovom području pažnja se posvećuje razvoju poljoprivrede i stočarstva za što postoje razvojni projekti. Povoljan klimatski faktor predstavlja dobru osnovu za poljoprivrednu proizvodnju tako da bi sanska regija mogla dati značajan doprinos u proizvodnji hrane.

U općini Sanski Most se nalazi sedam osnovnih škola, te tri srednjoškolske ustanove i to: gimnazija Sanski Most, MSŠ Sanski Most, koje su smještene u srednjoškolskom centru, te srednja poljoprivredna škola Sanus Futurum.

Na kraju spomenimo poznate ličnosti Sanskog Mosta:
Amir Kazić Leo - pjevač
Amir Talić – novinar i kniževnik
Ismet Kurtović – pjevač
Kemal Malovčić - pjevač

Posušje – Februar 07. 2009

bhradio — Sat, 07 Feb 2009 19:00:15 +0000

Posušje

Posušje je grad i središte istoimene općine u Zapadnohercegovačkom kantonu u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad leži na 675 metara nadmorske visine. Posuški kraj obuhvata četiri stepeničasto poredane krške zaravni (Posuško i Virsko polje, Tribistovo, Rakitno te planinsko područje oko Blidinjeg jezera) i nalazi se na raskrižju putova: Mostar – Imotski – Split, Mostar – Tomislavgrad – Livno te Ploče – Ljubuški – Grude – Rama – Gornji Vakuf – Travnik (Put u izgradnji).

Očito je da korijen imena Posušja označuje sušni kraj, što je i bilo temeljno obilježje ovog kraja kroz vijekove.

Iz razdoblja mlađeg kamenog doba na prostoru općine Posušje postoje ostaci čovjeka, koji potiču sa lokaliteta Vukove njive, Iličinova lazina, Prataruše i Žukovička pećina u Viru. U mlađem neolitiku na ovim je prostorima dominirala hvarsko-lisičićka kultura, a u bakrenom dobu u Hercegovini je prevladavala tzv. “vrpčasta keramika” u sklopu “Posuške kulture”.

U bronzano je doba, može se slobodno reći, bujao život na prostoru općine Posušje.

Željezno doba je vrijeme formiranja Ilirskih plemenskih zajednica, njihovih doticaja putem trgovine sa Italskim poluotokom, Grcima, i brojnim i krvavim ratovima sa Rimljanima. Prostor općine Posušje zasigurno je pripadao ilirskom plemenu Delmati. Delmati su bili izrazito stočarski i ratnički narod, čvrst kao kamen na kojem su živjeli, u nizu ratova tokom II i I stoljeća p.n.e., pružali su otpor velikoj Rimskoj državi. Toliko su Delmati zadivili svoje protivnike Rimljane da su kasnije čitavu pokrajinu, mnogo veću od Delmatske zemlje, nazvali Dalmacijom.

U vrijeme Rima na prostoru čitave općine Posušje postoje naselja, utvrde i grobišta. Od naselja je, po svemu sudeći bio najvažniji Gradac, gdje su postojale dvije utvrde i naselje, te poznata kasnoantička kršćanska bazilika, dok je na prostoru Čitluka, u Dočićima, postojala rimska Vila Rustika. Na prostoru Čitluka, u blizini Orlovog kuka, također se nalazila rimska utvrda kao i u Plišivici na Vinjanima, dok je u Viru takva utvrda bila na lokalitetu Gradina iznad Glavice. U Tribistovu su se nalazile dvije rimske utvrde kao i u Sutini u Rakitnu, dok je u Petrovićima postojala utvrda i bazilika.

U 7. vijeku su se na historijskoj pozornici pojavili Slaveni, koji na jugu osnivaju svoje prve kneževine, a zatim u vrijeme Tomislava i kraljevinu Hrvatsku. U kasnijim razdobljima Posušje je uglavnom pripadalo velikaškoj obitelji Nelipića iz Sinja. Tako se i ime Posušje u pisanim dokumentima prvi put spominje 1378. godine u opisu sabora koji je sazvala Margareta, udovica plemića Ivana Nelipića. Drugi put se Posušje spominje 1403. godine u jednom dokumentu vezanom za trgovačke odnose Dubrovčana i Bosne. Značajan je treći spomen Posušja iz 1408. godine u jednoj povelji bosanskog kralja Ostoje gdje se Posušje naziva Župom. Tom prilikom kralj je Ostoja Posušje darovao plemićkoj obitelji Radivojevićima.

Posuški kraj je postao graničnim područjem između Osmanskog carstva i Venecije, i kao takav je zadobivao velike rane.

1878. godine Austrougarska je uspostavila najprije protektorat, a zatim je 1908. izvršila i aneksiju Bosne i Hercegovine. Austrougarska vlast je radila na poboljšanju privrednih prilika u zemlji isto kao i na razvoju školstva.

1918. godine ovaj kraj je bio dio Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavije. 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček stvorena je Banovina Hrvatska u koju je ušao i posuški kraj. Za vrijeme NDH 1941- 1945., područje današnje općine Posušje podijeljeno je između dviju velikih župa; Velika župa Hum i Velika župa Lašva-Pliva.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Posušje imala je 17.134 stanovnika, raspoređenih u 19 naselja.

Prema istom popisu sam grad Posušje je imao 3.913 stanovnika, od čega
Hrvata - 98%,
Jugoslavena – 1%, i
ostalih - 1%.

Pozivni telefonski broj Posušja je 39 uz 387 za BiH.
Poštanski broj Posušja je 88.240

Posušje 2

Na području Posušja nalazi se dosta kulturno-historijskih spomenika, među kojima se ističu stare gradine iz neolita i ilirskog doba, Rimska utvrda u Gracu, ostatci rimskih cesta, preko 20 latinskih natpisa na kamenu, Ranokršćanska bazilika iz IV stoljeća, otkrivena i konzervirana 1971. – ‘76., i skoro u svakom selu po najmanje jedna nekropola sa stećcima kao srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. U Rastovači kraj Posušja rođen je fra Grgo Martić, poznati franjevac i glasoviti pjesnik. U posuškom kraju svjetlo dana ugledao je i fra Petar Bakula, neumorni graditelj, pisac i znanstvenik.

Posušje ima i svoje prirodne ljepote, kao što su: visoka planinska ljepotica Čvrsnica sa 2.228 m n. v. s njezinim impresivnim obroncima te Blidinje jezero, Masna Luka s više bistrih planinskih izvora i prekrasnom jelovom i borovom šumom, akumulacija Tribistovo, Brina – zanimljiv krški te donedavno čovjeku nepristupačan kanjon Ričine – i izvor Žukovice u Zagorju. Blidinje jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Smješteno je na 1185 metara nadmorske visine. Jezero je površine oko 6 km² - dugačko oko 2,5 km, široko oko 2,1 km, a maksimalna dubina jezera, tek na pojedinim mjestima, je oko 3 metra. Inače, jezero je jako plitko, prosječna dubina mu je oko pola metra. Zimi se jezero smzne, a led mu je često debeo do 80 cm. Voda u jezero dolazi (prvenstveno) s okolnih planina, Vrana i Čvrsnice, otapanjem snijega. Ljeti velik dio vode iz Blidinja nestaje u ponorima, zbog čega znatno opadne razina jezera. Područje Blidinja jedinstvena je prirodna pojava, koja sadrži endemske vrste biljnog i životinjsk
og svijeta, mnogo izvora čiste, pitke vode, arheološka nalazišta. Jezero se nalazi na područiju općina Posušje i Tomislavgrad.

Zbog svojih povoljnih geomorfoloških osobina i prekrasnih krajolika, dana 30. marta 1995. godine to je područje proglašeno parkom prirode. U jezeru se nalaze brojne porodice klena, oštrulje, podbile i kalifornijske pastrmke.

Pored toga ovaj se kraj nalazi u zaleđu Jadranskog mora i ima tipično planinsko područje oko Blidinjeg jezera s fascinirajućim planinskim obroncima te bogatim lovištem. Stoga je za nadati se da će Posušje u bliskoj budućnosti biti upisano u turističke prospekte.

Klima u Posušju je specifična rasporedom dijelova općine. Dok je u samom Posušju i Vir-u na jugu submediteranska klima (s utjecajem kontinentalne), u sjevernom dijelu općine, u područjima Rakitna, Tribistova, te Blidinja preovladava kontinentalna i planinska klima tako da se može sa sigurnošću reći da se Posušje nalazi na prirodnoj granici između submediteranske i kontinentalne klime.

Posuško polje se nalazi na nadmorskoj visini od oko 610 m, Virsko polje na oko 520 m, Rakitno na oko 900 m, te područje Blidinje jezera na oko 1185 m i više.

Do četrdesetih godina prošlog stoljeća Posušje je bilo zaostalo sa svega 6 četverorazrednih osnovnih škola, sa desetak učitelja i ukupno 25 uposlenih. Pedesetih godina pristupilo se intenzivnoj gradnji škola tako da je gotovo 100% djece obuhvaćeno osnovnim obrazovanjem. To je omogućilo otvaranje gimnazije koja je kasnije zamijenjena strukovnim usmjerenjima. Otvarane su i radne organizacije, primjerice: Polivinil Ukraskamen, Rudnici boksita i Tvornica kružnih pila.

U Posušju djeluju i dvije radio postaje. Radio Posušje - počelo sa radom 1984. godine i RadioPlus osnovan polovicom 2007. godine.

U Posušju postoje dva sportska kluba NK Posušje i KK Posušje. NK Posušje igra na stadionu Mokri dolac kapaciteta 5500 sjedećih mjesta dok košarkaši nastupaju u novosagrađenoj dvorani kapaciteta 1000 mjesta. Pored njih u Posušju još djeluju taekwondo klub, teniski klub, karataški, rukometni, kuglački i dva boćarska kluba. Navijači posuških klubova su Poskoci koji su dobili ime po najvećoj i najopasnijoj zmiji otrovnici u Europi, a uvelike obitava na području Zapadne Hercegovine. U Posušju je također 2006. osnovan i golf klub “Posušje”.

Spomenimo na kraju poznate osobe Posušja:
Fra Grgo Martić, pisac
fra Petar Bakula, graditelj, pisac i znanstvenik
Jure Protrka, glumac
Ante Ramljak, pisac
Čedomil Čekada, pisac
Šimun Čuturić, pisac
Stjepan Tokić, pisac
Ferdo Kovač, kipar, slikar i pjesnik.

Široki Brijeg – Januar 24. 2009

bhradio — Sat, 24 Jan 2009 11:54:47 +0000

Široki Brijeg

Široki Brijeg je grad u južnom dijelu Bosne i Hercegovne i središte Zapadnohercegovačkog kantona. Smješten na rijeci Lištici, oko 20 km zapadno od Mostara.

Ostaci gomila i gradina iz ilirskog vremena potvrđuju da je područje Širokog Brijega u predhistorijskom vremenu bilo gusto naseljeno. I u antičko doba, kad je ovaj kraj bio pod rimskom vlašću, bujao je život. Iz tog vremena istraženi su kasnoantički ostaci rimske utvrde (refugija) u selu Biogracima i bazilika u Mokrom, a i drugdje se nalaze tragovi utvrda i puteva. Današnja Matijevića gradina krije ostatke veće utvrde-grada, vjerovatno Mokriskika, što ga sredinom X vijeka spominje Konstantin Porfirogenet. Bazilika u Mokrom rušena je i podizana, te je i u srednjem vijeku služila svojoj svrsi. U njezinoj je blizini nekropola sa stećcima, a ima ih i drugdje. Oni brojnošću i veličinom navode na zaključak da je ovaj kraj od XII do XV vijeka bio gusto naseljen i bogat. Iz tog vremena u selu Kočerinu sačuvao se najduži natpis na stećcima pisan bosančicom, poznat pod imenom Kočerinska ploča. Obilježavala je grob velikaša Vignja Miloševića, koji je preminuo 1404. godine. Natpis na stećku glasi:

“A se leži Viganj Milošević.
Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralja Ostoju.
I u to vrime dojde i svadi se Ostoja kralj s Hercegom i z Bosnom.
I na Ugre poje Ostoja.
To vrime mene, Vignja, dojde končina.
I legoh na svome plemenitom pod Kočerinom.
I molju vas ne nastupajte na me.
Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako sam ja.”

Široki Brijeg

U Borku, nedaleko od izvora rijeke Lištice, sačuvani su ostaci manjeg srednjovjekovnog grada-utvrde. Dolaskom pod Osmanlije sredinom druge polovine XV vijeka narod se ovog kraja razbježao i prorijedio. Osmanski popisi u Hercegovini pokazuju da se narod zadržao samo u brdskim selima. Kao jedine vođe s preostalim narodom pokazali su se franjevci.

Novija historija širokobriješkog kraja usko je vezana uz gradnju samostana na Širokom Brijegu 1846. i uz njegovo djelovanje, čime je otpočelo duhovno, civilizacijsko i kulturno djelovanje katoličke crkve. Gradić je počeo nastajati početkom XX. vijeka oko vodenice Ćemer, pa se u početku istim imenom zvalo i samo mjesto. Nakon putnog povezivanja s Mostarom god. 1900. neki bivši fratarski učenici i poduzetni ljudi iz obližnjih sela podigli su dućane i gostionoce, i tako je nastao gradić, koji se po rijeci Lištici prozvao Lišticom. Ipak, otkako je postao administrativnim središtem pa sve do 1952, službeni naziv općine i kotara bio je Široki Brijeg. I sam grad i njegove najstarije ustanove vuku korjene iz samostanskih ustanova i djelovanja. Osim klasične gimnazije, samostan je u XIX i XX vijeku osnovao i vodio: pučku školu, apoteku, dućane, vodenicu, stolarsku radionicu, sagradio je: kameni most na Ugrovači (1868.), gimnazijsku zgradu (1924.-31.), đački dom (1929.-32.), hidroelektranu (1934.), osnovao je muzej s arheološkom, numizmatičkom, etnografskom, geološko-biološkom i drugim zbirkama. Također su ustanovljeni duhački i tamburaški orkestri, više samostalnih biblioteka, pokrenuti su tečajevi za opismenjavanje, posredovala su se osnovna znanja o povrtlarstvu i voćarstvu. Samostan je uz to osnovao i prvu banku, a državne je vlasti podsticao na osnivanje pošte, gradnju kanala za navodnjavanje, te na osnivanje stanice za otkup i djelomičnu preradu duhana, i u svim je spomenutim pothvatima sudjelovao ili je bio glavni nosioc. Kao vanjski znak i kruna svih tih silnih nastojanja i uspjeha može se uzeti kamena romanička bazilika s dva zvonika, kojoj su temelji postavljeni 1905., a pokrivena je 1911.

Austro-ugarske vlasti nisu bile naklone franjevcima u Bosni i Hercegovini, a Kraljevina Jugoslavija još manje. Ipak su oni i na Širokom Brijegu i drugdje uspješno ostvarivali sredinom XIX vijeka zacrtane programe.

Partizani su 7. februara 1945. zauzeli Široki Brijeg. Pri tom su ubili 30 franjevaca, te više desetina nenaoružanih stanovnika, a sljedećih mjeseci i godina na stotine nedužnih ljudi, čime je navodno ubijen svaki deseti stanovnik Širokog Brijega. Partizani su uništili kulturno blago samostana, zajedno sa inventarom, a zgrade su teško oštećene. Dvije godine nakon rata spaljene su matične knjige, a franjevci protjerani s namjerom da se Široki Brijeg uništi kao duhovno i kulturno središte hercegovačkih Hrvata.

Mjesto se ipak postupno oporavljalo, mada je za cijelog vremena Jugoslavije živjelo tihim i uspavanim životom male kraške provincije. Ipak posebni događaji bila su tzv. marijanska hodočašća 1971., kao i veoma posjećena hodočašća katoličke mladeži iz cijeloga svijeta, koja su se u Širokom Brijegu ponavljala svake godine. 1980-ih godina samostan je s oko 3600 vjeroučenika u 146 školskih odjela ponovo mogao govoriti o nekim zlatnim vremenima.

1970-ih godina samostan je počeo sistematski djelovati i izvan strogo religioznih i karitativnih okvira. S početka usputno s duhovnim programima i bez najave, potom s najavama i osvrtima u medijima, priređivao je likovne izložbe, organizirao dramsku grupu koja je uspješno djelovala, potom je (1979.) uređena Samostanska riznica i Biblia pauperum gdje je prošlost kraja i samostana data u slikama i s kartografskim prikazima. Franjevačka galerija otvorena je 1990. godine. Ona posjeduje preko 1500 umjetnina, počevši od slika starih majstora (XVII-XIX st.), preko klasika do slika i skulptura savremena likovnog izraza. Uspješno je djelovala i u vrijeme proteklog rata i bila je pokretačem i nosiocem priprema u osnivanju Likovne akademije Univerziteta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. Najveći vjernički skup je 15. augusta, jer su crkva i samostan, kao i Hercegovačka franjevačka provincija, posvećeni Marijinu uznesenju na nebo. U proteklom ratu crkva i samostanske zgrade ostale su neoštećene, iako je grad raketiran i bombardiran u više navrata.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Široki Brijeg imala je 27.160 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja. Prema istom popisu, sam grad Široki Brijeg imao je 5.039 stanovnika, od čega:
Hrvata - 99% i
Ostalih - 1%
Pozivni telefonski broj Širokog Brijega je 39 uz 387 za BiH
Poštanski broj Širokog Brijega je 88.220
Široki Brijeg — Drugi dio

Naselje Široki Brijeg podignuto je u 19. stoljeću, kad se Srebrna franjevačka provincija cijepa na dva dijela, što zbog volje Ali-paše Rizvanbegovića, što zbog duhovnih potreba vjernika. Crkva podignuta na istoimenom uzvišenju, čija je gradnja počela 1846. godine, postat će uskoro središtem duhovnog i kulturnog života Hrvata u zapadnoj Hercegovini. Sveta stolica je dekretom odobrila osnutak samostana 1844. Godine, a mjesto za samostan dobiveno je kao poklon od Salih-bega Bakamovića 1845. godine. Početkom dvadesetog stoljeća tu se podiže i čuvena franjevačka klasična gimnazija s konviktom, čiji učenici bijahu i Antun Branko Šimić, Lucijan Kordić, Dominik Mandić. Niže samostana diže se naselje na rijekama Lištici i Ugrovači, čije vode čine pravu oazu u hercegovačkom kršu.

Široki Brijeg za vrijeme stare Jugoslavije bijaše jak centar hrvatstva, takoreći kovačnica nacionalne svijesti. Agonijom karađorđevićevske države ovdje, pod pokroviteljstvom crkve, jača radićevski populizam, a izbijanjem Drugog svjetskog rata, jednim dijelom i ustašluk. Pobjedom partizanske vojske, koja je širokobriješki samostan tretirala kao snažno ideološko uporište, komunističke vlasti kažnjavaju cijelo naselje, masakriraju franjevce, a mjestu brišu čak i ime. Grad se u socijalističkoj Jugoslaviji zvao Lištica, a puk je, sve do Mostarskog savjetovanja 1966. godine, bio surovo kažnjavan, hapšen i maltretiran od rankovićevske policije, tako da su mnogi mladići završavali u zatvoru ili, još češće, u emigraciji.

Dolaskom ekipe Branka Mikulića na čelo bosanskohercegovačke socijalističke države mjesto se uvodi u modernu političku i privrednu mapu Jugoslavije, a u gradu niču prve moderne tvornice, škole i hoteli. Franjevački samostan ponovno postaje snažno kulturno središte, s muzejom i čuvenom likovnom galerijom. Početkom agresije na Bosnu Širokobriježani zaustavljaju kolonu tenkova jugoslavenske vojske u pohodu na Kupres. Mjesto je danas snažan industrijski i trgovački centar.

Široki Brijeg ima submediteransko-planinsku klimu. Zime su ovdje svježe i nerijetko hladne, a ljeta topla. U Širokom Brijegu se danas nalaze Prva i Druga osnovna škola, gimnazija fra Dominika Mandića, zanatska, elektrotehnička i ekonomska škola te likovna akademija. Široki Brijeg poznat je po mnogim talentima Glazbene škole, koja i danas broji i do 100 učenika srednje i osnovne škole. Široki Brijeg je jak sportski grad s obzirom na njegovu veličinu. Ima jednu od najljepših košarkaških dvorana u BiH, a ima i nogometni stadion ‘Pecara’ i teniski centar ‘Đulić’.

Spomenimo na kraju i poznate osobe Širokog Brijega:
Patricia Penavić, tajnica bivšega predsjednika SAD Billa Clintona
Marijana Mikulić, glumica
Petar Leventić, glumac
Vinko Kraljević, glumac
Stanko Barać, košarkaš
Stanko Bubalo, nogometaš
Mario Bazina, nogometaš
Ivan Mikulić, pjevač

Doboj – Januar 17. 2009

bhradio — Sat, 17 Jan 2009 21:00:40 +0000

Doboj

Doboj je grad u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Leži na 146 m nadmorske visine, na lijevoj obali rijeke Bosne između ušća rijeka Usore i Spreče u Bosnu.

Rezultati arheološko - historijskih istraživanja, pokazuju postojanje jednog, inače vrlo rijetkog kontinuiteta ljudskog naseljavanja i življenja oko Doboja. Od najstarijih epoha prahistorije, u svakom vremenskom razdoblju, ovdje su živjeli ljudi. Na samom ušću Usore u Bosnu otkriveni su ostaci ljudskog staništa sa brojnim predmetima čija se starost procjenjuje na oko 35,000 godina. Tekovine koje je čovjek ovog područja ostavio, prenijele su se u novi kulturni stupanj neolit (mladje kameno doba) koje je značilo ogroman korak naprijed u razvitku društva. Novo razdoblje razvitka ovog kraja počinje rimskim osvajanjem i vladavinom.

Već su stari Rimljani bili svjesni strateške vrijednosti ovog prostora, pa su u 1. vijeku ovdje sagradili Kastrum, kulama zaštićeno vojničko utvrđenje na ušću Usore u rijeku Bosnu. Kraj njega je nikla Canabea, valjda najstarije naselje gradskog tipa na našem prostoru, a o bitisanju ljudi u ovim objektima do 19. vijeka je svjedočilo vojničko groblje, uništeno kasnijom gradnjom. Temelji Kastruma su očuvani do danas, a najveći dio kamenih zidina prenijet je u 13. vijeku radi podizanja tvrđave.

Slaveni su stigli između 7. i 9. vijeka, rušeći staro i gradeći svoje. Razorivši kasnoantičku Refugiju, krajem 9. vijeka primili su hrišćanstvo i podigli prvu crkvu, na lokaciji poznatoj kao Crkvina na Usori. Štiteći se od brojnih neprijatelja koji su neminovno putovali riječnim dolinama, novi stanovnici su prvo podigli utvrdu od pečene gline, koja je uglavnom uklonjena gradnjom nove, kamene tvrđave. U to vrijeme nastajala su i jezgra ruralnih naselja Kostajnica, desno od ušća Spreče, Pridol (Pridjel), pri dolu ispod masiva Ozrena, Malkovac (Miljkovac) iznikao preko puta većeg Velkovca. Kamena tvrđava, simbol Doboja, podignuta je u 13. vijeku, u vrijeme kada je župom Soli i Usora vladao srpski kralj Dragutin Nemanjić. Bilo je to i vrijeme kada je počelo formiranje varoške jezgre, sa gradskim trgom, crkvom, drvenim kućama i grobljem.

1415. godine, kada se Doboj prvi put pominje u pisanim dokumentima, su Osmanlije, uz pomoć bosanskih snaga potukli ugarsku vojsku koju je kralj Sigismund poslao dolinom rijeke Bosne da bi povratio izgubljeni uticaj u tim krajevima. Tom osmanskom pobjedom prekinut je ugarski uticaj u srednjovjekovnoj Bosni. Osmanlije su osvojili Doboj 1503. godine i držali su u njemu posadu, s kraćim prekidima, sve do 1835. Kada je poslije bitke kod Sente princ Eugen Savojski prodro u Bosnu sa oko 6,500 ljudi, posada Doboja mu se predala bez borbe 16. oktobra 1697. U austrijsko-osmanskom ratu, 1716.-18., poslije pada Bosanskog Broda, Dervente i Bosanske Gradiške, Austro-Ugari su uputili jedan odred prema Doboju koji je zauzeo i zapalio grad, ali tvrđavu koja je bila ojačana sa oko 1 000 vojnika nije mogao osvojiti. Početkom 18. vijeka, Osmanlije su osnovali dobojsku kapetaniju koja je obuhvatala grad i okolinu, a pripadala je tešanjskom kadiluku. Tokom XIX stoljeća Doboj se još spominje u vezi sa mnogobrojnim bunama Muslimana i raje, naročito u vezi sa početkom “Zmaja od Bosne” Husein kapetana Gradaščevića. Sa ovim dogadjajem Doboj ulazi u predvečerje Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Austro-ugarske okupacione trupe, koje su nadirale u pravcu Doboja, naišle su na neočekivani spontani otpor naroda.

Dolazak Austrougarske znači vladavinu novog, evropskog okupatora sa konceptima modernog privređivanja i ciljem intenzivne eksploatacije prirodnih bogatstava. Drumovi su pokriveni kamenom tucanikom, a dobojska varoš je krenula u dolinu. Sinagoga u njoj je podignuta 1871. godine, a 1882. sagrađena je pravoslavna crkva na Popovom brdu. Stigla je željeznica, sagrađena nova stanica i oko nje gradski trg. Na Usori je niklo industrijsko naselje, 1892. sagrađena je prva fabrika šećera, a 1910. godine sagrađena i katolička crkva Srca Isusovog.

Austrougarska monarhija odlazi nakon 1. svjetskog rata i krvavog traga logora kroz koji je prošlo oko 45,000 interniraca, uglavnom žena, djece i staraca iz Podrinja, Hercegovine, Srbije i Crne Gore, od koji je 10,000 zauvijek ostalo ovdje. Kroz logor je prošao i nobelovac Ivo Andrić. Nova država se trudi da prati savremene tokove, pa 1922. varoš dobija vodovod, a 1925. električnu rasvjetu. Rast i razvoj grada doveli su do toga da je 1933. postao i zvanično sjedište sreza. 1940. završen je i betonski most preko rijeke Bosne kod ušća Spreče, ali je on prvo oštećen savezničkim bombama, a Nijemci ga prilikom povlačenja 1945. ruše.

Oružane borbe u Drugom svjetskom ratu oko Doboja su počele 23. augusta 1941. Godine napadom ustanika na Doboj, Gračanicu, Maglaj i više drugih manjih uporišta. Oslobođen je veći dio grada i izvršena jedna od najvećih diverzija toga vremena u Evropi. Dignuto je u zrak oko 150 vagona sa municijom koja je bila pripremljena za transport na istočni front. Kao odgovor okupatora je uslijedila “Operacija Ozren”. Doboj je bio izuzetno važan Nijemcima a posebno u završnim operacijama aprila 1945. pri povlačenju dijelova grupe armija E dolinom rijeke Bosne prema Bosanskom Brodu. Doboj je konačno oslobođen u zoru 17. aprila 1945. godine kada su se Nijemci povukli iz grada, a u isti ušle jedinice partizana. Dobojska opstina je dala revoluciji pet narodnih heroja Ismeta Kapetanovića, Miloša Kupresa, Josipa Jovanovića, Simu Lukića i Refika Bešlagića.

4. augusta 1991. godine u Doboju je održan miting za mir na kome je prisustvovalo oko 10.000 ljudi. Miting je održan u Parku narodnih heroja i prestavljao je simboličan pokušaj građana Doboja da se odupru nadirućem nacionalizmu. Medjutim, SDS je početkom maja 1992. godine u Doboju po uzoru na druge općine u BiH formirao Krizni štab i pruzeo vlast. Bošnjaci i Hrvati su protjerani iz svojih sela i grada 1992. godine.

Protjerano je ukupno 61,000 ljudi, uključujući 40,000 Bošnjaka i 13,000 Hrvata. Ukupan bilans poginulih i nestalih osoba je 2,201 ubijenih, i 110 nestalih.

Uporedo stim, razoreni su mnogobrojni muslimanski i katolički vjerski objekti.

Doboj je jedan od rijetkih gradova za koje se može reći da je povratak izbjeglica uspješno proveden. Grad je tako uspio da zadrži svoj prijeratni multietnički karakter u mjeri koliko je to bilo moguće. Vratilo se oko 10 000 prijeratnih stanovnika koji su bili prinuđeni da napuste svoje domove. Rekonstruišu se vjerski objekti.

Situacija je daleko od idealne, ali napredak je vidan na svakom koraku.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Doboj imala je 102.549 stanovnika, raspoređenih u 72 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, veći dio općine Doboj ušao je u sastav manjeg entiteta.

Prema istom popisu, sam grad Doboj je imao 27.498 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 41%,
Srba - 29%,
Hrvata - 10%,
Jugoslavena - 16%, i
Ostalih - 4%.

Pozivni telefonski broj Doboja je 53 uz 387 za BiH
Poštanski broj Doboja je 74,000.

Doboj 2

Na prostoru oko ušća rijeka Usore i Spreče u Bosnu, širokoj geografskoj zoni pobrđa preko koga se Balkan preliva u Panoniju, mjestu koje su istoričari često nazivali VRATA BOSNE, nastao je grad Doboj. Iako je u istorijskim spisima pominjan tek u 15. vijeku, činjenice i arheološki nalazi govore da je čovjek ovdje živio i gradio nastambe u svim epohama praistorije, a aluvijalna ploča proširene doline rijeke Bosne je izvorna, najstarija aglomeracija varoši. Geostrateški značaj mjesta uslovio je njegovo dalje postojanje i postepeni razvoj u ono što se danas naziva grad. Njegovo mukotrpno nastajanje na prirodnom komunikacionom čvorištu trajalo je više od šest vijekova, a nezamjenjljiva potreba postojanja baš na tom mjestu bila je usud, sreća i patnja. Doboj ima izuzetno povoljan geografski položaj, a tu se prije svega misli na komunikacijski značaj. Naime, duž prostranih riječnih tokova Bosne, Usore i Spreče razvio se, kako drumski tako i željeznički saobraćaj, dobijajući svoj puni smisao na mikroplanu, tj. ostvarujući povezanost dvaju makroregija (srednjevropska i mediteranska), a time i osnove za nastajanje i razvoj ostalih grana privrede.

U geomorfološkom smislu, na ovom prostoru se smjenjuju različiti oblici. Sjeverni dio općine Doboj karakterišu brežuljkasti tereni, koji se blago spuštaju u ravničarske prostore (riječne doline) sa aluvijalnim zaravnima, dok ka jugu ovi brežuljkasti tereni postaju viši, oslanjajući se na planinske masive sa juga.

Sa hidrološkog aspekta prostor općine Doboj se može označiti kao relativno bogat. Njegovu osnovu čine tok rijeke Bosne i slivovi Usore i Spreče, kao i tok rijeke Ukrine koja čini sjeveroistočnu granicu opštine Doboj sa svojim pritokama, rijekom Ilovom na sjeverom dijelu Krnjinskog područja i rijekom Radnjom na južnom dijelu.

Na klimatske uslove koji vladaju na ovim prostorima, prema prethodnim konstatacijama, najviše utiče sjeverni peripanonski dio, koji pripada umjereno – kontinentalnom panonskom pojasu, a to znači da su ljeta topla a zime umjereno hladne.

Padavine su uglavnom raspoređene, a najintezivnije su u periodu maj – juni, kada su i najpoterbnije poljoprivrednim kulturama. Prosječno ostvarena količina padavina kreće se od 1000 – 1100 mm / m2.

Doboj je grad razvijene metalne, tekstilne, hemijske i prehrambene industrije, zatim saobraćaja, poljoprivrede, građevinarstva i trgovine.

Doboj je najveći željeznički čvor u BiH, i jedan od najvećih na Balkanu.

Doboj je i pravi sajamski grad. Međunarodni sajam male privrede DOBOJEXPO okuplja veliki broj domaćih i stranih privrednika, što doprinosi uspostavljanju direktnih veza između lokalnog, regionalnog, republičkog i međunarodnog tržišta.

Trenutno je dobojski kraj jedan od najaktivnijih po pitanju investicija u BiH. U blizini rudnika u Stanarima gradi se TE Stanari snage 420 MW. Projekat TE Stanari predstavlja jednu od glavnih investicija u energetskom sektoru Bosne i Hercegovine.

Termoelektrana Stanari, kao najsavremenija elektrana, će proizvoditi oko 25% ukupne sadašnje proizvodnje električne energije u Bosni i Hercegovini i koristiti 2,8 miliona tona lignita godišnje iz obližnjeg Rudnika Stanari.

TE Stanari će biti prvi proizvodni kapacitet ove vrste u Bosni i Hercegovini koji će biti u skladu sa važećim propisima Evropske unije o zaštiti životne sredine.

Namjeru da postane pored komunikacionog i energetski centar Doboj je potvrdio izgradnjom 7 mini hidroelektrana na rijeci Bosni.

Od prirodnih bogatstava tu je Rudnik lignita u Stanarima sa površinskim kopom Raškovac. Ugalj ima značajan procenat vlage, ali veoma malo sumpora, što mu daje poseban kvalitet.

Područje Doboj – Maglaj – Teslić je utvrđeno kao perspektivno područje za nalaženje značajnih količina termalnih voda, čija se temperatura kreće do 80 C. Za sada organizovane eksploatacije ovih bogatstava nema a nema ni njihove zaštite.

Ugljiko – kisele termomineralne vode u vidu izvora postoje u sprečanskoj rasjednoj zoni na lokalitetu Boljanića, sa izdašnošu od 10 l/sec, a prisutne su i u dijelu zapadnog Ozrena (prostor naselja Rječica).

Ležišta bentonita se nalaze u ležištu uglja „Stanari“ kao međuslojna glina. Povoljnost ovog ležišta je što se nalazi na pruzi Doboj – Banja Luka.

Trenutno u Doboju postoji 5 osnovnih škola i 10 srednjih škola. Doboj je i univerzitetski grad. Trenutno postoje ove visokoškolske ustanove:

Fakultet za menadžment, Pravni fakultet, Filološki fakultet - odsjek engleski jezik, Fakultet za informacione tehnologije, Faklutet za grafiku i dizajn, Saobraćajno-tehnički fakultet.

Međunarodni rukometni TV turnir šampiona ušao je u petu deceniju postojanja. Ova sportska manifestacija je od male lokalne smotre rukometa izrasla u jednu od najkvalitetnijih i najcjenjenijih rukometnih priredbi ove vrste u svijetu.

Sportski timovi Doboja su:
Fudbalski i Rukometni klub Sloga.

Spomenimo na kraju i poznate ličnosti Doboja:
Aleksandar Đurić, kajakaš
Nenad Marković, košarkaš
Branislav Višt, slikar
Igor Vukojević, pjevač
Đoko Lavrnić, rukometaš
Ilija Krajinović, kajakaš
Fahrudin Omerović, fudbalski golman
Muhamed Konjić, fudbaler
Izet Sarajlić, pjesnik
Vedran Ćorluka, nogometaš
Vladimir Tica, košarkaš
Drago Handanović, vajar
Silvana Armenulić, pjevačica

Brčko – Januar 03. 2009

bhradio — Sat, 03 Jan 2009 19:00:13 +0000

Brčko

Brčko je grad i središte općine u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, na rijeci Savi. Na osnovu geografskog položaja, privrednih i drugih kapaciteta, Brčko predstavlja privredni i kulturni centar Bosanske Posavine.

Ne može se tačno utvrditi od kada datiraju prva naselja na području Brčkog, ali se zna da su ona postojala još u prahistorijsko doba. U ataru Brčkog nađen je priličan broj bronzanih predmeta neolitskog čovjeka – narukvica, podlaktica, ogrlica i srpova. Inače, dolina Save bila je naseljena još u kameno i gvozdeno doba, što je razumljivo s obzirom na plodnost zemljišta i bogastvo riba u Savi.

Početkom prvog vijeka nove ere, bosansku Posavinu osvajaju Rimljani. Stanovnici ovog kraja u vrijeme rimske vladavine živjeli su u priličnom blagostanju. U iskopanim grobovima na ovom terenu nađen je vrlo skupocjen nakit rimskog porijekla. Kada je propalo zapadno rimsko carstvo ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama Istočnih Gota i zatim Avara.

Bosansku Posavinu su u periodu IX, X i XI vijeka osvajali Bugari, Vizantinci, Srbi i Mađari. U XII vijeku bosanska Posavina dolazi pod mađarsku vlast.

Pod turskom vladavinom od XV vijeka počinje islamizacija bosanske Posavine i organizacija spahijskog sistema kao naročitog oblika feudalne eksploatacije. Na osnovu nekih ispitivanja porijekla stanovništva u bosanskoj Posavini može se utvrditi da u cijeloj Posavini nema stanovništva koje bi bilo od prije kraja XII vijeka. Krajem XVIII vijeka iz Makedonije je došlo oko 15 cincarskih porodica koje su doveli Turci kao velike trgovce, jer trgovaca u to vrijeme u ovim krajevima nije bilo. Iz njihovih redova potiču mnoge trgovačke kuće u Brčkom, Tuzli i Gračanici. Doseljeni Cincari su se potpuno poslavenili, i niko od njih ne govori jezikom svojih predaka. Brčko se kao naselje počelo razvijati kod stare skele na Savi. U turskim dokumentima, Brčko se prvi put spominje kao selo 1548. godine. Početkom XVIII vijeka češće se pominje kao mjesto čiji su stanovnici uglavnom bili derbendžije, mostari i splavari. Pod turskom upravom Brčko je bilo pogranično mjesto prema Austriji. Kada je za bosanskog biskupa 1645. godine došao Marijan Maravić, on je u svom izvještaju papi Inočentiju X, između ostalog zabilježio, da je Brčko u to doba imalo 150 turskih kuća i tri džamije. U ratovima krajem XVII I u XVIII vijeku bosanska Posavina bila je strahovito opustošena. Kada su mirom u Požarevcu 1718. godine sjeverne dijelove Posavine zauzeli Austrijanci, Brčko je bilo u ruševinama. Sva sela uz Savu bila su razorena, a na području Brčkog jedva je bilo 15 graničarskih koliba. Poslije ovih ratova, Turska je radi zaštite Bosne od Austrije, granicu prema Austriji počela bolje da utvrđuje. Grade se nova, obnavljaju ranije napuštena naselja sa utvrđenjima koja se zovu palanke. U XVIII vijeku u Bosni jačaju kapetanije. Kapetanija je zapravo vojnoodbrambeni utvrđeni prostor sa posadom. U svakoj kapetaniji se nalazio po jedan grad i jedna kula, a glavni zadatak im je bio da čuvaju granicu. Poslije 1739. godine u Brčkom je sagrađeno vojničko utvrđenje sa posadom, a samo mjesto je bilo u sastavu tuzlanske kapetanije.

Dolaskom Austro-Ugarske monarhije, Brčko se naglo razvija i napreduje na ekonomskom i kulturnom polju. U njemu počinje da struji novi život rukovođen isključivo interesom austrougarskog finansijskog kapitala da poveća svoje profite. Brčko u XIX vijeku postaje ekonomski i kulturni centar bosanske Posavine. Tada se uglavnom formiraju sve četiri mahale – Stara (Atik), Nova (Džedid), Varoš i Karanfil, grad se razvija kao izrazito trgovačko i industrijsko mjesto, naročito kada je 1830. osnovano Dunavsko parobrodsko društvo. U drugoj polovini XIX vijeka Brčko kao trgovačko mjesto privlači ljude iz raznih krajeva Bosne, tako da je ono oko 1878. godine imalo blizi 3.000 stanovnika.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Brčko imala je 87.627 stanovnika, raspoređenih u 59 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općina Brčko u cjelini postala je Brčko distrikt.
Prema istom popisu, sam grad Brčko je imao ukupno 41.406 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 56%,
Srba - 20%,
Hrvata - 7%,
Jugoslavena - 13% i
ostalih - 4%.
Nakon agresije na BiH i etničkog čišćenja stanovništva (uz mnogobrojne zločine) u Brčkom je nacionalna struktura stanovništva dosta promijenjena u odnosu na onu iz 1991.

Brčko 2

Brčko je istovremeno i centar Brčko distrikta, posebnog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Mnogi ga nazivaju trećim entitetom. Brčkom upravljaju samo mjesne i državne vlasti, uz pomoć međunarodne zajednice u obliku supervizora. Aktuelna supervizorica Brčko distrikta je Susan Johnnson.

Brčko Distrikt je skoro podjednako udaljen od tri velika industrijska, ekonomska, politička i potrošačka centra: Beograd (200 km), Zagreb (270 km) i Sarajevo (210 km), sa kojima je povezan cestovno, željeznički i/ili riječno.

Brčko je otvoreni grad za svakog dobronamjernog čovjeka. Nalazi se na raskrsnici autoputeva, državnih granica, riječnih puteva i željezničkih pruga. Tu sansu Brčko ne smije propustiti kao što je nisu propustili ni Hong Kong ni teritorija Panamskog kanala. U Distriktu su već prisutni stranci koji su uložili svoj kapital i time obogatili taj kraj. Kako stvari stoje vjerovatno će u Distriktu Brčko porezna politika biti ohrabrujuća za sve one koji imaju novaca i žele nešto napraviti. Trenutno u Evropi postoje dvije zemlje u kojima su poreska i ostala davanja vrlo povoljna : Irska i Luksemburg. Zato ne čudi da se sva informatička proizvodnja i logistika za cijelu Evropu nalazi baš u Irskoj, a financijske transakcije u Luksemburgu.

Zbog loših navika stečenih u prošlosti Brčkom su potrebni ljudi sa iskustvom Zapada koji su ovih godina stekli znanje i poznanstvo, a time i doveli strane ulagače ili sami uložili stečena sredstva poštenim radom.

Došlo je vrijeme da se zaboravi na politička zbivanja i okrene radu i uspjehu Distrikta Brčko, i mi mu želimo sve najbolje.

Septembra 1869. godine Brčko je preko Tuzle povezano telegrafom, a 1870. otvorena je pošta.

Godine 1880. Jevreji su podigli svoj hram, koji je porušen 1942. godine.

Bijela džamija (ili Džedid džamija) sagrađena je 1881., a 1883. godine udaren je temelj katoličkoj crkvi.

U augustu 1886. godine podignuta je bolnica.

Alijaga Kučukalović sagradio je 1891. godine hotel “Posavinu”.

Treba reći da je 1899. godine Brčko dobilo električno svjetlo.

Uporedo sa ekonomskim jačanjem Brčkog u XIX i XX vijeku stvoreni su uslovi za brži razvoj kulture o prosvjete. Pored tri mekteba, jedne medrese i srpske osnovne škole, 1885. godine otvorena je i trgovačka škola. 1892. godine otvara se Gradska Biblioteka. Godine 1922. u Brčkom je otvorena niža gimnazija koja je 29. godine pretvorena u građansku školu, a 1923. godine otvorena je Trgovačka akademija.

Željeznički most na rijeci Savi dug 755 m sa 27 stubova otvoren je za saobraćaj 1894. godine. Poslije Drugog svjetskog rata prioritet je bio unaprijediti saobraćajne veze Brčkog sa drugim industrijskim područjima u Bosni i Hercegovini. U ovo vrijeme izgrađena je i veoma važna pruga Brčko-Banovići (1946. godine).

Glavni nogometni klubovi Brčkog su FK Jedinstvo Brčko i Lokomotiva.

Poznate ličnosti Brčkog su:
Edo Maajka, reper
Vesna Pisarović, pop-pjevačica
Rizah Štetić, slikar
Nihad Kantić Šike, folk pjevač
Mladen Petrić, nogometaš
Lepa Brena (pravo ime: Fahreta Jahić-Živojinović), estradna zvijezda.

Kraljeva Sutjeska – Decembar 27. 2008

bhradio — Sat, 27 Dec 2008 21:00:24 +0000

Kraljeva Sutjeska

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Kraljeva Sutjeska

Međugorje – Decembar 20. 2008

bhradio — Sat, 20 Dec 2008 21:00:18 +0000

Međugorje

Međugorje je naseljeno mjesto u općini Čitluk, koje se nalazi u sastavu Zapadnohercegovačkog kantona u južnom dijelu Hercegovine. Ako je suditi po pećinama koje postoje na području Brotnja, pa i Međugorja, nije isključeno da je na tom području čovjek živio još u starije kameno doba. Iz mlađeg kamenog doba postoje materijalni dokazi o postojanju predilirske kulture i civilizacije na tom području. U starije brončano doba pojavljuju se ilirska plemena. O intenzivnom životu Ilira posebno svjedoče bakreni predmeti nađeni na ovim prostorima. Iz tog vremena potječu utvrđena naselja na uzvišenjima tzv. gradine. Na području Međugorja postoje gradine u Šurmancima i na Žuželju iznad samog Međugorja koje su bile opasane dvostrukim zidinama. Uz gradine najrječitiji ostaci ilirske civilizacije su grobovi ilirskih dostojanstvenika, kojih ima mnogo u Brotnju, pa i na području Međugorja. Brotnjo najprije pripada ilirskoj provinciji Dalmaciji, koja ima upravno sjedište u Saloni kraj Splita, a od 3. st. naronskom okružju. Nadgrobni natpisi na latinskom jeziku svjedoče da su na području Brotnja bile smještene rimske legije i kohorte i da su tu živjeli isluženi rimski vojnici-veterani. Iz rimskog vremena postoje ostaci ceste koja je izgrađena u 3. st. Osim toga nađeno je i mnogo nadgrobnih rimskih spomenika, kao i predmeta svakodnevne uporabe. Najznačajnije rimsko nalazište na području Međugorja nalazi se na katoličkom groblju u Miletini, gdje su otkriveni ostaci ruševina nekih zgrada s mnogo rimske opeke, no to nije dovoljno istraženo.

Od kraja 6. st. u ovim se krajevima naseljavaju Slaveni. Brotnjo tvori jednu plemensku političko-teritorijalnu jedinicu s plemenskim županom na čelu.

Brotnjo je uvijek pripadalo Humskoj zemlji koja je 1322. godine pripala Bosanskoj državi. Godine 1357. ovo područje pripada ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu I. Iz srednjovjekovnog razdoblja najpoznatiji spomenici civilizacije u ovim krajevima su stećci – istinski autohtoni nadgrobni spomenici ovog podneblja.

Glede kršćanstva, ono se u okolici Međugorja javlja još u rimsko doba. U 13. st. kao misionari dolaze najprije dominikanci, a nakon njihova neuspjeha franjevci.

Franjevci su Svjetovni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (koji je živio od 1182. do 1226). Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo “Pokornička braća i sestre”, iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:
Mala Braća - muški red
Klarise - ženski red
Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski
Franjevački red slijedi pravilo reda, a istorijat pravila je sljedeći:
- prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine
- drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine
- treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883.
- četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI.

Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu. Franjevci su igrali istaknutu ulogu u istorijskom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske.

U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. 1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu sa fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom. Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci, Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu… Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na jugoistoku Italije pa do Crnog Mora. U prvoj polovini 15. vijeka se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Osmanlijskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija.

Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni. U 16. vijeku se područje provincije Bosne Srebrene širi sa Osmanlijskim osvajanjima, pa obuhvata i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. vijeku, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija.

Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i naučnom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić kao i mnogi drugi.

Bosna i Hercegovina pada pod tursku vlast 1463.

Nakon oslobođenja od osmanlijske vladavine (1878.), vlast na ovim prostorima je preuzela Austrougarska.

Prema posljednjim procjenama na području Međugorja živi oko 4300 ljudi, među kojima su najbrojniji hercegovački Hrvati. Tokom svoje burne historije na razmeđu velikih carstava i civilizacija ovaj je kraj bio obilježen stalnim migracijama stanovništva. Prije i poslije Prvog svjetskoga rata brojni su stanovnici ovoga kraja otišli u svijet zbog velikog siromaštva, ali i progona u novostvorenoj višenacionalnoj državi. Stara ognjišta na hercegovačkom kamenu zamijenili su novi domovi u Južnoj i Sjevernoj Americi. Prava masovna emigracija započinje nakon Drugog svjetskoga rata pod pritiskom službenog Beograda. Početkom 1960-ih godina brojni stanovnici ovog kraja odlaze na tzv. “privremeni rad” u Njemačku, Švedsku, Švicarsku, SAD, Kanadu i Australiju, a dio ih dospjeva i do Južne Afrike i Novog Zelanda.

1992. godine narod se plebiscitarno odlučio na nezavisnost i odcjepljenje od jugoslavenske države. To nije pogodovalo velikosrpskoj ideji, pa su, želeći stvoriti veliku Srbiju, napali druge narode koji su s njima dotada živjeli u zajedničkoj državi. Nekoliko stotina tisuća ljudi izgubilo je život tijekom ove krvave agresije. Rat Hrvata s muslimanskom zajednicom u Bosni I Hercegovini (1993.) nastao je kao niz nesporazuma, uticaja iz inozemstva i novoprobudjenoj velikodržavnoj ideji kod zapadnih susjeda. Ovaj je rat, ipak, brzo okončan jer je bio uistinu nepotreban.

Prema posljednjem službenom popisu stanovništva 1991. Međugorje je imalo 1.367 stanovnika, od čega:
Hrvata - 99%, i
ostalih - 1%.
Međugorje 2

Međugorje se nalazi između dva velika geografska područja: na sjeveru planinskog, a na jugu primorskog. Planinski bedem od 2000 m nadmorske visine zadržava strujanje mediteranskih zračnih masa i omogućuje povoljne klimatske uvjete za razvoj biljnih kultura na širem području Hercegovine.

Na klimu u Međugorju utiče blizina Jadranskog mora, reljef i nadmorska visina, te je karakteriziraju blage zime i topla ljeta. Izrazito kišni mjeseci javljaju se tokom hladnijih godišnjih doba od studenog do veljače. Blizina Jadranskog mora tokom zime omogućuje zračenje topline nagomilane u ljetnom razdoblju, čime ublažuje temperaturu zraka. Visoke temperature dostižu maksimum tokom ljetnih mjeseci srpnja i kolovoza, i ne rijetko predju i 40. podiok Celzijusove skale. Maksimum oborina u ovom kraju izlučuje se u jesenskim mjesecima u studenom i prosincu, ali se osjeća i u proljeće. Najizraženiji vjetrovi pušu sa sjevera i sjeveroistoka. Bura, taj suhi sjeverni vjetar, puše u većem dijelu Jugoistočne Evrope, a najviše zimi kada je prosječno svaki drugi dan s burom. Nasuprot buri, tokom jeseni i proljeća javlja se i drugi vjetar ovih krajeva: jugo. On puše od pravca Jadranskog mora, a zasićen je vlagom i u jesen donosi kišne oborine u velikim količinama. Znatne je jačine, puše po nekoliko dana i tek poslije pljuskova prestaje. Globalne promjene klime imaju uticaj na klimu i u ovom području.

U ovom dijelu južne Hercegovine pretežito vlada zimzelena vegetacija, te se živopisnost pejzaža održava tokom cijele godine. Njezino zeleno lišće ukras je krečnjačkih brda i obale mora. U neposrednoj blizini Međugorja nalaze se prostrane i bujne hrastove šume, a mjestimično ukrašavaju pejzaže i ostalog dijela Hercegovine. Kao i u većem dijelu Hercegovine i ovdje rastu neke endemične biljne vrste. Od značajnih sredozemnih vrsta izdvajamo šipak ili nar. Njegovi su crveni cvjetovi i plodovi prava atrakcija.

Srednjo-evropskom flornom elementu pripadaju tilovina, bukva, hrast i bršljan. Euroazijski florni element je obični bor. Atraktivni cvjetovi kadulje, zanovijeti, vriska i drače karakteristični su za hercegovačka brda. Kad procvjetaju, siva krečnjačka brda mijenjaju svoju boju. U proljeće se vide žuti pejzaži zanovijeta, kasnije postanu plavi od kadulje, bijeli od vriska i žutosmeđi od cvjetova drače. Miris cvijeća i svježina zraka djeluju povoljno na ljudski organizam. Pčele rado nastanjuju ovo područje, dajući u košnicama Hercegovine čuveni ljekoviti med. Osim autohtone prirode i vegetacije, postoje i biljne kulture koje je čovjek donio svojom rukom i uz pomoć plodne podloge i podneblja stvorio je od njih pravu rijetkost. Poznati hercegovački duhan po svojoj kvaliteti spada među najbolje duhane u svijetu. Danas je pak njegova proizvodnja gotovo prestala.

Hercegovina i područje Međugorja imaju i drugih vrijednosti i rijetkosti kojima se ponose. Među njih spadaju svakako i čuvena hercegovačka vina Žilavka i Blatina. Ove loze uspijevaju samo u Hercegovini, na njenoj kraškoj podlozi i pod njenom ugodnom klimom Mediterana. Zahvaljujući blagim klimatskim uvjetima i svom položaju, ovaj kraj Bosne i Hercegovine poznat je i po prvim trešnjama, koje sazrijevaju mnogo ranije nego u ostalim krajevima. Istovremeno, krajolik krase i brojne plantaže voća na kojima rastu mnoga stabla trešanja, višanja, smokava, kajsija, breskvi, kivija, mandarina, jabuka. Uz to ovaj je dio naše zemlje postao jedan od najvećih centara za uzgoj povrća u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Međugorje je jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta u svijetu. Postalo je poznato kroz ukazanja Djevice Marije, koja se kao fenomen počela javljati 1981. godine. Od tada je ovo hercegovačko mjesto, uz Sarajevo, jedan od naših najposjećenijih turističkih centara, koje godišnje posjeti oko milion hodočasnika iz cijelog svijeta. Za razliku od marijanskog svetišta u francuskom Lourdesu, koji je sa šest miliona turista-vjernika postao pravi komercijalni raj za domaće ugostitelje, međugorsko svetište je još uvijek zadržalo svoj prvotni šarm, u kojem hodočasnici nalaze mir u vjeri. Centar okupljanja u Svetištu kraljice mira, kako se međugorsko svetište službeno zove, je crkva sv. Jakova u centru mjesta.

Blažena Djevica Marija, u narodu poznata i kao Međugorska Gospa ili Kraljica Mira prvi se put ukazala 24. lipnja 1981. na predjelu zvanom Podbrdo, na brdu Crnica u Bijakovićima. Pojavila se u liku divne, mlade žene s djetetom u naručju, koja je preko šestoro djece, što su je vidjela u smiraj dana, svijetu poslala poruke o miru, vjeri, ljubavi, molitvi, obraćenju i postu. Kada su djeca ovo rekla svojim roditeljima prva reakcija je bio skepticizam. Pa ipak ova ukazivanja nisu prestala, Gospa se iznova i iznova ukazivala sve dok skeptici nisu izgubili svaku mogućnost kritike. Svakog 25. u mjesecu Gospa se preko svoje vidjelice, Marije Pavlović, obraća svijetu objavljujući svoje duhovne poruke sa istim žarom kao i 1981. godine. Vatikan nije ni priznao, ni opovrgnuo ova ukazanja, jer ista još traju. Službeno je Međugorje od njega prihvaćeno kao mjesto molitve. Međutim, hodočašća u organizaciji biskupija ili katoličkih udruženja nisu dozvoljena, nego samo privatno organizirana hodočašća, pod uvjetom da ih se ne smatra autentifikacijom događaja.

Drugo “čudo” iz Međugorja je skulptura, koja na neobjašnjiv način “plače”. Naučnici, koji su se bavili ovim fenomenom, došli su do zaključka, da je kemijski sastav suza iz ove skulpture dosta sličan ljudskome! Hodočasnici koji posjete Svetište kraljice mira u Međugorju govore o dubokim, iskrenim i ličnim “doživljajima” ovog fenomena, kao što su primjerice mentalni dodiri i izlječenja od duševnih povreda i rana, koji se ne bez razloga mogu objasniti i velikom ponudom ispovijedi na gotovo svim velikim svjetskim jezicima.

Tokom ljeta u Međugorju se na tradicionalnom Festivalu mladih okupi i do 50,000 ljudi iz cijeloga svijeta.

U Međugorju se ne događa ništa naoko neobično. Sve je kao i na drugim hodočasničkim mjestima. Tri su povlaštena mjesta hodočasničkog okupljanja u Međugorju:
a) Brdo ukazanja. Tako se sada zove mjesto iznad zaseoka Podbrdo u Bijakovićima gdje su vidioci prvih dana vidjeli Gospu.
b) Križevac je brdo iznad Međugorja. Kaže se da je križ postavljen 1934. godine kako bi se ovo područje odbranilo od kuge koja je poharala nekoliko okolnih područja.
c) Župna crkva - Glavna crkva Sv. Jakova nalazi se u centru grada. Trg oko crkve je uvijek prepun ljudi koji sjede, mole se i razmišljaju, neovisno da li je vrijeme mise ili ne. Staru crkvu, sagrađenu koncem prošlog stoljeća, srušio je potres. Nova crkva je dovršena 1969. godine. Uz crkvu je 1991. godine podignut oltar za vanjsko slavlje i dvadeset ispovjedaonica. Dogradnja objekata je u stalnom procesu.

Tu se nalazi i selo Bijakovići. Usprkos masovnom uticaju turista I hodočasnika uspjelo je očuvati većinom autentični hercegovački stil življenja.

Ovdje se vino proizvodilo mnogo ranije negoli se desilo ukazanje. Vino iz vinarija ovoga područja je osvojilo brojne međunarodne nagrade, a moguće su i posjete vinskim podrumima. Na nekoliko kilometara od Međugorja nalazi se još jedna vinarska zajednica. Čitluk je nadaleko poznat po svojim sortama grožđa Žilavka i Blatina. Cestu koja vodi do Čitluka sa obje strane okružuju valovita brda prepuna vinograda. Osim po tradiciji proizvodnje vina Čitluk je oduvijek imao idealne uvjete za uzgoj duhana.

Spomenimo na kraju jednog velikoga i nesvakidašnjega čovjeka – Fra Slavka Barbarića.Rođen je 1946. godine u Dragićini (Čerin). Za svećenika je zaređen 1971. godine. Studirao je Sarajevu, a studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine doktorirao iz područja religiozne pedagogije i stekao titulu psihoterapeuta.

Mnogobrojne knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je i članke u različitim revijama. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj Kući Mira – mjestu za hodočasnike, gdje je vodio seminare posta i molitve. Kuća se uzdržava od dobrovoljnih priloga. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka - majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece).

Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. Njegovo psihoterapeutsko znanje omogućilo mu je uspjesan rad s ovisnicima o drogama. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti u fond “Prijatelji talenata” koji je osnovan 1991. godine s nakanom materijalne i duhovne potpore talentiranim i materijalno ugroženim studentima. Uz materijalnu pomoć Fond se odlikuje i različitim duhovnim i kulturnim aktivnostima, organizira «Studentske dane» i «Susrete za maturante», izložbe i aukcije slika, koncerte, večeri poezije, promocije književnih ostvarenja i školu slikanja. 2001. godine Fond je promijenio ime u Fond «Fra Slavko Barbarić» i nastavio rad u Međugorju.

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenog 2000. godine predvodeći hodočasnike na brdo Križevac.

Teško je izdvojiti bilo što iz sadržajnog života Fra Slavka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 27 godina.

SANJAR SA TJENTIŠTA — Ševko Kadrić

staimanovo — Fri, 19 Dec 2008 03:43:00 +0000

Sjećate li se Tjentišta i Dana borca? Povorke boraca, izviđača, planinara, akcijaša, običnih i neobičnih ljudi su se sa svih strana slivale u Dolinu heroja da bi brusile patriotizam, odavale počast poginulima u Bici za ranjenike, uživale u jednoj od najljepših dolina pod nebom nebeskim. E u toj dolini je rastao i junak ove priče, rastao između planinskih litica Vučeva, Maglića, Volujaka, Ozrena, Treskaća i Maluše, ali i dva rata, kao što je već sudbina svih generacija u Bosni.

Enes Hajdarević je rođen desetak godina po okončanju onoga rata u kom su se pobjednici znali a gubitnici se još uvijek krili po šumama. Iz Šadića, malog seoceta na mjestu gdje se Sutjeska u Drinu ulijeva, kad je za škole prispio, dva kilometra pješačio do osnovne škole ”Sava Kovačević” na Popovom mostu. Kad je trebalo školu nastaviti došao u Foču. I upravo tada između dvije škole, htio se pokazati na velikoj proslavi Dana borca na Tjentištu ali nije mogao u dotrajalim tenama i zakrpljenoj košulji, otac nije imao novca, uzajmljivati bilo sramota. I Enes u šume otišao. Ispod Vučevskih stijena nije tražio odmetnike već vrganje. Dječije oko izoštrio, noge vižlave i bile, našao ih dovoljno za cipela i bijele košulje. Sretan i zadovoljan, cipelama, košuljom i prvim zarađenim dinarom, u dječijoj mašti tad gradio kuću u Šadićima u obliku jednog od najljepših vrganja koje je tad našao. Upamtio mu debelu stabljiku, rumenu kapu, bjelinu oštrim nožem rasijecanu.

Enes Hajdarević

U Foči je stanovao kao podstanar, učio i završiti školu za električara. Učeći fazu i nulu, zakone dvosmjerne struje, Nikola Tesla mu uzor i ponos bio. U jednom od tih srednjoškolskih raspusta, kad se ocu sa dugom kosom u Šadiće pojavio, otac ga mjesnom bricu lično odveo. ”Šišaj po njemački”, naredio otac bricu, seoskoj djeci ništa nije naređivao, ona sama onu naredbu u njemačko ime pretvorila, ”Hans”. Enesu, ono Hans, postalo novo ime od kog više nije mogao pobjeći i danas ga uz osmjeh s ponosom nosi. Po završenoj školi uhljebio se između žica i kablova, porodicu formirao, o ratu, ni mislio nije, a on stigao. Enesa je ratni vihor donio do Austrije, ono novo ime, pristajalo mu uz novu domovinu. Radio je na elektronici, održavao kablovsku televiziju. Sanjao o miru i povratku u Bosnu. Shvatio je, da koliko god bio dobar električar u Austriji je samo Bosanac. Tu je već znao šta bi on u porušenoj Bosni mogao raditi. Podizati je svakako, ali trebalo je od nečeg i živjeti.

Prvim poratnim autobusom je ušao u Sarajevo, noseći u glavi ideju, u torbi planove, ali nešto i alata. Uporan i brz, kao da traži gljive ispod Vučevskih litica, kroz Sarajevo je razvukao kablove, ali za kablovsku televiziju i nazvao je HS.

HS, kao Sarajevo ili Hans?, pitam a on se smijuri, neće da odgovori, ostavljajući nas u nedoumici.

Kad je razvio posao po Sarajevu, počeo se širiti po Kaknju, Zenici, Foči… tu je bilo vrijeme i da se ode do Tjentišta. U Šadićima je na očevom imanju, podno stijena Vučeva, podigao kuću, ali ne bilo kakvu, već onu što je godinama u dječijoj mašti nosio. Prostorije u obliku debele stabljike u bijelo okrečene, a krov kao veliki rumeni klobuk od vrganja prve klase.

Kad su djeca počela otvarati vrata škole na Popovu Mostu, Enes je pritekao u pomoć da prozore i učionice dovede u red. Imao i uslov, tražio da škola zadrži ime ”Sava Kovačević” legendarnog Titovog komandanta, i zadržala. U školi svake godine stipendira po nekoliko učenika, različitih nacionalnosti. ”Djeca su djeca, ako kasnije po zlu krene, nisu djeca kriva već mi odrasli”, govori Enes ohrabrujući povratke i pomoć djeci u Bosni da nam se oljude.

U Šadićima je ove godine obnovio i džamiju do tada četiri puta rušenu. Od salijevanja temelja do prve teravije trideset dana prošlo.

Džamiju, pitam.

- I džamije treba sa mjerom podizati kad se već ljudi vrate. Šta će nam džamije bez ljudi?, pita se i čudi Enes ili Hans, teško je dokučiti iza poslovnog osmjeha koji od njih dvojice progovara.

Sutjeska

Tjentište je još uvijek tamo gdje je i bilo, još uvijek najljepša dolina od svih dolina po svijetu razasutih. Ko još nije čuo za Perućicu, jedinu prašumu u Evropi, Maglić najveći vrh Bosne, Sutjesku rijeku koja se još uvijek može piti onako dok protiče… e to Tjentište čeka ljude da mu se oljuđeni vrate. Enes nesebično, primjerom ohrabruje taj povratak.

izvor: orbus.be -- 07.12.2008, Ševko Kadrić

BINA – Ševko Kadrić

staimanovo — Fri, 05 Dec 2008 09:57:27 +0000

Binu je rat, kao tek stasalu djevojku, zatekao u Sarajevu. Skolske knjige je brzo zamjenila bolnickom torbom, a radost zivota borbom za njega. I tako godina za godinom svih cetiri, ratne, teske godine opsade Sarajeva. U tim godinama preplitale su se radost pomoci drugima u odrzavanju i prezivljavanju, vidanju rana, ljubav, smrt. Ljubav u ratu nije u Sarajevu bila nesto novo, njoj jeste, bila joj je prva, velika. On je bio borac, branilac grada, njen vitez na konju. Trajalo je godinu, dvije, kraj rata se vec nazirao kad su joj javili:
- Poginuo...
U Sarajevu smrt nije bila nova, ali ova je i nju pogodila. Najbolji prijatelj od onog sto je izgubila bio joj pri ruci, tjesio je, nudio ljubav iznova.
- Ne, ne jos, bilo bi i previse i prerano, odbijala ga ona.

Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma ljudi u Sarajevu cekali su da nekako i odjednom sve bude drugacije. Kad ono gore. Jedino sto nije pucalo. Ali tek tada se vidjelo sta su rat i opsada grada ucinili od ljudi, onog sto grad cini gradom.

Bina je u ratu radila, imala je pune ruke posla, u miru je prestala da radi, kao da je niko vise nije trebao. Oni sto su ulazili ili izlazili iz Sarajeva nisu vise morali kroz onaj "tunel zivota" ispod piste aerodroma. Sad su onom pistom dolijetali i odlijetali. Tako je doletio i jedan iz daleke zemlje Danske. Ime mu je bilo bosansko, a sve na njemu Dansko. Pitao on Binu da izadju na kafu. Gledala ga ona pa se cudom cudila. Ni slika ni prilika, otac bi joj mogao biti, a on... Odbila je i kafu i izlazak.
Proslo nekoliko dana on je pitao ponovo. Ona nije odbila. Popila je kafu i slusala idilicne price o Kopenhagenu, Danskoj, danskim krunama, skolama za strance, itd... Dok je slusala onu tudju pricu svoju je vec u glavi napravila.
Pitao je onaj:
- Hoces li sa mnom?
- Hocu, odgovorila je, dok je istovremeno ostalo iz njenih misli gutala i opcutala.
U Kopenhagenu, u onoj idili, bilo joj je namjenjeno mjesto hanume na minderu do papira, do kakve skole, za strance.
- Ima li ovdje kakva posla? pitala je svog dusobriznika, onog sto je mislio da je ona bila njegova.
- Ima ali nema za tebe, odgovorio on.
- Kako nema za mene ? bunila se ona.
- Ima brati salatu, tesko da teze ne moze biti, razuvjeravao je on nju.
- Odvedi me sutra da berem salatu, rekla je Bina, sebi i onome.
I tako dan za danom, punih sest mjeseci, na koljenima sa kesama za pojasom i odrezanim glavicama salate u rukama. Glavice je prvo stavljala u kese, a potom u plasticne gajbe, po 16 ili 20 komada u svaku. Uz njih je slagala i svoju ratnu muku, tuzne sarajevske slike.
Onaj, njezin dusebriznik se cudom cudio, a ona se radovala i u sebi planirala.
Upravo tu na njivi, među redovima salate i jezik je naucila. Sa onim radnicima je pricala engleski, a nepoznate rijeci danskog zapisivala je u blok sto ga je u tu svrhu uvijek u dzepu drzala, kuci je po rijecniku trazila znacenje upisanih rijeci.
Pozvali su je i u skolu jezika za pocetnike, ona je trazila da pise test. Polozila je i oni je onda prebace u skolu za bolnicarke.
Njeni zemljaci iz Bosne se njoj cudili.
- Vidi se da ratnog Sarajeva niste osjetili, govorila bi im ona ostavljajuci ih u cudu.
Prosle su dvije godine, stigli papiri. Toliko je trebalo cekati po osnovu braka, i ona je cekala. Negdje bas u to vrijeme okoncala je i onu skolu za bolnicarku, ili kucnu njegu i samo rekla onom sto je njegova bila.
- Psihicki nisam najbolje, ljekari su mi preporucili da probam, sama, to bilo sve. Stvari je vec bila strpala u nekoliko torbi, a stan je pronasla u malom susjednom gradicu, ovo je bilo ono sto je jos trebalo odraditi. I ona je odradila.
Isto ljeto otisla je u Sarajevo i dovela u Dansku onog sto je dvije godine na njega mislila, i sjecala se rijeci sto mu je u onim ratnig godinama govorila:
"Ne, ne jos, bilo bi i previse i prerano". Sedmicu dana kasnije on je u kese za salatu, savijao ratne uspomene zajedno sa onih 16 ili dvadeset glavica, a naveče kuci Bina ga nove danske rijeci propitkivala.

Ševko Kadrić je bosanski pisac i pasionirani planinar, viskogorac, alpinista. Napisao je bezbroj romana, pripovjetki i priča objavljenih na više jezika. Najpoznatiji naslovi su "Proleter do smrti", "Sara", "Zagubljene slike", "Posljednji bosanski bogumil"... Posjetite Ševkine stranice www.sevko.se

BH Radio – Web statistika

bhradio — Sun, 23 Nov 2008 22:11:35 +0000

Poštovani slušaoci,

Pogledali smo malo statistiku posjeta naše web stranice: bhradiophx.com

Brojevi su impresivni i to je ono što nam daje dodatnu snagu da istrajemo u ovom našem nastojanju očuvanja i njegovanja bosansko-hercegovačkog kulturnog naslijeđa i tradicije te upoznavanja naše djece sa ljepotama naše domovine i očuvanju našeg jezika.

Za samo 8 mjeseci otkako smo uspostavili web stranicu Radija BiH Phoenix - Radio Blog je posjećivan oko 65,000 puta ili oko 8,000 puta mjesečno što znači preko 260 puta dnevno. Još je impresivnija statistika posjeta naše galerije slika, do sada oko pola miliona otvaranja ili oko 2,000 puta dnevno. Gotovo nevjerovatan interes.

Najčešće su otvarane - preko 320,000 puta, slike sa naših druženja, piknika, sijela, sportskih manifestacija... Naprimjer, slike sa Izbora Miss Arizone otvarane su preko 42,000 puta ili oko 170 puta dnevno.

Foto zapisi uspjeha NABMA-e – Američko-Bosanskog planinarskog društva gledane su preko 100,000 puta ili preko 400 puta dnevno, a gotovo polovina posjeta bila je usmjerena na uspon na Kilimandžaro u Augustu ove godine.

Uz gotovo 50 dnevnih gledanja fotografija Narodnih nošnji Bosne i Hercegovine, stare razglednice BH gradova otvarane su gotovo 260 puta dnevno. Zanimljivo je da su najčešće gledane stare razglednice Sarajeva, Mostara, Bosanskog Broda, Jajca, Foče, Bosanske Gradiške, Zenice, Travnika, Višegrada, itd.

Zaista, impozantna statistika.

Internet je čudesna tehnologija i sudeći po mapi lokacija odakle naše web stranica primaju posjete, postali smo popularni širom svijeta, a ne samo u Arizoni ili Americi. Ogromne zasluge za ovakve pokazatelje imaju naši web majstori Sanela i Senad i uredništvo Radija BiH Phoenix želi ovim putem da im izrazi posebnu zahvalnost. Vjerujem da time dijelimo i vaše mišljenje, poštovani slušaoci.

Međutim, ono sa čime nismo u potpunosti zadovoljni je vaša pasivnost. Sve ovo što radimo – radimo za vas, poštovani slušaoci. Radio BiH Phoenix je vaš radio i mi želimo da vi budete aktivni sudionici u kreiranju programa radija i sadržaja web stranice. Javite nam se sa vašim idejama, sugestijama i željama u vezi tema koje obradjujemo – komentarom na web stranici, telefonom, e-mailom, pismom...

Za nekih pola godine, popularna rubrika koju trenutno obrađujemo “Kroz gradove BiH” i koju smo pokrenuli na vašu inicijativu, zaokružiće svoj jednogodišnji ciklus.

Željeli bismo znati šta je to što biste voljeli slušati ubuduće na vašem radiju – Radiju BiH Phoenix.

O BOGUMILIMA I BOSNI – Ševko Kadrić

bhradio — Mon, 17 Nov 2008 23:14:59 +0000

Petnaest godina poslije -- Švedski radio, 1993. godine

Tekst ”Buđenje kamenih spavača” profesora Mr. Ševke Kadrića, objavljen u prvom broju Glasa BiH u Švedskoj izazvao je pažnju čitalaca i postao predmetom i povodom drugim informativnim i kulturnim sadržajima među Bosancima. Udruženje iz Motale je organizovalo kulturnu manifestaciju pod istim imenom uz izložbu rukotvorina, folklorne igre i dr. ”BiH Ekskluziv” i ”Behar” su objavili tekst ”Vatru je zapalio sveštenik Bogumil” Hansa Furuhagenna a koji predstavlja naučnu potvrdu ideji ”buđenja kamenih spavača”. Ja sam Emilija Blixt, novinar švedskog radija, razgovarala sam sa autorima ovih tekstova koji sagledavaju Bosnu iz jednog specifičnog ugla, onog bogumilskog.

Blixt: Posljednje godine svog naučnog rada magistar Hans Furuhagenn posvetio je povjesti Evrope sa težišnom tačkom povjesti Balkana, stoga su njegova zapažanja o istoriji Bosne i Hercegovine vrlo interesantna. O novijoj povjesti Bosne i Hercegovine i sastavu njena stanovništva govori magistar Ševko Kadrić, čija je uža specijalnost bavljenja rješavanje društvenih konflikata.

Rat na prostoru Bosne i Hercegovine stavlja se u fokus sa više stanovišta. Svijetu se nastoji nametnuti teza po kojoj arapski svijet i Turska nastoji pomoći svojoj braći muslimanima radi mogućnosti širenja muslimanskog fundamentalizma. Bosanski Muslimani pak nastoje uvjeriti Evropu da oni pripadaju Evropi i da ona mora pomoći da se obuzda rat i zaustavi genocid. Istina je da je rat komplikovan ali cijela stvar postaje, možda jasnija kad se u mozaik tragične igre u i oko Jugoslavije stavi i povjest Bogumila, kršćanske sekte, koja je prije hiljadu godina, naročito mnogo pristalica dobila upravo na prostoru Bosne i Hercegovine.

Rat u Bosni i Hercegovini usko je vezan za rađanje Evrope, odnosno političkog pojma Evrope, kaže Hans Furuhagen. Hans Furuhagen je inače prvi povjesničar koji je u okvire rata u Bosni i Hercegovini naglašava kao važnu istorijsku činjenicu povjest Bogumila.

Geografski pojam Evrope poznat je još iz vremena antike, ali politički, koji govori o zajedničkoj kulturi i politici, nastaje propagandom Karla Velikoga koji je krunisan za cara 800 godine. Rat u Bosni i Hercegovini danas, vezan je uz političko stvaranje Evrope Karla Velikoga. Ta Evropa je podrazumijevala zemlje i narode koji su pripadali pod vladavinu Karla Velikoga i potpadali pod uticaj rimokatoličke crkve, crkve koja slavi rimskog papu. U osmom vijeku se u Evropljane nisu ubrajali Vikinzi, jer nisu bili kršćani a niti muslimani koji su živjeli širom Španjolske. U Evropljane se nisu računali ni pripadnici grčkoortodoksne crkve gledano sa rimskog horizonta i horizonta Karla Velikoga. Ovakav tretman traje dugo, kaže Hans Furuhagen prenoseći priču na tlo bivše Jugoslavije. ”Na sjeveru u Hrvatskoj vladala je rimokatolička crkva a na jugu na području današnje Srbije grčko pravoslavna crkva. Između ovih područja u Bosni i Hercegovini živjela je velika grupa naroda potomci bogumila, sekta koju, kao takvu, nisu prihvatali pa su njene pripadnike proganjali i jedni i drugi. Proganjala ih je prvenstveno rimokatolička crkva, slično papinim progonima Katara u Francuskoj, ali ih je progonila i pravoslavna crkva u Bugarskoj i Srbiji za vrijeme jedanaestog i dvanaestog stoljeća, što je rezultiralo njihovim progonom, zatvaranjem ili spaljivanjem na lomači kao jeretika.

Bogumili su proganjani više vjekova, međutim dolaskom na Balkan turske imperije primaju islamsku vjeroispovijest, ali oni su bili i ostali Evropljani. Narod koji je govorio slovenskim jezikom. Dakle nisu bili ni Turci ni Arapi, ali ne znam da li su i danas prihvaćeni kao Evropljani.”

Blixt. Njegovu povijesnu priču naglašava i društveni kritičar Ševko Kadrić ističući da je Ustavom SFRJ iz 1974 godine učinjen vrhunac u zataškavanju povjesti Bogumila kao etnički i kulturnog korijena naroda Bosne i Hercegovine. ”Na području Bosne i Hercegovine nikad nisu živjeli Srbi, Hrvat i Muslimani, kako to naglašava Ustav SFRJ iz 1974. god. Tamo jednostavno žive i živjeli su potomci bogumila Bosanci i Hercegovci, koji sa druge strane nisu nikad govorili srpski, hrvatski ili arapski jezik već jezik kojim su oduvijek i govorili bosanski. Očito da su ambicije tog ustava bile to što je kasnije postao strategijski cilj u rušenju Bosne i Hercegovine: Negiranje njene autentičnosti i posebnosti te negiranje i prava na samostalnost. Ustav ne spominje bosansko-hercegovačkog građanina niti bilo koje drugo njegovo kulturno obilježje i posebnost. Drugim riječima ta politika već instalira srpski i hrvatski protektorat na prostoru Bosne i Hercegovine: ”Jer su Srbi i Hrvati konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini zajedno sa Muslimanima čije je ime duhovno-religijska kategorija a ne prostorna”. Takav odnos prema Bosni i Hercegovini i njenom narodu je divljačko osvajački i on je posljedica dugogodišnjeg i planiranog osvajanja.”

Blixt. ”Svi povijesni prikazi naroda na tlu Bosne i Hercegovine, tokom devetnaestog vijeka govore da su Bosanski Muslimani slavenski Evropljani djelom vjernici islama ali nikako fundamentalisti. Ne može se prihvatiti nikakva usporedba sa Arapima ili Turcima. To je posebna grupa naroda gledano sa vjerskog stanovišta a nikako poseban narod gledano sa geografsko etničkog aspekta. Bosanski muslimani su za razliku od ostalih muslimana slobodniji u svojim vjerskim nastupima ali je i slobodniji njihov odnos prema Evropi”, kaže Hans Furuhagen.

Ovu tezu o fundamentalizmu i Bosni svjesno i vješto je iskoristio agresor na Bosnu i Hercegovinu, Srbija i Crna Gora ali koristi i Hrvatska kaže Ševko Kadrić.

”Agresor je dobro znao da je to slaba strana Evrope koja je u suštini kršćanska. Znao je da od početka pojave islama kršćanstvo ima kompleks islama s tim što sa njim ima i loše iskustvo preko četiristotine godina. Ne radi se ovdje o prodoru islama, mada u nekoj krajnjoj kalkulaciji i ta dimenzija možda postoji ali svakako ne sa strane onih koji danas umiru u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini, imamo li u vidu činjenicu konfesijske zastupljenosti i procenta vjernika (samo 15% građana BiH se na posljednjem popisu, izjasnilo kao vjernička populacija), ima manje od 10% vjernika islama. Očito da je teza, borbe protiv islama, samo firma kojom se ostvaruju neki drugi mnogo konkretniji ciljevi agresije (osvajanje prostora, pljačka, genocid nad ljudima koji su fizička, moralna i pravna prepreka do tog plijena i dr.).

U Bosni i Hercegovini vjerska isključivost nije velika prepreka u odvijanju i ispoljavanju prirodne genetsko socijalne sličnosti ljudi bez vještačkih (religijskih, nacionalnih i dr. prepreka). Primjera radi tamo je 42% stanovništva direktno ili indirektno u mješovitim brakovima pokazujući šta za njih znače vještačke razlike.”

Blixt.:”Ovaj rat je potisnuo u drugi plan istoriju Bosanskog naroda nije li to tako ?

Kadrić:” Ne samo ovaj rat već politika Evrope o kojoj gospodin Furuhagen govori, srpski i hrvatski ekspanzionizam na tom prostoru u dužem vremenu čak hiljadu godina, najrazličitijim metodama ruši civilizaciju bogumila, predaka Bosanaca i Hercegovaca. Pogledamo li poruke stećaka, kao najznačajnije materijalne ostavštine bogumila ali bez sumnje i jedne od najznačajnijih ostavština civilizacije uopšte, onda nam je jasno i otkuda takav odnos.

1. Na preko 66.000 kamenih stećaka od kojih se preko 80% nalazi upravo na tlu Bone i Hercegovine uklesana je poruka mira i borbe nenasiljem za mir (podignuta otvorena desna ruka u visini ramena, žena sa cvijećem među ratnicima, luk sa strijelom ali nikad zapet i sl.) Na drugoj strani cjelokupna povijest civilizacija zasnovanih na monoteističkim religijama je istorija ratova i osvajanja pa i danas 52% naučnih kadrova direktno ili indirektno radi za potrebe rata, ratnom energijom može da se preko 60 puta uništi bio-geo sistem u cjelini i sl.

2. Bogumili su njegovali ravnopravnost muškarca i žene. (Na stećcima je naizmjenično u kolu žena sa muškarcem, žena zavađene ratnike miri cvijećem i sl.) Civilizacija zasnovana na monoteističkim religijama je civilizacija muškarca. On je u njoj utjelovio svoju fizičku nadmoć nad ženom i viteški prestiž ratnika nad drugim muškarcem. Kamo sreće da civilizacija svijeta danas liči na ženu onda bi u njoj došla do izražaja biološka superiornost žene i naglašen strah za potomstvo.

3. Bogumili nisu poštovali crkvenu hijerarhiju. Ismijavali su crkvene dogme i nisu vjerovali u jednog boga. Poštovali su vjeru i crkvu pojedinca. Monoteističke religije u svom zemaljskom vladanju nastoje instalirati ”božansku hijerarhiju” Bog na nebu kralj na zemlji.

4. Bogumili su njegovali pismenost a imali su i sopstveno pismo bosančicu ali svoju Bosansku crkvu, čak i svog papu.. Monoteističke crkve su vijekovima podsticale ”naukovanja” u funkciji crkvenih dogmi ali ne i nauke koje su ih dovodile u sumnju. Podsjetimo se na Kopernika, Galileja, Đordana Bruna i dr.

5. Bogumili su njegovali i održavali porodični život, ljubav prema prirodi i sl. (stećci se nalaze u prirodnim ambijentima uklopljeni u njih na najprirodniji način). Porodica u evropskoj civilizaciji ima naglašeno ekonomsku ulogu a u islamskoj reproduktivnu. Priroda okruženja ima naglašenu upotrebno sirovinsku ulogu...

To su najznačajniji razlozi što su bogumili i njihovi potomci imali i imaju takvu sudbinu, što su nasilno katolicizirani, pravoslavizirani i dovedeni u situaciju da prime islam, bez obzira što su vrijednosti koje deklarativno prihvata svijet danas upravo bogumilske. (mir, ravnopravnost muškarca i žene, građanske slobode, nauka, porodica, očuvanje životne sredine i sl.)”

Blixt: Hans Furuhagen se svojim naučnim djelovanjem u zadnje vrijeme angažovao na pitanju: Zašto Evropa danas aktivnije ne učestvuje u okončanju genocida nad bosanskohercegovačkim stanovništvom jer je ona to obavezna u istoj mjeri kao i drugim Evropljanima. Evropa se ne smije deklarisati samo na osnovu vjerske pripadnosti, kaže on. Ukoliko se pak za Bosance kaže da su oni muslimani i da Evropa prema njima nema nikakve obaveze onda je ta Evropa zaista počinila izdajništvo, kaže Furuhagen. U tom smislu povjest Bošnjaka treba više naglašavati i isticati činjenicu da su oni Evropljani a ne narod koji se upućuje izvan nje. Evropa mora imati sluha i za druge religije, kaže Hans Furuhagen.

”Što se tiče skorog okončanja sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine problem se komplikuje tim što se iza Srba sve više pojavljuje Rusija kao saveznik a iza Hrvatske rimokatolička crkva. Niko međutim ne daje podršku Muslimanima u Bosni i Hercegovini i to je jedna užasna perspektiva, činjenica da nije moguće riješiti taj problem. Zbog toga sam mišljenja da ovo nije samo politički već religijsko politički problem. Neophodno je da iz zaklona izađu i religijske figure, jer političari i vojnici nisu u stanju riješiti taj konflikt. Političari i vojnici ne shvataju da se ovdje radi o političkim pravima ljudi na vjeru.”

14.11.2008.

www.orbus.be

Ljubuški – Oktobar 25. 2008

bhradio — Sat, 25 Oct 2008 21:00:56 +0000

Ljubuški

Ljubuški je grad i središte općine u Zapadnohercegovačkom kantonu, primorskoj Hercegovini, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine.

Klima je umjerena - sredozemna sa 2.300 sunčanih sati u godini.

Uz poznati krški hercegovački reljef Ljubuški ima više plodnih nizija: Ljubuško polje, Veljačko polje, Vitinsko polje, Rastok i Beriš, koje natapa troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat, na kojoj se nalaze i dva biserna slapa – Kravica i Koćuša posebne prirodne ljepote.

Grad Ljubuški se nalazi na raskrsnici važnih saobraćajnica prema Mostaru (36 km), Makarskoj (55 km), Splitu (120 km), Dubrovniku (130 km) i Sarajevu (170 km).

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Ljubuški imala je 28.340 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja. Prema istom popisu – sam grad Ljubuški je imao ukupno 4.198 stanovnika, od čega:
Hrvata - 63%,
Bošnjaka - 28%,
Srba - 1%,
Jugoslavena - 4% i
ostalih - 4%,

Pozivni telefonski broj za Ljubuški je 39 uz 387 za BiH. Poštanski broj Ljubuškog je 88.320.

Pretpostavlja se da je ljubuški kraj, s obiljem vode, bogatstvom flore i faune bio nastanjem u predhistorijsko doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijoj muzejskoj zbirci u Bosni i Hercegovini, osnovanom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerovatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.

Rimljani su u III vijeku p.n.e. zaratili s Ilirima i pokorili ih početkom I vijeka. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (ili okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. Iz šest vijekova rimske vladavine ostalo je dosta spomenika. Historičari poimence znaju za dva naselja.

Prvo je bila putna stanica Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona – Narona (ili Solin - Vid), oko čije lokacije postoji dvojba među arheolozima.

Jedni je smještaju u Humac, a drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su vojni veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju.

Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala i brojna poljoprivredna imanja, tzv. villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i Crvenom Grmu.

Nakon dolaska Slavena od 7. vijeka. ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranog srednjeg vijeka postaju rijetki.

Ljubuški je vjerovatno ulazio u sastav oblasti Rastoke, koju u 10. vijeku spominje bizantski historičar i car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamenog spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za ranoromaničko razdoblje na našem jadransko-mediteranskom području 7. – 11. vijeka.

Recimo nešto više o bizantskom historičaru i caru Konstantinu VII Porfirogenetu.

Rođen je 905. godine. Njegov otac je bio car Leon (ili Lav) VI Mudri, a majka Zoja Karbonopsina. Konstantin je 911. krunisan za suvladara, ali poslije smrti oca nije postao car Bizanta. U periodu između 912. i 945. godine

Konstantin je bio žrtva različitih dvorskih spletki i odvojen od prijestolja. Konstantin se 919. oženio Jelenom, kćerkom Romana Lakapina koji je pokušavao da sebi i svojim sinovima osigura novu dinastiju na bizantskom carskom prijestolju. Konstantin je uspio 945. da se oslobodi Romanovih nasljednika i da preuzme carsku poziciju.

Konstantin VII Porfirogenit nije ostao upamćen po svojoj političkoj djelatnosti kao državnik među brojnim istaknutim carevima u Bizantu. Poznatiji je kao pisac djela kojima je ostavio u nasljeđe značajne historijske izvore. Iako je bio prvi nasljednik u Bizantu od rane mladosti radije se bavio kulturom i umjetnošću, a zanemarujući uobičajene dvorske intrige među svojom rodbinom. U mladosti je stekao najbolje obrazovanje koje se moglo steći u Carigradu, a kasnije je oko sebe okupio učene ljude sa kojima je pisao djela enciklopedijskog karaktera po kojima se najbolje prepoznaje.

Najznačajnije djelo za historiju jugoistočne Evrope je De administrando imperio (ili O upravljanju carstvom ili Spis o narodima). Djelo je nastalo između 949-955. U njemu je dat detaljan opis svih krajeva Bizantskog carstva. Najinteresantniji su podaci koji govore o historiji jugoistoka Evrope.

U ovom djelu se nalazi i prvi pomen Bosne i njenih naseljenih gradova.

U pravom smislu riječi to je rodni list srednjovjekovne bosanske države u historijskim izvorima.

Ipak, najčuveniji spomenik ljubuškog kraja je Humačka ploča - natpis na Bosančici-bosanskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljskih slova, koji govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, što je podiže izvjesni Krešimir i njegova žena.

Po brojnosti - značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.).

U XIV – XV vijeku podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. O Herceg Stjepanu bilo je vise govora u nasoj emisiji o Trebinju od 13. Septembra i koju lako mozete ponovo odslusati.

Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u XV vijeku velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem XIV vijeka spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćeri Stani.

U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerovatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena lijepo klesana kamena nadgrobna ploča.

Pod osmansku vlast Ljubuški pada vjerovatno 1472. ubrzo nakon pada Počitelja. Osmanlije su učvrstile i proširile tvrđavu, dogradili bedeme s puškarnicama i blizu tvrđave podigli džamiju, čiji je graditelj 1558. bio Nesuh-aga Vučjaković. Ljubuški, koji je u osmansko doba imao status kale (tvrđave), pripadao je Imotskom kadiluku do 1718., a nakon toga sam postaje sjedištem kadije. U to doba često ga napadaju hajduci iz Primorja i Dalmatinske zagore. Znamenit čovjek iz XVIII vijeka svakako je fra Lovro Šitović, pisac gramatike i pismarice. U XIX vijeku za Ali-age Rizvanbegovića u Veljačkom polju uzgaja se riža i sade se masline.

Nakon Berlinskoga kongresa 1878. tokom austro-ugarske uprave Ljubuški doživljava značajan privredni razvoj. Udareni su temelji vinarstvu i uzgoju duhana, izvršena je melioracija Ljubuškoga polja, sagrađene su ceste, mostovi, ustrojio se katastar i podigle se upravne zgrade, crkve i samostan. Osnivaju se i kulturna društva, među njima i hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.

Prvi svjetski rat Ljubuškom je donio veliku glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su se mnogi Ljubušaci iselili u prekookeanske zemlje. Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke. U aprilu 1941., po ustrojstvu NDH Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum.

U samom Drugom svjetskom ratu u Ljubuškom nije bilo većih žrtava. Međutim, početkom 1945. i nakon kraja Drugog svjetskoga rata stradao je i jedan dio domobrana i pripadnika vojske NDH iz ljubuškoga kraja, pretpostavlja se njih oko 2.000,Hrvata i Muslimana. Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički sistem FNRJ i SFRJ. Mnogi Hrvati iz ovog kraja nakon 1960. odlaze na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge evropske zemlje. Zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad i općina počeli su se razvijati na industrijskom i privrednom planu. Podižu se tvornice, struja i telefon dolaze do mnogih do tada nerazvijenih naselja, grade se ceste, škole i crkve.

Godine 1990 u novembru su održani prvi poslijeratni višestranački izbori u Bosni i Hercegovini. U gradu su pobijedile stranke sa hrvatskim nacionalnim predznakom, uglavnom HDZ.

Avioni JNA bombardiraju grad i okolna naselja, što je izazvalo ljudske i materijalne žrtve.

Ljubuški je drevno naselje u prostranoj, kamenoj i brdovitoj zapadnoj Hercegovini. Porodica koja je vladala srednjovjekovnom Bosnom proširila je svoju vladavinu i na ovaj region, te ostaci stare tvrđave još uvijek strše na brdu koje nadgleda dolinu rijeke Trebižat.

Iliri i Rimljani su živjeli na Trebižatu prije nego su se ovdje naselili Slaveni. Ljubuški sa okolinom je također poznat po tradiciji proizvodnje vina, među kojima je najbolji Gangaš.Najstariji muzej u zemlji osnovan 1884. godine

smješten je nedaleko od Ljubuškog - u franjevačkom samostanu Humac. Samostan je izrađen 1869. godine. U muzeju Humac se nalazi jedna od najljepših kolekcija drevnih relikvija koje su pronađene u neposrednoj okolino samostana.

Najstariji pisani dokument pronađen u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča također je izložen u ovom muzeju. Vjeruje se da ova kamena pločica na kojoj je ugraviran glagoljični tekst potiče iz 10. stoljeća. Humačka ploča pisana je ranim oblikom bosančice, a sadrži i pet glagoljskih slova.

Natpis ima tri reda postavljena spiralno u četverougaonu formu i nije ga moguće sa sigurnošću u potpunosti protumačiti zbog toga što su određena slova slabo ili nikako vidljiva uslijed raspadanja kamena.

Tumačenje po Marku Vegi glasi:
U ime oca i sina i svetoga duha. Ovo je crkva arhanđela Mihajla, a zida je Uskrsmir sin Bretov, u župi Urun i ženi njegovoj Pavici.

Osim toga, Muzej posjeduje značajnu kolekciju eksponata koji su pronađeni u rimskim naseljima kao što je: nakit, oružje, šljemovi, te izgravirani nadgrobni spomenici. Veliki broj ovih eksponata pronađen je u ostacima ruševina nekadašnjeg rimskog vojnog kampa Bigeste, koji se nalazi u neposrednoj blizini samostana. Ovaj slikoviti muzej vrijedi posjetiti.

Nesuh-age Vučjakovića džamija ili džamija na Gradu, nalazila se van tvrđavnog dijela i gradskih bedema Ljubuškog i najstarija je. Bila je građena od tesanog kamena vezanog krečom, a pokrivena četverostresnim krovom pod pločom.

Uz desni zid je imala kamenu munaru oktagona oblika visoku oko 12 m.

Sagrađena je 1558/59. godine, što saznajemo iz natpisa na arapskom jeziku i uklesanog u ploču koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata. Ploču su odnijeli Italijani krajem Drugog svjetskog rata i sada se nalazi u Ravellu u Italiji.U posljednjih nekoliko godina džamija se otvarala samo petkom i bajramima. Zatvorena je 1929.god. Italijani su je tokom Drugog svjetskog rata koristili za magacin i prilikom povlačenja 1943. godine srušili. Od džamije sada su primjetni samo dijelovi zidova i munare.Neposredno uz džamiju legator je podigao i jedan mekteb.

Džamija u Gradskoj ili Gradska (u narodu Gracka, a ranije i Zagracka, ili za gradom) se nalazi oko četiri kilometra sjeveroistočno od Ljubuškog. Džamiju u Gradskoj su sagradili mještani 1923. godine. Staru džamiju džematlije su srušile i na njenim temeljima sagradili veću sa betonskom munarom, visokom 32 metra. Srušena je od strane HVO-a 1993. godine. Locirana je u centru mjesta u Numića mahali, na lokalitetu stajine.Džamija je obnovljena i ponovo otvorena u julu 2006. godine.

Ali-bega Kapetanovica džamija u Vitini ili Vitina džamija nalazila se u Vitini, udaljena 7 km od Ljubuškog. Džamija se nalazila uz cestu koja jednim krakom vodi za Imotski, a drugim za Vrgorac. Nalazila se kod izvora rijeke Vriostice i plodnog vitinskog polja.Srušena je od strane HVO-a 1993. godine.

Desno od ulaza u dvorište džamije nalaze se dvije prizemne prostorije u kojima je ranije radio mekteb, koji je svakako sagradio isti vakif.

Prirodni dragulj ovog područja je kristalno čista rijeka Trebižat. Najatraktivniji lokalitet na Trebižatu je slap Kravica, tri km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškog. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat, pa je kao prirodni fenomen pod zaštitom države. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna. Za stvaranje slapa najzančajniji je bigar, sedra ili travertin.

Radi se o u vodi istaloženom vapnencu koji se stalno izdiže i podiže sedrene barijere stvarajući tako slapove (uz Trebižat takve slapove pravi i Pliva te Krka). Sedra je karakteristična za krške rijeke bogate kalcijevim karbonatom (CaCO3). Još su zanimljiva i vrela rijeke Studenčice, pritoka Trebižata. Voda je svojom snagom pada u podnožju vodopada napravila prirodni bazen. Ovo je omiljeno lokalno kupalište i izletište, a u zadnje vrijeme dolaze i turisti sa svih strana. Ovo mjesto je najbolje posjetiti u proljeće kada je najviša razina vodopada, a okolna priroda se zaogrne blještavim zelenilom. Tokom sezone tu je par kafića u blizini izletišta, a postoji i nekoliko mjesta gdje se može postaviti šator.Rijeka Trebižat duga je od izvora u Peć-Mlinima do ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo, kota 903), tako da je de facto susrećemo pod devet imena: Ćuluša - Ričina - Brina - Suvaja (Posušje) - Matica - Vrlika (Imotski) - Tihaljina - Mlade - Trebižat (Ljubuški).

Tihaljina je rijeka u Zapadnoj Hercegovini, odnosno to je ponornica koja pod ovim imenom izvire u spektakularnoj pećini u zaseoku Peć-Mlinima (Drinovci): voda kulja iz pećine podno crvenkastih vapnenačkih stijena (Cvitanjske stine) visokih 150 metara. Prostor Peći u obliku potkovice jedinstven je kraj. Niže od izvora u Peći nekad je radilo sedam mlinica i isto toliko stupa. Rijeka Vrlika ponire u Šajinovcu. Međutim, izvor Tihaljine prima još neke druge vode uz one vrličke. U Tihaljinu u Peć - Mlinima utječu i vode kroz umjetni tunel ispod brda Petnik, izgrađenog 1946. Ime je dobila po naselju Tihaljina, sami izvor je dobio ime Peć po pećini, a Mlini dolaze od serija mlinica koje su nekada bile u upotrebi, čiji su ostaci jos prisutni.

Više je izvora na području Tihaljine: Bartulovo vrilo, Jurića vrilo, Rašića vrilo, Modro oko, Nenač, te manjih potoka: Jakšenica, Nezdravica i Dunaj. Iznad izvora Tihaljine je Ravlića pećina, gdje su otkriveni tragovi boravka ljudi iz mlađega kamenoga doba. 2005. godine je kod izvora sagradjena hidrocentrala pod imenom izvora. Ime Tihaljina se odnosi samo na jedan dio riječnog toka od izvora u Peć - Mlinima do Groblja na Mladima (Veliki most).

Odatle pa do Parila kraj Otoka zove se Mlade, po narodnoj legendi da se pomlađuje iz izvora Klokun u Klobuku. Od Parila pa do Jegetine, gdje je ušće Vrioštice zove se Prokop. Neki razlikuju dva toka: Stari prokop i Kanal ili Prokop. Od Jegetine pa do ušća zove se Trebižat. U narodu se čuje jednostavno Rika. Mjesto Tihaljina se po prvi put spominje 1475. – 1477. g.

Rijeka Mlade stvorila je na svom toku slap Koćušu u Veljacima. Nakon što iziđe iz ravnice riječna matica nailazi na prepreke – čvrste vapnenačke stijene - te se obrušava s visine 10 - 12 metara na širini od 30 metara. Ovaj slap nema većih oscilacija u količinama vode tokom godine poput Kravice.

U blizini slapa su mlinovi i stupe, od kojih neki i danas rade. U Vitini ispod brda Zelengore vrelo rijeke Vrioštice izbija podno vapnenačke litice.

Voda Vrioštice bistra je i hladna (temperatura je stabilna 11 - 12 C). Protok vode varira od 0,8 - 4,4 m^3/sec.

Selo Vitina se nalazi pored glavne ceste sjeverno od Ljubuškog. Tu je odličan tradicionalni restoran koji je smješten na izvoru rijeke Vriostice; boravak ovdje je odličan način da se pobijedi ljetna vrućina.

Na kraju spomenimo i poznate ličnosti Ljubuškog:
fra Lovro Šitović - književnik
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak - političar i pjesnik
don Ivan Musić - vođa Hercegovačkog ustanka 1875.-1878.
Petar Barbarić - isusovački sjemeništarac, sluga Božji, kandidat za sveca
Peter Tomich - američki heroj Drugog svjetskog rata, dobitnik Ordena časti
Vjekoslav Vrančić - političar i pisac

Izidor Papo - akademik
Veselko Koroman - književnik
Blaž Kraljević - zapovjednik HOS-a BiH
Zvonimir Remeta – pisac
Lucijan Kordić – pjesnik
Krunoslav Jurčić – nogometaš i trener

Prijedor – Oktobar 18. 2008

bhradio — Sat, 18 Oct 2008 21:00:45 +0000

Prijedor

Prijedor je grad i središte općine u sjeverozapadnom dijelu BiH, na obalama rijeke Sane i Gomjenice, te brežuljcima kojima se planina Kozara spušta u Prijedorsko polje. Grad se nalazi na nadmorskoj visini od 135m.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Prijedor imala je 112.543 stanovnika, raspoređenih u 71 naselju. Prema istom popisu, sam grad Prijedor imao je ukupno 34.635 stanovnika, od čega:
Srba - 40%,
Bošnjaka - 39%,
Hrvata - 5%,
Jugoslavena - 12% i
ostalih - 4%.
Pozivni telefonski broj Prijedora je 52 uz 387 za BiH
Poštanski broj je 79000.

Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor kao i čitava dolina Sane je zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti oduvijek bilo primamljivo za sve osvajače koji su prolazili kao i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To nam govore mnogobrojni predmeti nadjeni na arheoloskim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane u području današnjih bošnjackih sela Zecovi i Hambarine. Ovo područje jedno vrijeme je pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Madžarima, u to doba najjačoj drzavi da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni što je i sada slučaj. Svim tim velikim previranjima je uzrok bilo veliko rudno bogatstvo ovih krajeva kao i veoma plodna zemlja. U okolini Ljubije pronađeni su brojni spomenici iz rimskog doba koji svjedoče o naseobinama iz tih vremena i proizvodnji gvožđa, kao i podaci da se gvozdena ruda sa prijedorskih kopova, pretopljena u topionicama, koristila za kovanje oružja rimskih legionara. Vjeruje se da je ime dobio od riječi “pridor” ili “prodor”.

Prema narodnom predanju, Sana je nekada tekla nešto južnije, ispod samih brda, tokom vremena promijenila je tok, “pridrijela” ili “prodrla” u polje nešto sjevernije i taj teren nazvan je Pridor ili Prodor. Grad je nikao na malom ostrvu sanskog rukavca koji opasivaše rijeka Sana i jendek (Berek-Zabljak), kanal koji ljudska ruka iskopa na močvarnom tlu, koji i danas okružuje prijedorski Stari Grad.

Prijedor se, prvi put u dokumentima, pominje krajem 17. vijeka, u pismima grofa Adama Baćanija za vrijeme tzv. Bečkog rata (1683-1699), rata Osmanlijskog carstva i Austro-Ugarske. Tada je na mjestu današnjeg Prijedora bilo 50 drvenih kućica i mjesto je bilo mnogo manje od susjednog Kozarca, udaljenog 12 km na putu prema Banja Luci.

Godine 1717. počinje reorganizacija Prijedora, a 1739. je utemeljen kao jedan od mladjih gradova u Bosni. Nakon sto su Osmanlije izgubile Slavoniju i Liku u ratu sa Austro-Ugarskom, počinje njegov uspon i ekonomski razvoj. Veoma brzo Prijedor je postao značajan trgovačko-zanatski centar zahvaljujući i prvoj željezničkoj pruzi Bosanski Novi - Banja Luka izgrađenoj 1873. godine.

Novija historija Prijedora pocinje sa okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske -Monarhije 1878. godine i povlačenjem Turske sa ovih prostora. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja.

Epidemije kuge i kolere nisu zaobišle ni Prijedor, kao ni veliki požar (1882. godine.) u kojem je grad gotovo potpuno izgorio, pa su austro-ugarske vlasti 1901. godine donijele prvi urbanistički plan po kojem je Prijedor izgrađen kao savremeno naselje. Narodne bune, ustanci i stradanja stanovnika Potkozarja sastavni su dio novije istorije.

Iz doba bivše Jugoslavije nema baš puno podataka o značajnijim dogadjajima prije 1942. U i oko Prijedora 1942. god. se odigrala jedna od najkrvavijih bitaka u II Svjetskom Ratu tj. II ofanziva - Kozara koja je dovela do velikog stradanja stanovništva. Za vrijeme tog rata grad Prijedor biva 3 puta zauziman od strane partizana i ponovo osvajan od Nijemaca i Ustaša.

Dan grada Prijedora je 16. maj, što je bio dan prvog oslobodjenja od Nijemaca u II Svjetskom Ratu.

Velika razaranja grad je doživio pred sam kraj rata, koja su nastala kao rezultat neselektiranog bombardovanja od strane Amerikanaca u završnim operacijama rata.

Za vrijeme agresije na BiH od 1992. do 1995. godine Prijedor je nakon Srebrenice i Sarajeva mjesto najvećeg masovnog zločina nad civilnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini.

U prijedorskoj općini do sada je otkriveno preko 60 masovnih grobnica prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, u kojima je do sada pronađeno oko 2000 tijela, od kojih je oko 500 identifikovano.

Gotovo čitavo nesrpsko stanovništvo grada je prognano, a mnogi su završili u obližnjim logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Prema podacima Komisije za nestala lica procjenjuje se da je oko 4.100 Bošnjaka i Hrvata ubijeno na prostorima u i oko Prijedora.

PRIJEDOR 2

Opština Prijedor je smještena između planine Kozare, na sjeveru, i Majdanskih planina, na jugu. Planina Kozara pregrađuje prijedorsku kotlinu od posavske doline i dna panonskog bazena.

Prijedor je udaljen od Zagreba 110 km, a od Banja Luke 45 km, tako da se nalazi na raskršću važnih trgovačkih puteva, što njegov položaj čini pogodnim za brži, kako ekonomski razvoj, tako i prosperitet u svakom drugom pogledu.

Priroda je bila blagonaklona prema stanovnicima Prijedora pa tako sa jedne strane grad leži na obalama ljepotice Sane. Legenda kaže da su joj ime dali Rimljani, nazvavši je tako zbog njenog ljekovitog dejstva (sanus - zdravlje). Uz Unu i Neretvu smatra se jednom od najljepših rijeka u našoj zemlji. Duga je 146 km, sa površinom sliva od 3370 km².

Sana nastaje od četiri jaka kraška vrela nedaleko od Šipova, protiče kroz Sansku i Prijedorsku kotlinu, odnosno gradove Sanski Most i Prijedor, gdje prima Gomjenicu, mijenja sjeverni pravac oticanja, zbog udara od padine planine Kozare, okreće prema zapadu, obilazi Majdansku planinu, te uvire kod Bosanskog Novog u rijeku Unu.

Izvorišni krak rijeke Sane je Sanica, a pritoke: Gomjenica, Puharska, Miloševica, Svetinja, Ciganuša, LJubijska rijeka i njihove pritoke.

Sa druge strane, tu je pitoma planina Kozara, simbol velikog stradanja stanovnika Potkozarja u Drugom svjetskom ratu, ali i sinonim herojstva, antifašizma i slobode.

Centralni dio Kozare je 1967.godine proglašen Nacionalnim parkom sa površinom od 3.495 hektara.

Kozara, je dinarska planina duga 75 km sa najvišim vrhovima Lisina 978 m i Rudine 920 m.

Klima je umjereno kontinentalna sa godišnjom količinom padavina od 979 lit/m2.

Opština Prijedor je tradicionalno industrijska sredina koja je svoj razvoj ekonomski razvoj bazirala na iskorištavanju prirodnih resursa.

Značajan mineralno-sirovinski kompleks, rezerve drvne mase, kao i plodno zemljište, omogućili su razvoj rudarstva, drvne industrije, metalne industrije, tekstilne industrije i poljoprivrede. Period agresije na BiH i privredne tranzicije negativno je uticao na ekonomiju Prijedora rezultirajući smanjenjem broja poslovnih subjekata i povećanjem broja nezaposlenih.

Najveći broj zaposlenih je u sektoru prerađivačke industrije, a zatim u trgovini, građevinarstvu i hotelima i restoranima.

Postepeno se kreće sa stranim investicijama u rudarskoj industriji (Multinacionalna kompanija Mittal steel) i drvnoj industriji (Italijanska kompanija Cora Group – Lipa drvo).

Pored uslužnog sektora i trgovine, koji broje najveći broj poslovnih subjekata, u privrednoj strukturi značajno su prisutni prerađivački kapaciteti u drvnoj, metalnoj, tekstilnoj i prehrambenoj industriji.

U prijeratnom Prijedoru, najveći poslodavac bila je fabrika papirnih proizvoda Celpak. Pogon u cjelini danas stoji na prodaji. Osim Celpaka na području opštine se nalazi i najveći rudnik željezne rude Evrope, Ljubija, čiji pogon i danas djelimično radi dok je proizvodnja opala na 17% prijeratne. Fabrika namještaja Javor iz sklopa prijeratnog Šipada je preuzeta u privatno vlasništvo.

Geografski položaj Prijedora i činjenica, da je smješten na obalama krajiške ljepotice Sane i u podnožju pitome i šumovite Kozare, otvaraju mogućnosti razvoja turizma.

Turistička manifestacija “Ljeto na Sani” svake godine privlači veliki broj mladih i svih onih koji ljetnje osvježenje nalaze u vodama Sane.

Muzej Kozare osnovan je 1953. godine, iako je još 1895. godine postojala muzejska zbirka u Prijedoru. Najstariji objekat muzeja bio je smješten u “Kapetanovom konaku”. Muzej se od 1983. godine nalazi u sadašnjem objektu i bavi se proučavanjem i očuvanjem kulturnog nasljeđa ovog kraja.

Prijedorsko amatersko pozorite osnovano je 1954. godine.

Biblioteka Ćirilo i Metodije raspolaže knjiznim fondom od oko 40.000 naslova.

Prvi oblici organizovanog obrazovnog procesa datiraju još iz 19. vijeka.

Tako je već 1834. godine Prijedor imao Srpsku osnovnu školu kao najstariju osnovnu školu u BiH, koja je kasnije (1898. godine) sa tzv. Komunalnom školom 1919. godine prerasla u Državnu školu.

Najznačajnija školska institucija, prijedorska Gimnazija osnovana je 1923. godine, a u periodu poslije II svjetskog rata postojala je i ženska zanatska škola.

Danas na području opštine radi 12 osnovnih i 6 srednjih škola sa oko 12.000 učenika, a tu su i osnovna i srednja muzička škola.

Prijedor odnedavno ima i visokoškolske ustanove, kao što su Viša medicinska i Viša poslovna škola, te Rudarsko-geološki odsjek Tehnološkog fakulteta iz Banja Luke.

Travnik – Oktobar 11. 2008

bhradio — Sat, 11 Oct 2008 21:00:59 +0000

Travnik

Travnik je grad u centralnoj Bosni i Hercegovini, 90 km zapadno od Sarajeva, a ujedno glavni grad Srednjobosanskog kantona.

Poznat je po tome, što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1699. do 1850. godine, pa i njegovo kulturno nasljeđe datira iz tog perioda.

Travnik se nalazi vrlo blizu geografskog centra Bosne i Hercegovine. Rijeka Lašva protiče kroz grad, od zapada prema istoku, prije svoga ušća u rijeku Bosnu.

Grad Travnik se nalazi u velikoj lašvanskoj dolini, koja povezuje dolinu rijeke Bosne na zapadu sa dolinom rijeke Vrbas, na istoku. Travnik je veoma važna raskrsnica saobraćajnih puteva, a u davnoj prošlosti i željezničkih pruga.

Medjutim širenje grada je suočeno sa problemom uske kotline, što otezava njegovu inače povoljnu regionalno - geografsku poziciju.

Travnik leži na nadmosrskoj visini od 514 metra. Njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, koja je dobila ima po stočarima Vlasima. Travnik ima kontinentalnu klimu. Padavine su dobro rasporedjene tokom cijele godine.

Ta okolnost pruža uvjete za dobru vegetaciju i razvoj poljoprivrede Travnika.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Travnik imala je 70.747 stanovnika, raspoređenih u 88 naselja. Prema istom popisu - Grad Travnik je imao ukupno 19.041 stanovnika, od čega:
Bošnjaka - 39%,
Hrvata - 32%,
Srba - 11%,
Jugoslavena - 15%, i
Ostalih - 3%.

Pozivni telefonski broj Travnika je 30 uz 387 za BiH Poštanski broj Travnika je 72.270

U bližoj okolini Travnika pronadjeni su ostaci raznih kultura koje su se u odredjenim istorijskim periodima smjenjivale na ovom prostoru. Prvi tragovi života potiču iz mladjeg kamenog doba, neolita nadjeni u lokalitetima Nebo i Mujevine u dolini Bile i Crkvine u dolini Lašve, pripadaju trećem i drugom mileniju prije naše ere.

U dolini Lašve i njenih pritoka identificirano je oko 40 gradina iz bronzanog i željeznog doba.

Iako nije bilo sistematskih istraživanja, površinskim iskopavanjem se ustanovilo da su to bila trajna naselja sa organiziranim načinom života.

Sačuvali su se fragmenti keramike, metalnih predmeta, nakita i oružja.

Rimljani ove krajeve zauzimaju početkom naše ere i u njima ostaju sve do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine. U to vrijeme je okolina Travnika bila relativno gusto naseljena.

U gornjoj dolini Lašve, na području današnjeg Turbeta pronadjeni su ostaci rimskih grobnica, vojne utvrde, temelji naselja, ranohrišćanske bazilike, novac, keramika i dr.

I u Travniku se naišlo na tragove rimskog boravka, kao što su opeka, grnčarija, novci i nadgrobna ploča sa natpisom.

Na lokalitetima Mali Mošunj i Kalvarija su iskopani temelji većeg naselja. U selu Fazlići, u dolini Bile, pronadjena je nadgrobna ploča sa natpisom u kojem se spominje ime gradskog vijećnika municipija Bistue. Na mnogim mjestima su nadjeni ostaci željezne troske koji ukazuju na eksploataciju željezne rude u ovim krajevima.

Rimski robovi su ispirali zlato iz rijeke Lašve i njenih pritoka, o čemu svjedoče mnogobrojne gomile pijeska uz obale rijeke. Naselja su bila medjusobno povezana mrežom lokalnih puteva, koji su se naslanjali na glavni drum “Salona-Argentarija”.

U VI stoljeću na pozornici historijskih zbivanja pojavljuju se Istočni Goti, a početak VII stoljeća obilježen je upadima avarskih i slavenskih plemena i trajnim naseljavanjem Slavena u ovim krajevima. U IX i X stoljeću dolazi do pokrštavanja slavenskih plemena na Balkanu i stvaranja prvih državica.

Teritorijalno upravne jedinice srednjovjekovne Bosne bile su župe, od kojih je jedna obuhvatala poriječje rijeke Lašve.

Župa Lašva se prvi put pominje 1244. godine u Povelji ugarskog kralja Bele IV. U sklopu ove župe je bio i kraj oko današnjeg Travnika.

Na području nekadašnje župe Lašve utvrdjeno je postojanje oko 900 stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika.

Pronadjeni su i mnogobrojni primjeri srednjovjekovnog novca (dubrovački, mletački, vizantijski, bosanski i dr.).

Kao posjednik imanja u župi Lašva često se pominje tepčija Batalo Šantić. Tepčija je oznaka za odgojitelja mladih plemića na kraljevskom dvoru. Batalo je podigao dvor u Toričanu, na području današnjeg Turbeta, a u blizini njega i mauzolej u kome je sahranjen.

Natpis na mauzoleju djelo je Radomila Dijaka, a Mak Dizdar ga uvrštava u svoju antologiju starih bosanskih tekstova:

“A se leži/ uzmožni muž/ tepčija/ Batalo/ bosanski./ A pisa/ Radomil dijak.”

Medju najbolje sačuvane tvrdjave spada travnički Stari Grad (Kaštel). Smješten je na prirodnom uzvišenju, koje je sa tri strane okružen vodenim tokovima što mu otežava pristup. Podignut je u prvoj polovini XV stoljeća kao odbrambeni punkt pred turskom najezdom koja je prijetila sa istoka.

Turski povjesničar Dursun-beg, veli da je na putu prema kraljevskom gradu Jajcu sultan Mehmed II 3. Juna 1463. Godine osvojio Travnik. Ujedno je to i prvo pominjanje imena ovog grada u njegovoj istoriji. Predpostavlja se da je i prije dolaska Turaka u podnožju grada vec postojalo manje podgradje sa trgom.

To srednjovjekovno jezgro će postati osnova za razvoj turske varoši.

U toku XVI i XVII stoljeća ispod tvrdjave se formira manje naselje, kasaba, sa glavnim trgom Baš-ćaršijom, na mjestu današnje džamije Sulejmanije. Baš-ćaršija se pominje vec 1590. godine u vezi sa gradnjom kamenog mosta preko rijeke Lašve.

1660. godine turski putopisac Evlija Celebi pominje džamiju u Baš-ćaršiji i pored nje han i hamam i još sedamnaest džamija, što je za ono vrijeme izuzetan broj.

Krajem XVII stoljeća Travnik postaje upravni centar bosanskog pašaluka. Nakon ratnog pohoda austrijskog princa Eugena Savojskog na Bosnu i velikog požara kojeg je u Sarajevu izazvao, bosanski vezir Defterdar Halil-paša Ćoso prenosi vezirsku stolicu iz Sarajeva u Travnik.

Od 1699. godine, uz dva manja prekida, Travnik će biti sjedište bosanskih namjesnika.

Dakle, punih 150 godina Travnik je bio glavni grad Bosne I Hercegovine.

Za to vrijeme grad se ekonomski i teritorijalno razvija i postaje važan zanatski i trgovački centar.

U prvoj polovini XVIII stoljeca na periferiji grada, na lijevoj obali Lašve, izgradjena je vezirska rezidencija, zgrada Konaka. To je bilo veliko zdanje gradjeno u bosanskom arhitektonskom stilu. Uz nekoliko popravki, odolijevalo je vremenu preko dvije stotine godina, ali je nažalost, nakon drugog svijetskog rata srušeno, što predstavlja veliki gubitak za ovaj grad.

U Konaku je u toku 150 godina stolovalo 77 bosanskih vezira – od Halil-Paše-Ćose do Tahir-Paše, od kojih je nekolicina više puta postavljana na tu funkciju, tako da je bilo ukupno 90 promjena na vezirskoj stolici. Sedam vezira je umrlo u Travniku.

U vezirsko doba u Travniku su podignuti mnogi objekti koji su služili u različite svrhe, kao što su džamije, medrese, hamami, hanovi, bezistani, vodovodi, ulične česme i dr. Kao veliki donatori ističu se posebno Mehmed-paša Kukavica, Hadži Ali-beg Hasanpašić i Sulejman-paša Skopljak.

Veći broj spomenika iz tog vremena uništen je u čestim požarima. Katastrofalne razmjere imao je požar koji je izbio u mjesecu septembru 1903. godine.

U njemu su do temelja izgorjeli mnogi objekti, kuće i dućani u Donjoj ćaršiji i kompletne mahale na lijevoj obali Lašve.

Početkom XIX stoljeća Travnik postaje i diplomatsko sjedište.

Najprije Francuska, 1906. godine, a godinu dana poslije nje Austrija, otvaraju svoje konzulate u Travniku.

U to vrijeme je Turska već oslabljena imperija na čije teritorije pretendiraju velike evropske sile Austrija, Rusija i Francuska.

Konzulati su otvoreni u cilju bolje saradnje medju carevinama, ali su se iza diplomatskih kodeksa krili osvajački, politički, vojni i drugi interesi.

U romanu “Travnicka Hronika” književnik Ivo Andrić je poetski sugestivno i upecatljivo predočio sudbine ljudi i dogadjaje iz tih nesigurnih “konzulskih” vremena, zasigurno najslavnije dane u burnoj prošlosti travničkoj.

Po dogovoru velikih sila, na Berlinskom kongresu 1878. godine Austrougarska monarhija je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, a 1908. godine službeno je proglasila i njenu aneksiju.

Uspostavljanjem nove vlasti u zemlji, prilike će se u Travniku naglo izmjeniti. Grad se polako počinje uključivati u industrijsku epohu.

Otvaraju se prvi industrijski pogoni: Tvornica duhana (1893), Tvornica šibica (1901), Preduzeće za preradu drveta “Ugar” u Turbetu (1912).

U značajne momente za razvoj grada spada prolazak željezničke pruge, koja ovu regiju povezuje sa ostalim dijelovima monarhije, te izgradnja hidrocentrale koja snabdijeva grad električnom energijom. Podižu se nove stambene zgrade, posebno duž glavne ulice, parkovi i šetališta, te javni objekti medju kojima se ljepotom i monumentalnošću posebno ističu: zdanje hotela “Vlašic” današnja zgrada direkcije SP “Borac”, bivša pošta u kojoj je danas smještena banka, zgrada kotarskog ureda u kojoj se danas nalazi sud, zgrade osnovne i državne škole, Hrvatske banke, Oficirskog doma, Radničkog doma, Gimnazije, bolnice, željezničke stanice, medrese, samostana i osnovne škole Milosrdnih sestara…

Travnik će u Kraljevini SHS s donošenjem Vidovdanskog ustava postati glavni grad jedne od šest oblasti, na koliko je podijeljena teritorija današnje Bosne i Hercegovine.

Podjela na banovine 1929. godine smjestit će Travnik u Splitsku banovinu, a nagodba Cvetković-Maček u Banovinu Hrvatsku.

Nakon toga dolazi NDH, a 22. oktobra 1944. godine Titova je vojska oslobodila Travnik.

Nakon pedesetak godina SFRJ i četverogodišnje agresije na BiH, Travnik je danas glavni grad Srednjobosanskog kantona u entitetu koji se zove Federacija Bosne i Hercegovine.

TRAVNIK - 2

Oni koji su obišli svijet vele da Travniku nema slike i prilike. U njemu se čovjeku zbriše hrđa sa srca, njegova voda i zrak razgaljuju dušu, rekao je još u 18-om stoljeću mostarski pjesnik Bulbulija. Travnik - grad u srcu Bosne, potonuo u zelenilo planinskog krajolika, umiven vodama zlatonosne rijeke Lašve i bistrim tokovima planinskih brzaka, nosi ime koje još iz srednjeg vijeka upućuje na travu i bogatu ispašu ovaca u okolici.

U svijetu poznat po istoimenom romanu nobelovca Ive Andrića rođenog ovdje 1882.godine, ali i po Vlašičkom siru, po autohtonoj pasmini ovčarskog psa Tornjaka i Travničkom kratkokljunom golubu.

Grad jedinstvene panorame koju ocrtavaju obrisi srednjovjekovne utvrde, vertikale mnogobrojnih munara i crkvenih tornjeva, grad koji ima dvije čaršije, donju i gornju, i u svakoj po jednu sahat kulu.

U historijskim spisima dolina se spominje 1244. godine, kada je mađarski kralj Bela IV jednom od svojih uglednika poklonio komad zemlje u dolini Lašve. Do tada je ovo područje bio feudalni posjed Bosanske države. Iako ostaci iz ovoga stoljeća ne pokazuju bogatstvo, koje je bilo poznato u rimsko doba, ipak je tu bilo i dvoraca i tvrđava. Travnička tvrđava je najimpresivnija tvrđava u Bosni i Hercegovini, koja još uvijek postoji i najbolje je očuvana od svih.

Turski period obnovio je slavu Travnika.

Bio je glavni grad i vojni centar Otomanske imperije u Bosni i Hercegovini. Odavde su Turci upravljali i organizirali svoje prodore dalje na jugozapad.

Preko 150 godina, vezir - Sultanov namjesnik- ovdje je imao svoje sjedište privlačeći tako i konzule i trgovce.

Putnici toga vremena bili su impresionirani gradom i zvali su ga evropski Istanbul.

Bio je to najorijentalniji grad u Bosni.

Odlomak iz briljantne “Travničke hronike” daje nam više uvida u taj period:

«…Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje… Njihov grad, to je u stvari jedna tijesna i duboka rasjeklina koju su naraštaji s vremenom izgradili i obradili, jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoljeća sebe njemu i njega sebi.

Sa obje strane ruše se brda strmo i sastaju pod oštrim uglom u dolini u kojoj jedva ima mjesta za tanku rijeku i drum pored nje.

Tako sve liči na napola rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije.

Nikad niko nije izračunao koliko je sunčanih sati priroda uskratila ovome gradu, ali je izvjesno da se sunce docnije rađa i ranije zalazi nego u ma kojoj od bosanskih mnogobrojnih varoši i varošica.

To ne poriču ni Travničani ali zato tvrde da sunce, dok sja, nigdje ne sja tako kao nad njihovim gradom.

U toj uskoj dolini kojom po dnu protiče Lašva a sa strane je šaraju vrela, jazovi i potoci, punoj vlage i promaje, gotovo nigdje nema prava puta ni ravna mjesta, koliko da čovjek nogu metne slobodno i bezbrižno.

Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama.

Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana…

Tako se smjenjuju pokolenja i predaju jedno drugome ne samo utvrđene tjelesne i duševne osobine, nego i zemlju i vjeru, ne samo nasljedno osjećanje mjere i granice, ne samo znanje i razlikovanje svih staza, kapidžika i prolaza svoje zamršene varoši nego i urođenu sposobnost za poznavanje svijeta i ljudi uopšte.

Sa svim tim dolaze travnička djeca na svijet, ali više od svega sa gordošću. Gordost, to im je druga priroda, živa sila koja ih kroz cio život prati i pokreće i udara im vidan znak po kome se razlikuju od ostalog svijeta. To osnovno osjećanje, da su oni stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je u svako ljudsko stvorenje sa hladnim vjetrom sa Vlašića, sa reskom vodom iz Šumeća, sa ’slatkim’ žitom prisojnih njiva oko Travnika, i nije ih nikad napuštalo, ni u snu ni u bijedi ni na samrtnom času.”

No nisu jedino Travničani pripisivali Travniku posebnost. Ušao je ovaj grad i u srca brojnih putopisaca. Evlija Čelebi usporedio ga je s rajskom baščom. Arthur Evans ovako kaže:

“Na ovaj grad se pruža, sa posljednjeg brežuljka preko kojeg vodi put, prekrasan pogled, te je, po mom mišljenju, najljepši grad u cijeloj Bosni, čak ljepši i od Sarajeva.”

Travnik je smješten u dolini rijeke Lašve okružen Vlašićem sa sjevera i planinom Vilenicom sa juga. Planina Vlašić je druga planina po visini u centralnoj Bosni.

Najviši vrh je Paljenik visok 1,943 m, a od davnini je bila s rimskim putevima, karavanskim stazama trgovaca s Istoka i zapada i katunima stočara Vlaha po kojima je dobila i ime. Vlašić je poznat po svojim blagim i lako dostupnim padinama. Ova planina se često koristi kao kratica između Travnika i Banjaluke. Skijaši i borderi su pronašli novu oazu i mnogi klubovi tu otvaraju svoje kampove tokom cijele zime kako bi trenirali. Vlašić je čuven po Vlašićkom siru.

Strano tržište tek sad otkriva ovaj božanski, bijeli slani sir, a njegovo organsko porijeklo i tradicionalni način pripreme čine ga još cjenjenijim.

Povoljan geografski položaj, ali i izuzetna prirodna bogastva učinili su da Travnik kroz historiju bude frekventno i razvijeno područje. I danas su u okolini grada razvijeni poljoprivreda i stočarstvo.

Na tragu naslijeđa starih zanatlija i prvotnih industrijalaca u Travniku je i danas aktuelna tekstilna, obućarska, drvna i prehrambena industrija, ali i stočarstvo i zemljoradnja. Posljednjih decenija Travnik je imao nekoliko preduzeća u različitim industrijskim granama, koja su činila kičmu razvoja grada, ali i regije. “Borac” - firma koja zapošljava najviše radnika je uprkos ratnim dešavanjima, sačuvala domaće i inostrano tržište.

Nažalost, ratni vihor, ali i neadekvatni i nejasni zakoni o privatizaciji nakon agresije, doveli su nekadašnje gigante u jako loš položaj. Nakon rata, javlja se mogućnost većeg ulaganja privatnog kapitala, pa se pojavljuju: “Pharmamed” (farmaceutska ind.), “Bajra” i “Prima-inter” (mesna ind.), “Vlašić-milk” u Karauli (proizvodnja mlijeka), “Nuno-flips” (proizvodnja flipsa), “Feniks” (proizvodnja tjestenine) i drugi.

Travnik ima snažnu kulturu, koja datira još iz perioda kada je ovaj grad bio sjedište vezira Osmanskog carstva, odgovornih za Bosanski ejalet. U gradu se nalaze brojne džamije i crkve, kao i grobovi važnih historijskih ličnosti, te odlični primjeri osmanske arhitekture.

Gradski muzej, izgrađen 1950. godine, je jedna od najimpresivnijih kulturnih institucija u regiji. Bogata i uspjesima ukrašena tradicija kulturnog života oličena je u postojanje najstarijeg Muzičkog društva u BiH, Amaterskim pozorištem kao jednim od najuspješnijih u bivšoj Jugoslaviji, KUD-ovima. U Travniku su poznate gitarijade, Andrićevi dani, likovne kolonije.

Travnik ima bogatu i svijetlu tradiciju u oblasti školstva i obrazovanja. Grad je prepoznatljiv i po Elči-Ibrahim Pašinoj medresi iz 1706.godine, nadbiskupskoj Gimnaziji iz 1882.godine, osnovnoj pravoslavnoj školi iz 1822.godine, a pismenost i obrazovanje širi se djelatnošću derviških tekija i franjevačkog samostana u Gučoj Gori. Travnička gimnazija je, inače, nakon sarajevske Prve gimnazije najstarija bosanskohercegovačka srednja škola.

Danas postoji 11 osnovnih i 6 srednjih škola, te veći broj odsjeka Tuzlanskog i Sarajevskog univerziteta kao i nekoliko privatnih fakulteta..

Od fratarskih likaruša i sefardskih liječnika u Travniku je razvoj zdravstva danas dosegao postojanje savremene Kantonalne bolnice „Travnik“, Bolnice za plućne bolesti i Bolnice „dr.Fra Mato Nikolić“, te jednim Domom zdravlja i pet ambulanti.

Najstarijim travničkim medicinarima mogu se smatrati dr. Sulejman-beg Hafizadić, dr. Anton Rakiđija, dr. Jakov Gaon…

Od sportskih klubova tu su:

Rukometni klub Borac Travnik

Nogometni klub Travnik

Lovačko drustvo Vitez

Planinarsko drustvo Zabrdje

Planinarsko drustvo Vlasić

Snowboard klub Underboard

Ribarsko drustvo Travnik

Paraglajding klub Travnik

Spomenimo na kraju i znamenite ličnosti Travnika:

Batalo - tepčija, gospodar Lašve i Toričana

Ivo Andrić - književnik i političar, bosanski nobelovac

Miroslav Bilać - slikar

Miroslav Blažević Ćiro- nogometni trener

Srebrenka Sena Jurinec – sopranistica, počasni član Bečke državne opere

Zinka Kunc – Milanov - sopranistica svjetskog glasa

Jozef Paleniček - kompozitor, klavirski virtuoz

Seid Memić – Vajta - pjevač

Nikša Bratoš - pjevač

Josip Pejaković - glumac

Travnik - 3

Poznat po piscu nobelovcu Ivi Andriću, ovaj otomanski gradić još uvijek najbolje predstavlja ono što se jednom nazvalo evropskim Istanbulom. Bosanska arhitektura u svojoj punoj originalnosti daje ovom gradu poseban šarm.

Šta vidjeti I raditi u Travniku?

Jedini spomenik iz srednjeg vijeka koji se sačuvao u Travniku je Stari Grad (Kaštel). Izgradjen je u doba bosanske samostalnosti u prvoj polovini XV stoljeća, pretpostavlja se u vrijeme bosanskog kralja Ostoje ili kralja Tvrtka II. Grad se sastoji od nekoliko arhitektonskih cjelina, vrlo skladno sklopljenih u cjelokupan izgled tvrdjave, pri čemu je vješto vodjeno računa o izgledu terena i svrsi svakog pojedinog bedema.

Travnička srednjovjekovna tvrđava, koja je jedan od objekata koji su preživjeli požar 1903. godine, svojom impozantnom strukturom, kojom je već stoljećima branila grad od osvajača, još uvijek dominira horizontom.

Tvrđava je otvorena za posjetitelje, a u starom dijelu grada oko nje nalaze se neki od veoma impresivnih primjeraka tradicionalnih kuća. Danas - ovo je vjerovatno najbolje očuvana tvrđava u središnjoj Bosni.

Izvor Plave vode u podnožju planine Vlašić, potok Hendek i rijeka Lašva su stoljecima davali poseban dah ovom dijelu grada, a zbog neprekidne vodene huke ova travnicka mahala nosi naziv Šumece. Kako piše Ivo Andrić tu su se za turskoga zemana okupljali ćaršijski prvaci i raspravljali o “političkim” gibanjima u gradu, a bez sumnje ovo je kroz historiju omiljena destinacija svakog ko je željan daha prirode!

Najzanimljivija lokacija na Plavoj Vodi je Lutvina kahva, mala kafanica koju je 18. juna 1887. godine posjetio Rudolf Habsburgovac, pa se od tada paralelno koristi i naziv Rudolfova kafana, jer je on darovao novac da se kafana obnovi.

U blizini se nalazi Elči-Ibrahim Pašina Medresa, izgrađena u neomaurskom stilu 1706. godine, kao posljedica rasta važnosti grada Travnika unutar Osmanske imperije, ne samo kao trgovačkog centra nego i centra Islamskih studija. Tu je Ibrahim - pašinim poklonom 103 rukopisne knjige u Šumeću utemeljena prva gradska biblioteka.

Travnik, jedini grad u BiH sa dvije sahat kule. Poznato je da su sahat-kule građene isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva, naročito u Bosni i Hercegovini. Ova islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika gotovo da je simbolična graditeljska osobna karta Bosne i Hercegovine. Travnički veziri su u 18. vijeku podigli 20-metarske kule da bi im na sve četiri strane Gornje i Donje ćaršije odkucavalo “a la turka” vrijeme. Travnik, jedini grad u Bosni i Hercegovini sa sunčanim satom. 1886. zaljubljenici u satove postavili su sunčani sat na Hadži Ali-begovu džamiju.

18 travničkih džamija znameniti su spomenici islamske arhitekture. Jedna od najpoznatijih je SULEJMANIJA DŽAMIJA (ili Šarena džamija) izgrađena 1757. godine, a od 1815. godine nosi naziv po obnovitelju Selejman - paši Skopljaku. Sa svojim jarkim bojama, jedinstvenim i zanimljivim umjetničkim detaljima na vanjskim zidovima i duborezom, smatra se jednom od najljepših džamija na Balkanu i jedinom u zemlji za koju se vjeruje da se u njoj nalaze vlasi poslanika Muhameda.

Na vanjskim zidovima se nalaze jedinstveni cvijetni motivi, i ovo je jedna je od dvije džamije u Bosni i Hercegovini gdje se molitva obavlja na prvom spratu, dok se u prizemlju nalaze poslovni prostori. Nalazi se u centru grada i magnet je za turiste. Jani džamija je najstarija džamija u Travniku i datira iz 1549. godine. Nekoliko puta je rekonstruirana. Lončanica i Hadži Ali-begova džamija također predstavljaju izvanredne primjere osmanlijske arhitekture.

Jugoistočno od Šarene džamije pored rijeke Lašve nalazi se jedna od nekoliko preostalih starobosanskih mahala. U ovoj mahali zadržan je i sačuvan starobosanski stil gradnje kuća i posebno zanimljiv je primjer tradicionalne bosanske arhitekture sa strmim krovovima, napravljenim da se u periodu oštrih zima na njima ne zadržava snijeg. U kućama se i danas obitava i to im daje epitet živućih muzeja.

Travnik je grad sa najvećim brojem turbeta (mauzoleja) u BiH. Jedno od najpoznatijih je ILHAMIJINO TURBE. Na maloj nekropoli iza hotela stoji zatvoreno turbe u kome je sahranjen pjesnik i Šejh hadži Abdulvehab Ilhamija iz Žepča. Pisao je pjesme na bosanskom i turskom jeziku i kroz njih kritikovao tadašnji poredak u zemlji.

Travnik se također mogao pohvaliti stanovništvom koje pripada različitim etničkim grupama. 1887. u središtu grada podignuta je Crkva sv. Ivana Krstitelja, a na samoj periferiji prema Turbetu uz rijeku Lašvu, nalazi se Gospina kapela i istoimeno vrelo sa ljekovitom vodom koje predstavlja mjesto hodočaša katolicima ovoga regiona. Crkva Božjeg izvora izgrađena je na istom mjestu.

Na osam kilometara od Travnika prema Vitezu nalazi se poznati franjevački manastir Guča Gora. Malo selo Guča Gora je smješteno na vrhu brda iznad Lašvanske doline. Kao i većina franjevačkih manastira i ovaj je otvoren za posjetitelje i posjeduje interesantnu kolekciju knjiga.

Pravoslavna crkva Znamenitosti iz 1854. godine dom je mnogim ikonama koje datiraju iz 17-19. vijeka: Deisis, Bogorodica sa arhandjelima i svetiteljima, Bogorodica sa malil Hristom i svetiteljima, te grčko jevandjelje, psaltir i apostol te srpski psaltir sa časlovcem i srpski Oktoih sa grbom Crnojevića.

Rodna kuća pisca Ive Andrića rodjenog 1882. godine u Travniku dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman “Travnička hronika” je Memorijalni muzej, iako se slobodno može reći da je i čitav grad muzej na otvorenom.

Turistički itinerer svakako uključuje još: Zavičajni muzej sa 80.000 eksponata, Isusovačka Gimnaziju, Hafizadića kuću…

U galeriji Terra može se naći bogata kolekcija slika domaćih slikara.

Obilazak Travnika, preporučuje se, treba završiti uživanjem u travničkim čevapima, Vlašičkom siru, Pastrmki iz Ugra, Lutvinoj kahvi i studenim travničkim vodama.

Mostar – Oktobar 04. 2008

bhradio — Sat, 04 Oct 2008 19:00:13 +0000

Mostar

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Mostar

Tomislavgrad – Septembar 27. 2008

bhradio — Sat, 27 Sep 2008 21:00:02 +0000

Tomislavgrad

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Tomislavgrad

Višegrad – Septembar 20. 2008

bhradio — Sat, 20 Sep 2008 21:00:49 +0000

Višegrad

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Višegrad

Trebinje – Septembar 13. 2008

bhradio — Sat, 13 Sep 2008 21:00:37 +0000

Trebinje

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Trebinje

Tešanj – Septembar 06. 2008

bhradio — Sat, 06 Sep 2008 21:00:07 +0000

Tešanj

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Tešanj

Maglaj – Avgust 30. 2008

bhradio — Sat, 30 Aug 2008 20:55:32 +0000

Maglaj

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Maglaj

Gračanica – Avgust 23. 2008

bhradio — Sat, 23 Aug 2008 20:55:04 +0000

Gračanica

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Gračanica

ODMOR MEĐU INDIJANCIMA — Ševko Kadrić

bhradio — Mon, 18 Aug 2008 21:01:12 +0000

Ramiz i Vahida Mehmedspahić su iz Foče. 1992. godina ih je razdvojila, Ramiz otišao sa muškinjem niz Drinu prema Goraždu, Vahida ostala u gradu sa ostalom nejači. Poslije nekoliko godina ponovo su se sreli u Švedskoj. Svakog ljeta su, baš kao i najveći dio Bosanaca ljeto provodili u Bosni. Vraćali se tužni i radosni u isto vrijeme, čudili se onima što su se u tragici rata «snašli» saosjećali sa prognanim i na rubu gladi. «Kad ćete se vi Bošnjaci vratiti da nas u tu Evropu protjerate», šalio se sa njima poznanik Srbin u Foči zavideći im na izgledu, autu, činjenici da imaju mogućnost da žive negdje drugdje. «Majku li im njihovu» čuli i u Foči ali i u Sarajevu kako za njima zavidni govore, oni kojima je Bosna i njene nedaće sudbina. Mehmedspahići ovo ljeto nisu planirali otići u Bosnu, mamio ih poziv iz Amerike, Kolorado im se preko internet pozivnice pred očima smješio. Odluku donijeli, ljeto u Americi.

Ljubazni domaćini Hajrudin i Mubera te Osmo i Nada Krkalić, svi iz Foče, isplanirali odmor da što duže zajedno provedu.

1 Brže smo došli u Ameriku nego do Bosne a skoro isto potrošili, govori Ramiz opisujući let i 11 sati provedenih u zraku.

2 Teško je opisivati, kako je tamo, sve je drugačije, kuhinja, toalet, TV, sve, sve, dodaje Vahida, dok montiraju kameru da gledamo zabilješke sa putešestvija do Kolorada i Buffalo Billa.

10 Krkalići u Americi trče za poslom baš kao mi u Švedskoj tu nema ništa novo, kapitalizam je tamo žešći, govori Ramiz oslikavajući u par rečenica život američki.

14 Lejla Krkalić, Hajrudinovai i Muberina, je bila najbolji učenik u Koloradu, govori Vahida pokazujući sliku studentice kriminalistike uvaljene u njeno krilo. Tako joj se u krilu gnijezdila i kad su u Bosni bili, samo Leila bila kojih šesnaest godina mlađa.

Na ekranu se dvije velike stijene rastavile a među njima se ugnijezdio Red Roks. Velika koncertna dvorana pod suncem u kojoj su se oprobala najveća imena rok muzike svijeta. Priroda dvoranu započela, čovjek dovršio i prilagodio svojim namjenama.

Malo iza toga ekranom promiče «Ćiro» pravi pravcati sa kojim su rudari i tragači za srebrom i zlatom i prije stotinjak godina išli u podnožje visokih planina ili kanjon i rovili kamenje sanjajući da će sreću izroviti. I danas dosjetljivi Ameri istim vozom, za skupe novce, vuku na one iste lokacije radoznale turiste nudeći im krampe, lopate i sita za ispiranje rude u potrazi za grumenčićima koje mogu kućama ponijeti kao suvenire.

21 I naš Ćiro je u Foču zlato i dovozio i odvozio dok ga nisu ukinuli, podsjeća Ramiz na dobrog Ćiru kojim se jutrom kanjonom Drine, Prače i Miljacke putovalo za Sarajevo a u veče kući vraćalo.

Kamera nas odvede u muzej Buffalo Billa u kom su eksponati vezani za legendu Divljeg Zapada koju je Karl Maj smjestio u jednu od svojih knjiga zajedno sa indijanskim poglavicom Đeronimom. Čitam da ulaznica u muzej za odrasle košta 3, djecu 1 a penzionere 2 dolara. U neposrednoj blizini muzeja je i grob slavnog trapera uz kog je sahranjena i njegova vjerna Luis. Iznad groba visoko podignuta američka zastava, grob ograđen i po tradiciji se preko ograde baca sitan novac. Nekom za sreću nekom za održavanje. Tu su se i slikali, Ramiz se obukao u odoru Buffalo Billa a Vahida u haljine vjerne Luis.

Na sledećoj slici se ukaza kanjon Kolorada. Visoke litice, golih škriljaca stijesnile vodu koja se vidi dolje u dubini kanjona. Mutna, brza, bez traga života.

28 Kolorado ti je za Taru groblje slonova, ni zelene vode ni zelene šume, samo sivilo i prijetnja, objašnjava Ramiz vraćajući se mislima na bistre brzake Tare, Drine i dane kad se kanjonom spuštao splavom ili gumenim čamcem loveći ribu, uživajući u prirodi.

37 Pazi sad ovo, skreće Vahida pažnju na slike posjete muzeju «Mesa Verde» a riječ je o indijanskom gradu smještenom ispod velike kamene ploče. I sam grad je u kamenu, od kamena a u njemu voštane figure indijanaca, različite dobi uhvaćene u svakodnevnim aktivnostima života. Oko njih predmeti od drveta i metala, ćilimi, nakiti, totemi. Na izlazu iz muzeja Ramiz dao kameru Vahidi da ga slika uz indijanskog poglavicu. I jedan i drugi podigli poluispruženu desnu ruku na pozdrav ili pokazujući čist obraz i dobre namjere.

- Koja sličnost, Indijanca više nema u njihovom gradu, posjetioce dočekuju kauboji, isti oni koji su ih protjerali, pobili ili satjerali u rezervate. Nebi me čudilo kad bih za koju godinu išao u moju Foču da obiđem «Muzej Bošnjaka» smješten negdje u Prijekoj čaršiji. U njemu mi ljubazni domaćini pokazuju predmete koje smo koristili, običaje koje smo imali, bogomolje u kojim smo se okupljali, prikrivajući razloge zašto su nas protjerali, govori Ramiz prepoznavajući se u slici voštanih indijanskih figura u njihovom gradu a bez njih.

Ševko Kadrić

Prozor – Avgust 16. 2008

bhradio — Sat, 16 Aug 2008 21:00:37 +0000

Prozor

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Prozor

Nevesinje – Avgust 09. 2008

bhradio — Sun, 10 Aug 2008 20:10:23 +0000

Nevesinje

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Nevesinje

Radio BiH Phoenix na krovu Afrike

bhradio — Sun, 10 Aug 2008 05:34:30 +0000

Naime, prošle subote 2. Augusta članovi NABMA kluba bili su na vrhu Kilimandžara – Uhuru Peak visokom 5.895 metara. Uhuru Paek u prevodu znači Vrh Slobode

Radio BiH Phoenix slušan je i na krovu Afrike - Kilimandžaru

Mirza Balić, svestrani sportista iz Mostara, trenutno živi u Atlanti, GA, Zijah Kurtović, prekaljeni visokogorac iz Breze, trenutno živi u Chicagu i Naim Logić, urednik vašeg programa, u cik zore prethodne subote 2. Augusta dosegnuli su najvišu tačku Afrike – 5.895 metara visoki Kilimanjaro.

Kilimandžaro je lociran u Tanzaniji samo 315 km južno od ekvatora, a sa svojim snježno bijelim glečerima u srcu užarene Afrike, predstavlja pravu atrakciju za planinare širom svijeta.

U prosjeku – svake godine oko 30.000 planinara pokuša osvojiti Kilimandžaro, ali to uspijeva tek svakom drugom od njih.

Četvrti član NABMA tima, Ines Kurtović, Zijina kćerka i nastavnica muzike u Chicagu uspjela je dosegnuti za nju rekordnih 5.300 metara.

Tanzanijci su pravilno shvatili važnost telekomunikacija tako da bežičnim telefonom možete razgovarati iz gotovo svih dijelova zemlje, pa čak i sa vrha Kilimandžara.

NABMA tim je uživao i u safariju u Manyara National Parku kao i posjeti Krateru NgoroNgoro te drugim zanimljivostima ove egzotične zemlje.Ovim uspjehom članovi NABMA kluba ostvarili su značajne rezultate na čak 4 kontinenta: Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi. NABMA je North American Bosnian Mountaineering Association registrovana u Arizoni kao neprofitna organizacija.Osnivači Kluba su Mirjana i Naim Logić.

Pozivamo vas da nam se pridružite! Vrata NABMA-e širom su otvorena za sve one koji uživaju u aktivnostima u prirodi i vole svoju domovinu BiH.

Zanimljivu galeriju od 60 fotografija sa ovog putovanja kao i drugim aktivnostima ovog vrijednog kluba možete pogledati na ovoj web-stranici.

bhradio.smugmug.com

Kilimanjaro 2008 -- foto izvještaj

Bosanci i Hercegovci na Kilimandžaru

staimanovo — Sun, 03 Aug 2008 16:16:24 +0000

Čestitke našim alpinistima!!! Ovu radost i uspjeh sa zadovoljstvom dijelimo sa vama!

Prvog augusta 2008 Naim Logic, Zijah Kurtovic i Mirza Balic clanovi NABMA kluba napravili su uspjesan uspon na Kilimandzaro, Machame route.

Kilimandzaro se nalazi u Tanzaniji i najvisa je planina u Africi sa 5895 metara ili 19341 ft. Ekipa je uzivala i u safariju u Manyara National Park, kao i posjeti krateru Ngoro Ngoro i drugim zanimljivostima ove egzoticne zemlje. Detaljnije o ovoj ekspediciji po povratku njenih clanova kucama.

Zijo, Naim, Fiko i Jasmin na Poslu

Sa lijeva: Zijo, Naim, Fiko i Jasmin

Kilimandžaro Velicanstveni

NABMA je North American Bosnian Mountaineering Association, a osnivaci su Mirjana i Naim Logic. Vise o aktivnostima kluba na web stranicama:

http://bhradio.smugmug.com/

http://bhradiophx.com/

Koji je najveći vulkan na Zemlji?

Nema sumnje, od svih vulkana koji se nalaze na kopnu, najveći je Kilimandžaro u istočnoj Africi. On prelazi visinu od 6.000 metara ! Ali ima još viših vulkana čije je podnožje na morskom dnu. Jedan od njih je Mauna Kea među Havajskim ostrvima, usred Tihog okeana prelazi visinu od 9.000 metara. Ali, pazi: 5.000 metara je ispod nivoa mora. Neki vulkani koji se nalaze u Andima (velikom planinskom lancu u Južnoj Americi) ‚ mogu nam izgledati najviši na Zemlji, a to je zatošto su nastali u planinama. Ustvari, ti vulkani su skromnih dimenzija i ne dostižu velike visine... (zanimljivosti)

credits: fostertravel.pl

Gornji Vakuf – Avgust 02. 2008

bhradio — Sat, 02 Aug 2008 19:00:34 +0000

Gornji Vakuf - Uskoplje

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Gornji Vakuf - Uskoplje

Počitelj – Juli 26. 2008

bhradio — Sat, 26 Jul 2008 21:00:15 +0000

Počitelj

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Počitelj

Banja Luka – Juli 19. 2008

bhradio — Sat, 19 Jul 2008 22:00:55 +0000

Banja Luka

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Banja Luka

Zaljubljen u sunce — Lazar Drljaca

staimanovo — Mon, 14 Jul 2008 08:18:23 +0000

Na Sajmu knjige i učila u Sarajevu, u aprilu mjesecu ove godine, promoviran je roman Ševke Kadrića "Zaljubljen u sunce", objavljen u izdanju švedske izdavačke kuće "Hamlet forlag". Autor Ševko Kadrić je na promociji kazao da je roman inspirisan životnom pričom slikara i boema Lazara Drljače, ali je posvećen i svima onima koji imaju snage i hrabrosti da odžive svoj život.

Lazar Drljača je kao umjetnik stasao uz poznata imena koje zapad slavi kao velikane slikarstva kao sto su Modiljani, Pikaso i drugi... Ono što čini Lazara Drljaču neobičnim je to da je on, na svoj umjetnicki i neobican nacin, u jednom momentu svog zivota - poceo vjerovati da je Bogumil? Sebe je smatrao Državljaninom Univerzuma a na popisima se izjasnjavao kao Bogumil.

To je roman koji se cita “u jednom dahu”… knjigu je tesko iz ruku ostaviti dok se ne iscita jedan zivot i jedna prica koja nas nagoni da razmisljamo o svom zivotu...

Roman ima svoju stranicu gdje mozete naruciti tu veoma cudnu pricu o jos cudnijem covjeku i velikanu bosanskog slikarstva.

Sevko Kadric - Zaljubljen u sunce: w1.370.telia.com -- zaljubljen

Roman je objavljen 2008 u izdanju švedske izdavačke kuće Hamlet forlag -- roman mozete naruciti putem emaila na toj adresi (ovde je necemo navesti zbog spamera): w1.370.telia.com -- knjige

Autor Ševko Kadrić: Nakana

ŽIVOTNA priča slikara i boema Lazara Drljače, ispričana prije nego sam prispio za pisanje, odzvanja u meni poput željeznog klina dobro uglavljena u pukotinu prenjskog Materhorna, poput planinskog vrha u mehkotu neba jutrom pobodena ili bogumilskog stećka što vrišti za klesarom da u njemu trag ostavi. To je priča koja se desila i život koji nam je davno slao signale koje, dotučeni ljepotom tehnološkog izobilja i usamljeni u vrevi velegrada, možemo tek sad da razumijemo.

Lazar Drljača je prvo olovkom, a kasnije četkicom i bojama ušao u svijet velikih slikara i da je po slikarstvu trebao je biti tamo gdje su i njegovi savremenici pa i lični prijatelji poput Pikasa i Modiljanija, ali nije. Jedan razlog je to što je takvu «čast besmrtnika» sam odbio, napuštajući galerije i salone Pariza, Rima, Beča, Sarajeva... vraćajući se netaknutoj ljepoti planinske prirode ostajući njen zatočenik dok iz njega život nije iscurio, drugi je to što nije bio pripadnik velikih naroda koji znaju i mogu slaviti ljepotu duhovnog stvaranja i njena stvaraoca.

Ono što Drljaču čini većim i od onih koje smo navikli smatrati najvećim, jeste to da se on, poput Sidarte, odrekao ljepote i sjaja velegrada u kojoj su mnogi od njegovih prijatelja i kolega tražili besmrtnost i otišao u planinu, otišao sebi. Taj čin je objašnjavao jednostavnim ljudskim porivom da sopstveni život okači sebi o vrat a sebe o stijene planinske i nebo nad njima poput platna razapeto. U to nebesko platno htio je da u boji opjeva ljepotu naših planina i njihovih rijeka.

Desetinama godina sam i sam nogama mjerio planinska bespuća otkrivajući sopstvenu prirodu izazivan prirodom okruženja, diveći i čudeći se Drljači dok i sam nisam proslikao i to bi nam moglo biti zajedničko. Ono što se čini drugačijim jeste činjenica da je starog slikara potraga za slikarskim motivima dovela u planinu, mene odvojenost od planina stavila pred slikarsko platno. Bez i najmanje želje da ovdje svoja platna slikarskim zovem a najmanje da ih kačim uz platna velikog slikara, priznajem da su nam životi obilježeni još jednim zajedničkim međašem, to je onaj bogumilski. I dok Lazar još uvijek čeka dobrog klesara da mu stećak iskleše i u njega, po njegovoj želji oporuku upiše: «Ovdje leži posljednji bosanski bogumil», to sam ja dvojici svojih junaka (Salih begu Pervizu i Halimu Foči) takve ploče već podigao ne da njima mjera budu već da se i ja pod njih mogu uvući.

Ovom pričom, koja se nestvarnom čini, takvu ploču želim podići i njemu, ljubomoran da je on imao snage i hrabrosti da se odvoji od velegrada, tuđe ravnice i toplih soba skupim tapetama oblijepljenih i vrati svojim planinskim kolibama kroz koje vjetrovi pričaju priče dalekih predaka.

A sad udrimo gvozdenim čekićem po tvrdom sivom krečnjaku skidajući naslage vremena sa stare oporuke da iz nje život vani istisnemo.

Autor, novembra 2007. godine kad je mraz ledom okivao nepreglednu ravnicu a on osluškivao zov dalekih planina...

Nesto vise od Kadrica:
Sevko Kadric -- Zaljubljen u sunce
Sevko Kadric -- Odisej sa planine
Sevko Kadric -- Zagubljene slike
Sevko Kadric -- Posljednji bosanski bogumil i druge price
Sevko Kadric -- Bogumili kao inspiracija
Sevko Kadric -- PROLETER u srcu
Sevko Kadric -- RODJEN za doktora
Sevko Kadric -- Ekologija - neodrzivi razvoj...

Konjic – Juli 12. 2008

bhradio — Sat, 12 Jul 2008 22:00:18 +0000

Konjic

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Konjic

Sarajevo – Juli 05. 2008

bhradio — Sat, 05 Jul 2008 18:24:44 +0000

Sarajevo

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Sarajevo

Stolac – Juni 28. 2008

bhradio — Sat, 28 Jun 2008 20:22:36 +0000

Stolac

Redovna rubrika “Kroz gradove Bosne i Hercegovine” posvećena je gradu Stolac

Bosna i Hercegovina – Juni 21. 2008

bhradio — Sat, 21 Jun 2008 20:20:04 +0000

Bosna i Hercegovina

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Bosni i Hercegovini.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Davorin Popović – Juni 14. 2008

bhradio — Sun, 15 Jun 2008 05:45:48 +0000

Davorin Popović

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Davorinu Popoviću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Sevdalinka kao Otpor Arabizaciji i Turkizaciji

staimanovo — Tue, 10 Jun 2008 18:21:00 +0000

U reagovanju na nas clanak: Sanelina prica o Almi Subasic (Juni 8. 2008-e) -- Sevko Kadric (Juni 10. 2008-e) poslao nam je jedan vrlo zanimljiv komentar o Snjezani Mahmutspahic i promociji Sevdalinke u Svedskoj - vrlo cudna situacija! Iako se tekst moze naci u komentarima pomenutog clanka, mi smo odlucili da ga uvrstimo u ovu kategoriju kao zaseban tekst. Zahvaljujemo se Sevki Kadricu i vjerujemo da ce nastaviti sa ovom praksom: - da nas povremeno obraduje svojim neobicno zanimljivim pricama.

SEVDALINKA KAO OTPOR ARABIZACIJI I TURKIZACIJI

Helsingborg, Svedska. - U Koncertnoj dvorani simfonijskog orkestra u Helsingborgu je 6. maja odrzano neobicno druzenje uz muziku i to sevdalinku. Neobicnost je u prostoru (koncertna dvorana) u sadrzaju (sjajno organizovano vece sevdalinke) u gostima pedesetak aktivnih izvodjaca (pjevaca) uz dvojicu vrsnih harmonikasa muzicara (Emir Mahmutspahic i Camil Ikanovic). Snjezana Mahmutspahic, Sarajka, obozavalac sevdalinke je punih sest mjeseci prikupljala sevdalinke (128) i napravila manus (radnu verziju projekta sevdalinke), zatim uvezala izvodjace i pjevace i sve pretocila u nezaboravno vece u kom se sevdisalo, pjevalo nekoliko sati i na desetine i desetine nezaboravnih i besmrtnih pjesama. Neka to bude i povod da napravimo osvrt upravo na sevdalinku.

U porodicu naroda, unosi se, uz ono po cemu su narodi slicni i ono po cemu je svaki narod poseban, cim je oplemenio, obogatio tu porodicu, cijeli civilizacijski tok. Kad su u pitanju Bosna i Bosanci onda su to svakako tri kulturoloske tekovine na koje ovim povodom zelim skrenuti paznju. Bosanska bogumilska kultura, materijalizovana u kamenim steccima, za koje Miroslav Krleza ustvrdi i da su jedini kulturni spomenik u Evropi nastao; sevdalinka kao gradska ljubavna pjesma i svakako najpoeticnija ideja koju je Evropu oplemenila u zadnjih pedesetak godina je ideja bosanske piramide, istina nedovoljno verifikovana ali i ono sto se vec desilo je naprosto grandiozno.

Danas i ovim povodom zelim govoriti o sevdalinci gdje nije neophodno naglasavati i ono “bosansko” naprosto sto druga i drugacija ne postoji, vec samo bosanska i ono sto se od Bosne prelilo u zemlje okruzenja i tamo bilo prihvaceno.

Ono sto sevdalinku determinise u njenom pojmovnom i sustinskom kulturoloskom smislu, jeste cinjenica da je “Sevdalinka bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri cemu rijec “bosanska” geografski odredjuje autohtonost sevdalinke, rijec “gradska” urbanost, a rijec “ljubavna” sadrzajnu tematiku,” (Omer Pobric) sto je u najvecem tacno mada je ovo odredjenje “gradska” vremenom nestalo, posebno novim tehnickim mogucnostima emitiranja i reprodukcije (radio, gramofon, TV) tako da je sevdalinka naprosto samo bosanska narodna ljubavna pjesma.

Pojam “sevdah” ili glagol “sevdisati” oznacavaju imaginarni ambijent ljepote u kom prostranstvu je dusa - koja osjeca, pronalazi zrna radosti i formira mozaik koji zivotu daje smisao i lijepotu. “U sevdalinkama su nasi prvi drhtaji uzneseni culima, prvi dodiri i prva cutanja u mraku - kad je covjek sam sebi dovoljan jer nije sam - u sevdahu je.” Sevdalinka pored tog individualnog duhovnog sazivljavanja sa melodijom i rijecima pjesme pa i samim sobom ima i onu socijalnu, drustvenu dimenziju gdje nestaje granica izmedju izvodjaca i slusaoca, kad svi ucesnici u druzenju pjevaju, sevdisu.

Sevdalinku mozemo odrediti i kao nirvanu, kao auru koja okruzuje covjeka, nepojavnog je oblika i ne moze se vidjeti (izuzme li se citanje osjecaja u ponasanju i licu izvodjaca i slusalaca), ona u nepreglednom prostranstvu ljudske duse trazi osjecaje, pronalazi zrna i formira mozaik ispleten culima koji slavi trenutak zivota ili zivot upravo tog trenutka, dajuci smisao i zivotu i ljudskom postojanju. Sevdah je naprosto duhovno stanje sjedinjavanja ritma i pjeva muzike sa ritmom sopstvenog bica gdje oni tvore harmoniju zadovoljstva, harmoniju koja slavi postojanje sopstvenog bica sjedinjujuci ga sa harmonijom dragih ne rijetko dalekih ili izgubljenih bica, predjela.

I bas kao sto Krleza ustvrdi za bosanski stecak “da nikad i niko nije vidio Bosanca na stecku da kleci da je suzanj” tako se i za sevdalinku moze ustvrditi da “nikad i niko nije cuo sevdalinku da je prozeta mrznjom ili niskim ljudskim strastima koja ne slavi ljepotu ljudskog postojanja i covjeka samog”. Ovdje zapravo dolazimo do cudna ali ne slucajna spoja ova dva bosanska fenomena, kulturoloska stamena (bosanskog stecka i sevdalinke). I jedno i drugo pa i trece (Bosanska piramida) su odraz duhovnosti jednog tla, jednog podneblja i na njemu i po njemu izatkane radosti zivota i ode zivotu. “Da mi se ispod ovog hladnog kamena dici, svaki bi mi dan bio jedan cijeli zivot” procitacemo davno na stecku upisano ali i u svakoj sevdalinci, ali i sa njom samom, bice slavljen upravo taj dan kao jedan cijeli zivot, bas kao da je jedini ili posljednji.

Sevdalinka je i historijski trag mukotrpne borbe protiv tudjina koji je dosao silom i pokorio Bosnu, pobio bosansko plemstvo, odveo bosansku mladost na tudja ratista, nastojao zatrti tragovi posebnosti prostora, njegove religije, kulture, jezika. Ako Bosanci nisu uspjeli da se odupru snaznom osvajacu silom kad je napadao, ako nisu uspjeli da sacuvaju intimu sosptvene bogumilske religije ispovjedane na svom jeziku, vec im je nametnuta druga i drugacija lisena svake intime ispovjedana na arapskom (i pored Hamze Orlovica i hamzavija), sevdalinkom su nastojali upravo nastojali sacuvati to malo bosanske duse. I upravo tad nastaje sevdalinka kao jedan od najreprezentativnijih zanrova bosanske usmene knjizevnosti i nase narodne umjetnosti uopste na maternjem jeziku. Nastala je u vec formiranim urbanim sredinama u kojima je ogradjena avlija postala dio svijeta za sebe a sevdalinka simbol otpora u cuvanju intime, njegovan na bosanskom jeziku i suprotstavljanja arabizaciji.

Sevdalinka je bila i oblik sporazumjevanja i izrazavanja zelja, poruka, poduka. Muskarci su je poput trubadura pjevali ulicama ili preko avlijskih zidova da bi se dopali, izazvali, porucili ili poducili. Poznata je pjesma “Hajde duso da asikujemo” u kojoj imamo sve elemente dvoglasne horske pjesme ali i elemente poducavanja i izazivanja na ljubav “Kako cemo kad ne umijemo, Ja cu tebe nauciti duso, sjed’ predame pa namigni name.”

U metrickom pogledu, sevdalinka je vrlo raznovrsna pjesma i pojavljuje se cak u sest metrickih varijanti. Tu susrecemo trinaesterac “Uzeh djugum i mastrafu, podjoh na vodu,” jedanaesterac “Ja kakva je djulbegova kaduna”, simetricni lirski deseterac “Djevojka vice sa visoka brda”, rjedje nesimetricnom osmercu “Ja svu noc lezah, ne zaspah.” Ali najcesce su stihovi u simetricnom osmercu “Put putuje Latif aga” ili nesimetricni epski deseterac “Prosetala Hana Pehlivana”. (Munib Maglajlic, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinkom se stvarnost izrazava neposrednom filozfijom tonova i emotivnih uzdaha. Kao takva sevdalinka je izvan evropske muzicke konvencionalnosti. Dok se taj takozvani zapadnjacki tip muziciranja prilagodjava “pragmaticnim” ili “apsolutnim muzickim” normama to je sevdalinka pjesma jauka duse, struja zivota koja kao da sjedinjuje sve u jedno: muziku kao izraz ali i sam zivot pretvara u muziku, harmoniju sjedinjenu sa harmonijom pulsiranja cijelog mikro i makro kosmosa.

I zato sevdalinka i jeste izraz duha i duhovnosti podneblja koji se Bosnom zove i Bosanca bez obzira kojoj uze socijalnoj grupi pripadao.

08.05.2006.

Sevko Kadric

Derviš Sušić – Juni 07. 2008

bhradio — Sun, 08 Jun 2008 03:43:34 +0000

Derviš Sušić

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Dervišu Sušiću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

OVISNOST O TEHNICI

bhradio — Wed, 04 Jun 2008 19:57:25 +0000

Istraživanje: Mijenja li tehnika psiho socijalne karakteristike mlade generacije danas?

Uvodne napomene

Između dvije generacije, ova dva istraživača, desile su se dramatične društvene ali i psihičke promjene koje je uslovila tehnika (ne samo tehnika ali ona je u fokusu ovog istraživanja). Samo prije tridesetak godina TV je bila rijetkost, značajne priredbe, sportske, političke ili filmove cijela mahala je pratila kod onih koji su imali to "čudo" tehnike, danas svaki drugi stanovnik ove planete ima mobilni telefon a vrijeme "utrošeno" dnevno na mobilni telefon, Internet i TV kod generacije koja je bila predmet istraživanja, dostiže nevjerovatnih 6 sati, ne rijetko i više. To praktično znači da se tehnika i "pošiljaoci poruka" više od deset puta bave djecom nego njihovi roditelji, ili "atraktivnije" nego njihovi nastavnici. Upravo o tome govori ovo istraživanje.

Dio istraživanja je obavljen od marta do maja a obavljen je u Švedskoj i Bosni. Dio zato što se istraživanje nastavlja, proširujući dob istraživanog uzorka, ali i geografski prostor istraživanja. Istraživačka pretpostavka je: da je kapitalistička produkcija, ali i globalizacija zasnovana na kapitalističkim nazorima uspješnije globalizira "klonira" svijest i navike nove generacije nego što je to do sada pošlo bilo kojoj ideologiji ili religiji. Danas je individualna tehnička opremljenost učenika u Švedskoj, Bosni, Iranu ili Kini slična, ali tu nije kraj, idoli, snovi, čak i njihove vrijednosne orijentacije su skoro podudarne.

Koliko je stvar ovisnosti o tehnici ozbiljna ističe doktor Gerald Block, koji traži da se ovisnost o internetu uvrsti u listu bolesti. U svojoj knjizi on piše: "Pretjerano surfanje na internetu, igranje igrica ili posjećivanje pornografskih stranica ima klasične simptome promjena mentalnog sklopa kod stvorene ovisnosti" (Knjiga, Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).

U istoj knjizi čitamo i ovo da u Sjevernoj Koreji prosječni surfer ili igrač igara sjedi 23 sata sedmično za internetom, da je prošle godine 210 hiljada mladih u svijetu zatražilo ljekarsku pomoć zbog ovisnosti o internetu, da je u Kini 13,7 procenta mladih ovisno o internetu.

Cilj našeg istraživanja je bio doći do okvirna vremena međusobnog konzumiranja tehnike i anketiranih danas što bi moglo ukazivati i na globalan generacijski, odnosno svjetski problem. Trebalo je uočiti, eventualne razlike između dječaka i djevojčica, između istih generacija u Bosni i Švedskoj (u nastavku istraživanja Iranu i Kini) ali i različitih tehničkih pomagala (mobilni telefon, Internet i TV - DVD).

Interesovalo nas je, koliko to pristojnost i pravni okvir istraživanja dozvoljava, koji su sadržaji konzumiranja najfrekventniji.

Uzorak ovog istraživanja je bio po jedan razred osnovne i srednje škole

Ovdje prezentiramo rezultate ankete sprovedene u osnovnoj školi od 6-9 u Švedskoj, u gradu od 30 000 stanovnika i od d 6 - 8 razreda u osnovnoj školi i prvi razred gimnazije u Bosni, u gradu sa istim brojem stanovnika.

Metoda istraživanja:

Analiza sadržaja relevantne literature i dosadašnjih istraživanja dopunjavajući ih sopstvenom anketom.

Mobilni telefon:

Svi anketirani i jedne i druge sredine imaju mobilne telefone i to sličnih tehničkih mogućnost, konzumiranja najrazličitijih sadržaja (razgovor, SMS, MP3, Video, Igrice, MSN, kamera, radio, kalkulator).

SMS poruke su na prvom mjestu upotrebe (Matias 1642, Sara 1002 u mjesecu aprilu) na drugom mjestu je MP3, tek na trećem je razgovor, onda slijedi kamera, igrice, kalkulator.

72% anketiranih je dostupno 24 sata dnevno a prosječno vrijeme aktivne upotrebe sredstva je 1,5 sati u Bosni, 2 sata u Švedskoj.

Internet:

62% anketiranih u Švedskoj koristi Internet svaki dan, 20% 4 dana u sedmici, 12% tri dana, 6% najmanje 1 dan. Internet koriste dominantno kući, mada im je dostupan i u školi, biblioteci i na drugom mjestu.

U Bosni je 71% ispitanika odgovorilo da svaki dan koristi Internet, mada ga nemaju u školi.

98% ispitanika je odgovorilo da Internet koristi samo, bez mogućnosti pristupa roditelja.

Najčešći sadržaji koje koriste su: MSN/chat je najčešće rangiran sa 1 (najčešća upotreba), surfanje je na drugom mjestu, kod dječaka su igrice na trećem mjestu, kod djevojčica lunar (zatvoreni sistem komunikacije), na četvrtom mjestu su E-mail poruke na petom drugo (pretpostavljamo skidanje muzike, filmova...)

Vrijeme korištenja interneta se razlikuje u Bosni i Švedskoj, u Švedskoj je više od 3 sata, u Bosni manje od 1. Za pretpostaviti je da je u pitanju razlika u tehničkim rješenjima (modem i bredband). Dosta ispitanika navodi da štedi na korištenju modema (čitaj telefona).

TV i DVD

65% anketiranih u Bosni TV i DVD koristi sa porodicom dok je to rijetkost kod anketiranih u Švedskoj. (Pretpostavljamo da je i ovdje u pitanju socijalni momenat, uslovljenost prostorom i brojem TV aparata po domaćinstvu).

72% anketiranih u Bosni svakodnevno prati TV program duže od 1 sata (nismo pravili stavku dužine praćenja). Kod švedskih ispitanika primjećujemo da praćenje TV programa prestaje biti društvena aktivnost tek 22% prati programe sa roditeljima, 25% sa prijateljima a 53% su usamljeni u praćenju TV programa ili gledanju filmova.

Filmovi su na prvom mjestu gledanja i kod jednih i drugih, zatim slijedi kod dječaka sport a djevojčica MTV, na trećem mjestu je "nešto drugo" i na četvrtom obrazovne emisije.

Švedski ispitanici su u rubrici "duže od jedan sat" upisivali 2-3 sata dnevno.

Ako saberemo ova vremena mobilni telefon plus Internet plus TV DVD, dobijemo čak više od 7 sati dnevnog konzumiranja kod švedskih ispitanika i više od 5 sati kod bosanskih (istina bosanski ispitanici su se ograničili na odgovor duže od 1 sat kod TV i dobar dio njih je uskraćen za pristup internetu tokom cijelog dana).

Umjesto zaključka:

I ako cilj ove prezentacije nije bio i da diskutira rezultate, to ostavljamo učenicima, roditeljima, vaspitačima i drugim zainteresovanim, ali istaknimo nekoliko upečatljivih i iritirajućih momenata.

a. Bilo bi dobro analizirati dnevno odgojno bavljenje roditelja svojom djecom i svakako kvalitetom i sadržajem tog bavljenja, ali slobodni smo tvrditi da je ono desetak puta kraće od vremena koje se tehnika "bavi njima".

b. Uočavamo da je kvalitet, atraktivnost i raznovrsnost sadržaja koje nudi tehnika danas mnogo raznovrsnija pa i izazovnija od sadržaja i načina koje nudi nastavnik za vrijeme svog časa. U samom procesu nastave posebno mobilni telefon je velika "konkurencija" nastavniku ali i opasnost. Svaki, ama baš svaki, dio nastavnog procesa (i van nastavnih sadržaja i odnosa u školi i mimo nje) mogu biti dokumentovani (kamerom, foto aparatom, mikrofonom...) što nastavnike čini nesigurnim u njihovu radu. Nikad se ne zna koji dio komunikacije, kome i kako može biti prezentiran. To je jedan od razloga zašto nastavni proces prestaje biti atraktivan kao izazov i uhljebljenje širom svijeta.

c. Podatak da 98% ispitanika Internet koristi samo govori nam da bilo ko, bilo kad i sa bilo kakvim namjerama može kontaktirati naše dijete, učenika u njegovoj sobi, bez obzira što smo i mi kući. (pedofili, manijaci, kriminalci, preprodavači, ucjenjivači...)

d. Tehnička pomagala su se ubacila kao posrednici između ljudi i njihovih komuniciranja, čak i najintimnijih. To dalje znači da se kompletno društvo razbija na individue između kojih se tehnika javlja kao posrednik. Sigurno koračamo prema društvu usamljenih i izoliranih ljudi, kojima vlada tehnika. Interesantno je da je jedno istraživanje pokazala da se strah od gubljenja mobilnog telefona nalazi na samom vrhu strahova nove generacije.

e. Ovim napomenama nikako ne želimo umanjiti dobru stranu tehnike, ali nad njenim vladanjem našim životima svakako se moramo zapitati i ponijeti težinu odgovornosti kao roditelji, vaspitači, odrasli i ozbiljni ljudi i staviti tehniku tamo gdje joj je mjesto, da koristi nama a ne mi njoj.

Ševko i Jasna Kadrić
Värnamo mart - juni 2008.

izvor: http://www.orbus.be/aktua/aktua2262.htm

Enes Kišević – Maj 31. 2008

bhradio — Sun, 01 Jun 2008 05:43:48 +0000

Enes Kišević

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Enesu Kiševiću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Miljenko Jergović – Maj 24. 2008

bhradio — Sun, 25 May 2008 05:39:54 +0000

Miljenko Jergović

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Miljenku Jergoviću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Miljenko Jergović – Maj 17. 2008

bhradio — Sun, 18 May 2008 05:38:46 +0000

Miljenko Jergović

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Miljenku Jergoviću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Aleksa Šantić – Maj 10. 2008

bhradio — Sun, 11 May 2008 05:37:39 +0000

Aleksa Šantić

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Aleksi Šantiću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Miljenko Jergović – Maj 03. 2008

bhradio — Sun, 04 May 2008 03:32:22 +0000

Miljenko Jergović

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je Miljenku Jergoviću.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.

Šukrija Pandžo – April 26. 2008

bhradio — Sat, 26 Apr 2008 09:40:11 +0000

Šukrija Pandžo

Redovna rubrika “Iz Kulturne Baštine BiH” posvećena je bosansko-hercegovackom književniku Šukriji Pandži.

Šukrija Pandžo, bosanskohercegovacki književnik rodjen je 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, uciteljsku školu u Mostaru, a studirao književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu i završava ga 1940. godine. Kao ucitelj, potom kao nastavnik, radio je u raznim seoskim školama. Po dolasku u Sarajevo takodje je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio - Sarajevo.

Jedan je od osnivaca popularne humoristicke emisije “Veselo vece” i “Udruženja književnika BiH”.

Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle - poeziju, prozu, dramske tekstove.

Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 1970. godine, dobija spomen-plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a nagradjen je i Ordenom zasluga za narod sa srebrenim zracima. Umro je 1984. godine u Sarajevu.

Poslusajmo pjesmu Sukrije Pandze:

OSMIJESI

Osmijesi, osmijesi, cvjetovi duše
zašto mi cesto nosite tugu
ko vedro nebo gladno suše
i lažnu rumen i lažnu dugu

U pjesmi tako bol se javlja
na ravnoj stazi ponor zjapi
Na blijedom licu pramen od zdravlja
u suhom stablu šapat kapi

Iz slatke rijeci prezir nice
u cutanju je prica skrita
i planina nekud mice
dok vjetar spava usred žita

Crno i bijelo sunce splice
pa stvar postaje bice živo
u ponoc krišom zora svice
život je vjecno tkanje sivo

Postovani slusaoci,
Poslusajmo pricu Sukrije Pandze

RUKA NA KOSI

Igrali smo se u bašti nedaleko od Timkine kuce.
Ja, Seka i Timka.
Pod velikom jabukom u hladu.
Svaka je bila ponijela svoju lutku.
I lutke su bile ucenice i sjedile su u klupi koju smo mi napravili od sitnih grancica.
A mi sve tri još nismo nikad sjele u klupu, jer još nismo bile pošle u školu.
Ali ja sam tada bila uciteljica i ucila lutke, pa onda je to bila Seka i najzad Timka.
Niko nam nije smetao u igri.
Pa ni vrapci koji su nešto medju sobom razgovarali na jednoj visokoj grani jabuke.

Ali, kad se kroz ogradu iznenada uvukao crn rutav pas i pošao prema nama, Timka je prva vrisnula i pocela da bježi.

- Joj, mama draga! - vikala je ona.

- Majko moja! - derala se i Seka.

I umalo ja nisam pocela, bježeci zajedno s njima, da dozivam majku.
Ali sam zastala u pola glasa.
Jer ja nisam ni imala majku.

Tako svaki put kad bi me nešto zaboljelo ili kad bih se udarila o kamen ili drvo, samo bih zajecala a ne bih majku spominjala kao druga djeca.
Što da je dozivam kad je nema.
Nece me cuti.

Ili kad bi moje drugarice pocele da se hvale i govore:
meni je ovo majka kupila,
ovo je meni mama donijela,
kazacu mami,
pitacu mamu - ja sam cutala.
Samo bih katkad rekla: A meni je ovo nabavila tetka.
Ne da se pohvalim, vec da im nekako kažem da prestanu o tome.

Majku sam malo, sasvim malo zapamtila.
Miluje me, sjecam se, rukom po kosi i smije se.
A meni drago.
I zapamtila sam onu njenu šarenu haljinu.
Voljela sam, znam, da potrcim za njom i uhvatim je rukom za tu haljinu.
Više se nicega ne sjecam.
Jednog dana je nekud otišla i više se nije vratila.
Otac mi je kasnije pricao da je umrla u bolnici.
Nisu preda mnom mnogo o njoj govorili.
Tetka, oceva sestra, došla je u našu kucu i da se brine o nama i posakrivala sve mamine slike.
Od oca.
Jer on je cesto zagledao u te slike i oci su mu bile suzne.

Jednom sam je usnila.
Kao - plete mi kosu, a ruke joj meke.
Pa me onda potegnu za pletenice i kaže: Pletenice do peta a djevojka do greda.
Ja onda hocu da je uhvatim rukama za šarenu haljinu, a nje nesta.
Probudim se - a ono držim rukom pokrivac. I kroz prozor se vidi vedro nebo i na njemu trepere zvijezde.
Pa se rastužim i zovem: Tata!
Tetka mi tiho šapnu: Spavaj!

Sutradan im ispricam šta sam sanjala.
Otac odmah izadje nekud, a tetka poce da trlja rubcem oci.
Ja zacutah.
Vidjeh da nije trebalo da o tom govorim.

Tako je došlo vrijeme da podjem u školu.
Uoci prvog dana nisam mogla da se smirim.
Sa Timkom i Sekom samo sam o tome razgovarala.
One su opet rekle kako ce ih mama povesti do škole.
Mene ce tata - kazala sam.
I poželjela tog casa onu mekanu ruku na pletenicama.

Kad su nas uveli u ucionicu - uciteljica nas je porazmještala u klupe.
Sjedjela sam sa Timkom pa mi je bilo obicnije.
Uciteljica je zatim pošla od klupe do klupe i pitala nas: kako nam je ime, kako nam je ime ocu i majci i ostaloj rodbini.
Došla je i do mene.
I kad me je zapitala kako mi je ime majci, ja sam zacutala.

- Zar ne znaš? - pitala je ona i smješila se.

- Ja nemam majku - odgovorila sam i gledala u klupu.

- Dobro, dobro, dušo - rekla je ona i nastavila da druge pita.
A ja tad nisam mogla da podignem oci i pogledam drugu djecu. Samo, kad sam cula da još neka djeca kažu da nemaju majku, okrenula sam se da ih vidim.
I cini mi se da su i ona pogledala mene i da smo se po necemo razumjeli.

Tada je uciteljica sjela za sto i rekla nam kako treba da se vladamo u školi, kako da cuvamo stvari i sve drugo, i onda, smiješeci se, kazala je još:

- A onoj djeci što nemaju majku, neka sam ja majka.
Pa sve što nebi nikom drugom kazali, vi cete reci meni kao što biste rekli majci.

Ja sam to pamtila i nastojala da je nikad ne naljutim.
Trudila sam se da što bolje ucim.
A kad bismo deklamovali pjesmice o majci, ja bih tom prilikom gledala u nju i cinilo mi se da mi se smješi i da zna šta ja mislim.

A jednom kad smo išli u šetnju, uciteljica je bila obukla šarenu haljinu.
Trcali smo po livadi, krili se po šumi, pjevali.
I ne znam ni sama kako, ja sam pristižuci uciteljicu uhvatila je rukom za tu haljinu.
Ona me prvo malo cudno pogledala i ja sam bojažljivo otpustila ruku.
Njene oci su se naglo provedrile, prigrlila me i pomilovala po kosi.
Ruka joj je bila meka.
Spopala me tuga.
Tad sam zagnjurila glavu u njezinu haljinu i tiho zajecala.

I otada uciteljica nije nikad zaboravila da me više puta ne obidje u klupi, da porazgovara sa mnom, da mi ne pohvali zadacu.

Ali kad smo poslije godišnjeg raspusta pošli u drugi razred, umjesto naše uciteljice u ucionicu je ušao ucitelj.
Meni je zastao dah i srce ludo tuklo.
Rekao je da ce nas on uciti - a da je uciteljica otišla u drugo mjesto.
Nije mogla da dodje da se oprosti, ali nas je sviju pozdravila.
I onda je upitao za mene.
Ja sam se digla.

- A tebi je, evo, poslala ovu knjigu, i rekla, da je ne zaboraviš. - I ucitelj je prišao mojoj klupi, stavio knjigu preda me, i pomilovao me po kosi.

Proplakala sam glasno.
Ucitelj se vratio, i ne znajuci šta bi, ponovo stavio ruku na moju glavu.
I od tog mi je, cini mi se bilo lakše.
Od te ruke na kosi.

Zahvaljujemo se sponzoru rubrike “Iz Kulturne Baštine BiH” gospođi Bahri Turulji.